Mihail Sergejevič Gorbačov, ne najveći, ali sigurno jedan od najvažnijih državnika druge polovice 20. stoljeća, umro je u Moskvi u 92. godini. Gorbačov je bio posljednji vođa Sovjetskog Saveza, prvi i jedini koji je zakratko, od ožujka 1990. do prosinca 1991. godine, imao funkciju predsjednika države, generalni sekretar Centralnog komiteta KPSS-a od ožujka 1985. godine. Na vlasti je bio samo šest godina, njegovim odlukama su često upravljale okolnosti i događaji, ali šest dovoljno dugih godina da ostane neizbrisivo, i to pozitivno, upisan u povijesti.
Njegovo glavno postignuće, danas svjedočimo tome da nije trajno ne njegovom odgovornošću, bio je sigurniji svijet i više slobode za desetke milijuna ljudi. Jedan je od onih koji je okončao Hladni rat, a u njegova ostvarenja treba ubrojiti i ono što zasigurno nije planirao: propast socijalističkog poretka u Europi i kolaps Sovjetskog Saveza. Bio je jedini vođa Sovjetskog Saveza koji se uvelike ponašao u skladu sa zapadnim demokratskim načelima iako nikada nije imao izborni legitimitet kakav imaju političari zapadnog svijeta. I to nije malo postignuće jer danas mnogi zapadni političari imaju demokratski legitimitet, ali njihov način vladanja nije demokratski.
Gorbačov je rođen 2. ožujka1930. godine u mjestu Privolnije u žitorodnoj Stavropoljskoj oblasti. Nekad je to bilo nevažno, danas možda nije: po ocu je bio Rus, po majci Ukrajinac. Član Komunističke partije postao je 1952. i sve do uspona na sam vrh njegova karijera bila je manje-više uobičajena karijera sovjetskog političara koji se uspinje unutar partije. Ipak, i u tome postoji iznimka. Pred kraj života Staljin je pokrenuo antisemitsku kampanju uobličenu u zloglasnu liječničku zavjeru. Student Gorbačov javno je branio svog židovskog kolegu Vladimira Libermana kojega se sumnjičilo za nelojalnost domovini.
Za standarde okoštale sovjetske nomenklature napredovao je brzo. Godine 1970. postao je sekretar Stavropoljskog oblasnog komiteta i po funkciji je postao član Centralnog komiteta. Deset godina kasnije postao je najmlađi član Politbiroa CK, ušao je sam partijski vrh. Sljedećih pet godina uglavnom je napredovao. No, sljedećih pet godina obilježene su smrću trojice vođa Sovjetskog Saveza: Leonida Brežnjeva, Jurija Andropova i Konstantina Černjenka. Bile su to stare i bolesne vođe, za Brežnjeva se može reći i da je ishlapio, Andropov, jedini među njima koji je bio od formata, na položaj je došao teško bolestan, a Černjenko ni u najboljim danima nije dosezao do prosjeka. U tom razdoblju je postalo jasno da je SSSR u razdoblju dekadencije, da je postao birokratizirana, troma, siva država koja nema optimističnu budućnost.
Gorbačov je, kao što je napisano, u tih pet godina napredovao, postao je čovjek broj 2 režima i kao takav posjetio Veliku Britaniju, sastao se s premijerkom Margaret Thatcher koja je zaključila da je to čovjek s kojim bi se moglo poslovati. Bila je to njegova prva "ofenziva šarma" na Zapadu. Ipak, njegovoj je karijeri prijetila propast. Gorbačov je u Politbirou bio zadužen i za poljoprivredu, a SSSR-u je prijetila četvrta uzastopna katastrofalna žetva. Bio bi to kraj njegove karijere. Međutim, Černjenko je umro u pravi čas, u ožujku, prije žetve, Gorbačov je postao generalni sekretar i umjesto da propadne njegova je karijera uzletjela.
Za tadašnje standarde mladi vođa unio je neobičnu živost. Vrlo brzo je pokrenuo glasnost i perestrojku. Glasnost je bila nova otvorenost, u javnosti se najednom moglo raspravljati o problemima o kojima se do tada nije raspravljalo i na način na koji je do tada bio nedopušten. Gorbačov se nadao da će otvorenost doprinijeti pronalaženju rješenja brojnih i golemih sovjetskih problema. Perestrojka je trebala biti proces društveno-političkog prestrojavanja, modernizacije atrofirane države i privrede. Jedna od prvih reformi koju je pokrenuo bila je borba protiv alkoholizma koji je u doba Brežnjeva, posebno unutar partije, postao društveno poželjno ponašanje pogodno za karijerno napredovanje. Ograničio je prodaju votke, pred trgovinama su nastajali golemi redovi ljudi koji su čekali ne bi li kupili omiljeno piće, a koliko je ta reforma bila omiljena jasno je zna li se da je te redove narod zvao "omčom za Gorbačova". Borbu protiv pijančevanja je iskoristio i za političku čistku kojom je iz Politbiroa izbacio dio ostarjelih kadrova, njegovih protivnika.
Zatekli su ga golemi problemi. Najpreči je bio rat u Afganistanu koju je iscrpljivao SSSR preko granica njegovih mogućnosti i čija je posljedica bilo stvaranje golemog i trajnog nepovjerenja stanovništva u vlast. Vrlo brzo nakon što je preuzeo vlast na sjednici Politbiroa čitana su pisma majki vojnika poginulih u Afganistanu, javnosti nepoznatih. Time je Gorbačov kolegama demonstrirao koliko vlast postaje nepopularna, koliko je rat opasan za nju i koliko je nužno nešto hitno promijeniti. No, velesile se ne mijenjaju brzo i lako i SSSR se povukao iz Afganistana 1989. Drugi problem koji je nanio golemu štetu vlasti bila je katastrofa u nuklearnoj elektrani Černobil. Razmjeri katastrofe i izazvane štete bili su golemi. No, režim je još više bio uzdrman zato što je katastrofu danima prešućivao. Bili su to dani kada je Gorbačov radio protiv glasnosti, svog čeda. Glasnost je na dnevni red stavila i jednu neželjenu temu – nacionalno pitanje. Brojne sovjetske nacije bile su nezadovoljne svojim statusom, razvili su se pokreti za osamostaljenje (koji će i prije disolucije SSSR-a rezultirati i međunarodno priznatom samostalnošću Litve, Latvije i Estonije), a unutar SSSR-a izbijali su oružani etnički sukobi, primjerice u Nagornom Karabahu.
Gorbačov je bio omiljen u inozemstvu, nikad u domovini. Početkom 1986. objavio je plan za eliminiranje nuklearnog oružja do kraja 20. stoljeća. Njegov sugovornik bio je američki predsjednik Ronald Reagan. Sastali su se na Islandu, a zbog Reaganove tvrdoglavosti tada nikakav sporazum o smanjenju nuklearnih arsenala nije postignut. Gorbačov je na sjednici Politbiroa rekao da je Reagan "nevjerojatno primitivan, troglodit i intelektualni slabić". Politikom denuklearizacije (uz glasnost i perestrojku) Gorbačov je stekao golemu popularnost u inozemstvu i po prvi puta u povijesti vođa Sovjetskog Saveza je bio u medijskoj i propagandnoj prednosti pred američkim predsjednikom. Na koncu su SSSR i SAD potpisali niz nuklearnih sporazum, Gorbačov ih je potpisao s Reaganom i njegovim sljednikom Georgeom Bushem za što je sovjetski vođa dobio Nobelovu nagradu za mir. Svijet je bio opuštenije mjesto.
Drugi veliki problem SSSR-a bilo je održavanje njegovog carstva u Europi. U satelitskim državama Varšavskog pakta snažili su demokratski pokreti koji su bili prožeti i snažnim nacionalnooslobodilačkim osjećajem, odnosno željom za potpunom emancipacijom od Sovjetskog Saveza. U jesen 1989. sve se promijenilo. Socijalistički režimi u srednjoj i istočnoj Europi rušili su se jedan za drugim. Simbolički vrhunac toga zbio se 9. studenog 1989. godine padom Berlinskog zida. Taj pad je otvorio prostor za ponovno ujedinjenje Berlina, Njemačke, pa i Europe. Ponovno ujedinjenje Njemačke nije bila jednostavna odluka, a ključnu ulogu u tome imao je upravo Gorbačov. Za razliku od pojedinih skeptika iz zapadne Europe složio se s ponovnim ujedinjenjem, ali i povlačenjem Crvene armije iz Europe. Mihail Sergejevič Gorbačov završio je Hladni rat bez ispaljenog metka. U to doba pokazao je i određenu dozu naivnosti – previše je vjerovao zapadnim vođama. Njegove vanjskopolitičke odluke dijelom su bile uvjetovane i unutarnjim slabostima. Sovjetski Savez ubrzano se urušavao. Konzervativna skupina komunista okupljena u vrhu vojske i obavještajnog aparata u kolovozu 1991. pokušala je državni udar ne bi li ponovno uspostavila tvrd komunistički režim. Puč je slomljen, a puč je definitivno slomio i Gorbačova i Sovjetski Savez. Nova politička zvijezda kojoj se okretao i Zapad bio je predsjednik Rusije Boris Jeljcin.
Članice su istupale iz SSSR-a, a Jeljcin je zajedno s ukrajinskom predsjednikom Leonidom Kravčukom i bjeloruskim Stanislavom Šuškevičem u prosincu 1991. objavio da SSSR više ne postoji i tri su države formirale Zajednicu nezavisnih država. SSSR je formalno prestao postojati 25. prosinca 1991. godine kada je Gorbačov dao ostavku na mjesto predsjednika države, a sovjetska zastava nad Kremljom zamijenjena je ruskom.
Nakon raspada SSSR-a Gorbačov je postao politički nevažan. Njegove političke ambicije na izborima u Rusiji završavale su groznim rezultatima. U istraživanjima javnog mnijenja redovito je bio proglašavan za najgoreg vođu SSSR-a i Rusije u povijesti, a u očima javnosti rastao je Staljin. Kakav-takav interes za njega je postojao na Zapadu. Prema Putinu je bio kritičan, ali o napadu na Ukrajinu nije se javno izjašnjavao. Navodno je svom prijatelju Alekseju Venediktovu rekao da je Putin sve uništio, pretvorio u prah i pepeo. A u prah i pepeo pretvara se njegova ostavština – sigurniji svijet i sloboda za milijune ljudi.
