Jesenska razglednica iz Kišinjeva, to je spoj carističke ampir i socijalističke, kako neoklasične tako i modernističke, arhitekture, to su netaknuti spomenici Lenjinu i komsomolcima, ali i novi, podignuti žrtvama staljinizma, to je kopija Kapitolske vučice koja pred Nacionalnim muzejom doji Romula i Rema, poklon Italije i simbol romanskog identiteta – no to je i gotovo četvrtina slavenskog stanovništva zemlje – to su mladi moldavski intelektualci što se raspituju o korisnosti i štetnosti Europske unije, dok osluškuju rat u Donbasu, slušaju bristolski sastav Portishead i prebiru gitare svirajući pjesme sovjetskog benda Kino, to su građani živahne moldavske metropole koji plešu ispred orijaške zgrade vlade, bitno monumentalnije od ičeg u Zagrebu, to su i poznata vina, poput trpkog Fetească Neagră, te gvalje mokrog lišća pod nogama. Dio razglednice je i nedavno okončana politička kriza. Na izborima ove veljače niti jedna stranka nije dobila većinu. Nakon višemjesečnih pregovora, u lipnju je sklopljena koalicija liberalne platforme Acum i Stranke socijalista (PSRM). No do tada vladajuća Demokratska stranka (PDM) odbijala je predati vlast, pa je Moldavija nekoliko dana imala dvije vlade. Ipak, PDM je brzo popustio pod vanjskim i unutrašnjim pritiskom, a njihov vođa i donedavni gazda države Vladimir Plahotniuc pobjegao je iz zemlje.
- Prije jednog desetljeća zamijenili smo uobičajenu politiku oligarhijom. Ovdašnje partije nisu klasične stranke nego instrumenti moćnika. Oligarsi su međusobno razdijelili institucije: netko je dobio državno tužiteljstvo, netko vojsku i tako dalje. Plahotniuc je 2015. strpao u zatvor drugog moćnika, Vlada Filata, i ovladao čitavom zemljom. Kontrolirao je sudstvo i medije, posjedovao razne biznise, kupio brojne zastupnike u parlamentu. Unatoč prosvjedima građana, podržavali su ga EU i SAD, smatrajući da garantira proeuropski kurs i da se bori protiv ruske propagande - opisuje Vitalie Sprinceana gotovo feudalne društvene odnose.
Naš sugovornik je sociolog, novinar i urbani aktivist, urednik online medija platzforma.md koji pokušava afirmirati progresivne lijeve politike. Nova vladajuća koalicija na prvi pogled je bizarna mezalijansa proruskih socijalista – njihov predsjednik države, Igor Dodon, rado je viđen u Moskvi – i prozapadne liberalne stranke Acum: nova premijerka Maia Sandu u karijeri bilježi rad u Svjetskoj banci. Plahotniuc je imao toliko destruktivan utjecaj da su se o njegovom uklanjanju dogovorili zakrvljeni lokalni igrači te Zapad i Rusija. To također otkriva ovisnost Moldavije o vanjskim faktorima.
- Acum i socijalisti mjesecima su odbijali dogovor, već se govorilo o novim izborima. Tada su nas posjetili povjerenik Europske unije Johannes Hahn, Brad Freden iz američkog State Departmenta i Dmitrij Kozak iz ruske vlade. Odjednom je obznanjena koalicija. Plahotniuc je pobjegao nakon što je američki ambasador s njim razgovarao pet minuta. Ta neobična koalicija i nije toliko neobična: Dodon je službeno socijalist, no zapravo je meki neoliberal. Sandu je nekad zastupala radikalne neoliberalne politike, no počela se zalagati za više plaće, ukidanje jedinstvene porezne stope i vraćanje progresivnog oporezivanja - nastavlja Sprinceana.
Na novinarskoj konferenciji u povodu koje smo došli upozorili su nas da, pišući o Moldaviji, izbjegavamo dva klišeja: onaj o zemlji na raskrižju i geopolitičkoj bojišnici, kao i onaj o najsiromašnijoj zemlji Europe. No poput većine klišeja, i u ovima ima istine. Moldavija je 2014. potpisala Sporazum o asocijaciji s EU-om, a parlament i Ustavni sud donijeli su odluku o europskoj integraciji kao strateškom cilju. Izvoz u EU iznosi 70 posto ukupnog izvoza, naspram svega osam posto u Rusiju. S druge strane, premda Moldavija surađuje s NATO-om, ustav propisuje vojnu neutralnost. ‘Odnosi s Rusijom ostaju esencijalni element ekonomske, političke i sigurnosne jednadžbe. Ni EU, a kamoli SAD, nije u poziciji da zamijeni Rusiju. Pažljivo balansiranje između Rusije i Zapada ključ je moldavske budućnosti, a drugačiji kurs značio bi teške posljedice za zemlju’, piše u analizi Zaklade Carnegie. U prilog tezi navodi se značajan državni dug Moskvi i pola milijuna moldavskih radnika u Rusiji, dok cijela zemlja – uključujući odcijepljeno Pridnjestrovlje – ima manje od tri i pol milijuna ljudi. Važan fakat je, svakako, i prisustvo ruske vojske u Pridnjestrovlju. Što se neimaštine tiče, po optimističnijim procjenama svega deset posto stanovništva danas živi ispod razine siromaštva, u odnosu na tridesetak posto prije petnaestak godina, no prosječna plaća kreće se oko mizernih 267 eura. Ne čudi da prema istraživanju iz 2018. polovica građana želi napustiti zemlju, a isti postotak žali za sovjetskim vremenima.
- Često se predstavlja kao da Rusija i Zapad ovdje bore bitku za budućnost svijeta, no to je pretjerano. Velika igra se igra drugdje, a Moldavija je periferno poprište. Naravno, i Rusija i Zapad imaju svoje interese. Zapadni utjecaj preteže, no Rusija je veliki igrač koji će ovdje ostati. Bez Moskve nema ni rješenja spora s Pridnjestrovljem. Međutim, takozvana geopolitička podjela više je rezultat klijentelizma naših političara koji traže sponzore – neki u Moskvi, a neki u Europi. Što se ekonomije tiče, Moldavija je unutar Sovjetskog Saveza imala razvijenu tešku, ali i visokotehnološku industriju. Proizvodili smo računalne procesore, bili sovjetska Silikonska dolina. Sve je to u privatizaciji uništeno. Sada se pod politikom ‘reformi’ provodi štednja. Fleksibilizirano je radno zakonodavstvo. Japanske i njemačke tvornice, koje se otvaraju, trebaju samo manualnu radnu snagu. Sezonski radnici u poljoprivredi izuzeti su iz radnog zakonodavstva, a 60 posto stanovništva Moldavije živi u ruralnim područjima. Mnogi rade, ali su siromašni. To je skoro robovlasništvo. Vlada jamči investitorima da će plaće držati niskima - skicira Sprinceana mračnu sliku.
Dodaje kako elita gura tezu da u Moldaviji ‘još ne postoji pravi kapitalizam’ pa se u ime njegova dostizanja uništavaju mehanizmi socijalne zaštite.
Balkanskom novinaru sve to zvuči poznato. Pojedine osobine moldavskog društva doimaju se jako bliskim – a poneke posve neobičnim. Poznat je osjećaj raskrižja kultura: ovdje se dodiruju latinski i slavenski, pa i turkijski svijet. Osim Pridnjestrovlja, Moldavija ima i malenu autonomnu pokrajinu Gagauziju. Gagauzi su turkijski narod – i pravoslavni. U Pridnjestrovlju – rumunjski naziv ‘Transnistrija’ znači ‘s druge strane Dnjestra’ (rijeka se na rumunjskom zove Nistru) – na četiri tisuće kilometara kvadratnih živi možda pola milijuna stanovnika, od čega dvije trećine Rusa i Ukrajinaca. Poznati su secesija i sukob: Pridnjestrovlje je nezavisnost proglasilo 1990., dok je 1992. vođen petomjesečni rat u kojem je poginulo oko tisuću ljudi i koji je uz potporu Rusije završen pobjedom Pridnjestrovlja. Bliski su sporovi oko identiteta i nation-buildinga: Moldavija je između dva rata bila dio Rumunjske, a zemlju je prilikom raspada SSSR-a zahvatio val moldavsko-rumunjskog nacionalizma. Do danas traju prijepori o imenu jezika: u Deklaraciji o nezavisnosti stoji rumunjski, a u ustavu moldavski. Ustavni je sud odlučio da je ispravno rumunjski, a i zastava je varijacija rumunjske. Od nezavisnosti se raspravlja i o ponovnom ujedinjenju s Rumunjskom. U Kišinjevu, na rumunjskom Chișinău, moguće je tako vidjeti unionističku izložbu koja obilježava sedamdeset godina pakta Ribbentrop – Molotov. Njime je Rumunjska prisiljena da teritorij Moldavije prepusti Moskvi. Izložba završava pozivom na priključenje majci-domovini – ‘Tara Mama Romania’. U stvarnosti to ujedinjenje ne podržava ni petina stanovništva: Sprinceana tvrdi da identitetske i prorumunjske priče guraju nacionalistički intelektualci, dok je većina građana indiferentna. No stotine tisuća Moldavaca iz praktičnih je razloga prihvatilo rumunjske pasoše koje dijeli Bukurešt. Uz Zapad i Rusiju, u moldavske se prilike tako uvelike miješa i Rumunjska, smatrajući vlastite specijalne interese moralnim i povijesnim pravom. Cinici kažu da Bukurešt briselske komplekse iskaljuje na Kišinjevu, a ovaj svoje na Transnistriji.
Došljaku s prostora bivše Jugoslavije, s druge strane, posve neobično djeluje impresija da u Moldaviji nema etničke netrpeljivosti, barem ne one naše, natopljene krvlju. Prema anketama, trećina stanovništva radije bi se integrirala s Putinovom Euroazijskom unijom nego s EU-om. Kišinjev vrvi ćiriličnim bilbordima i medijima, ulice i barovi odzvanjaju sveprisutnim ruskim jezikom, koji većina građana barem razumije. Čak i na grbu Pridnjestrovlja središnji natpis je na rumunjskom – tamo se, doduše, piše ćirilicom i zove se moldavski. Poznavatelji tog rata pišu da su u njemu korišteni mobilizacijski potencijali identitetskih simbola, ali u suštini se nije radilo o etničkom sukobu već o – još i više nego kod nas – sukobu elita, koje su težile ekonomskoj i političkoj kontroli.
U Tiraspolj, glavni grad Pridnjestrovlja, putuje se bez problema, autobusom s kolodvora. Vožnja duga sat i četrdeset preko Bendera – grada imenjaka Ostapa Bendera, slavnog muljatora kojeg je stvorio spisateljski duo Iljif i Petrov – košta manje od dva eura. ‘Inostranjec!’ vikne vozač na ogromnom, vrlo ozbiljnom graničnom prijelazu, signalizirajući strancima da izađu i zatraže jednodnevnu vizu. Tiraspolj je na glasu kao ‘Muzej Sovjetskog Saveza’, grad u kojem je vrijeme stalo. Ulice Clare Zetkin, Karla Liebknechta, Gorkog, Lunačarskog, Marxa. Uglancani spomenici Lenjinu i sovjetskim avijatičarima. Pridnjestrovlje je, kažu, zadnji entitet na planeti koji na državnoj zastavi ima srp i čekić. Uokolo švrljaju poneki američki turisti.
- Odnos Pridnjestrovlja i Kišinjeva jest zamrznut, no ne bih ga nazvala sukobom. Kada sam bila dijete, dobivali ste kritike ako ste na ulici govorili rumunjski. Danas nema tenzija. Istina je da, unatoč proklamiranoj multietničnosti, potpuno dominira ruski jezik. Inače, ovdje nema slobode medija, nema prave demokracije. Država se boji svega što ne kontrolira. Moja organizacija je imala problema nakon što su vlasti usvojile isti zakon o nevladinim udrugama kakav ima Rusija. I inače se kopiraju ruski zakoni - govori Aleksandra Tselpis.
Stotine tisuća Moldavaca iz praktičnih je razloga prihvatilo rumunjske pasoše. Uz Zapad i Rusiju, u moldavske se prilike tako uvelike miješa i Rumunjska. Cinici kažu da Bukurešt briselske komplekse iskaljuje na Kišinjevu, a ovaj svoje na Transnistriji
Ona radi u organizaciji koja pruža pravnu pomoć i vodi Club 19, jedini ponešto alternativni kulturni prostor u Tiraspolju. Ističe kako je, nakon trideset godina postojanja, Pridnjestrovlje za svoje građane realnost, no i da je jasno da je neka vrst zajedničke budućnosti s Kišinjevom nužna. Za razliku od Abhazije i Južne Osetije, Moskva nikada nije priznala nezavisnost ove ‘države’, iako je još 2006. većina stanovništva na referendumu podržala asocijaciju s Rusijom. Nakon izbijanja rata u Donbasu, Kremlj je smanjio izdašnu financijsku pomoć Pridnjestrovlju, stiješnjenom između Moldavije i sada vrlo nenaklone Ukrajine.
- Rusija je za nas povijesna i duhovna domovina. Spremni smo razgovarati o ekonomiji, transportu i ostalim pitanjima. No trenutno nema pregovora o političkom rješenju, još otkako je 2003. Moldavija odbila Kozakov memorandum - govori Anatolij Dirun iz think-thanka Tiraspoljska škola političkih znanosti, nekadašnji zastupnik u parlamentu.
Riječ je o ruskom planu kojim je Moldavija trebala postati gotovo ravnopravna federacija Kišinjeva i Pridnjestrovlja. U stvarnosti su oba dijela zemlje prilično integrirana: pridnjestrovski proizvodi izvoze se u EU s moldavskim markicama, a moldavska nogometna reprezentacija međunarodne utakmice povremeno igra u Tiraspolju.
Naplavina ruskog imperija pored Dnjestra, međutim, krije istinu mračniju od klasične priče o autoritarnosti i geopolitičkim interesima. Dvojica bivših pripadnika sigurnosnih struktura, Viktor Gušan i Ilja Kazmalij, osnovali su 1993. tvrtku Sheriff. Ta je firma danas monopolist na području izvoza i uvoza hrane, supermarketa, posjeduje benzinske postaje, banku, TV postaju i jedinu telefonsku, mobilnu i internetsku mrežu, prodavaonice tekstila i automobila, proizvodnju konjaka, izdavačku kuću, oglašivačku firmu i nogometni klub NK Sheriff, čiji je trener Osječanin Zoran Zekić. Politička stranka Obnova, koju je osnovala korporacija, na posljednjim je izborima dobila 35 od 43 mjesta u parlamentu. Petnaestak njih čak su zaposlenici tvrtke. Predsjednik Vadim Krasnoselski izbore je dobio zahvaljujući potpori Sheriffa, a također je radio za firmu u sastavu konglomerata. Logo Sheriffa – značka američkog šerifa – doslovce je sveprisutan.
- Država je osnovala Sheriff kako bi riješila brojne probleme, no izgubila je nadzor. Privatna tvrtka sada kontrolira i koristi državne institucije za svoje ciljeve. Zato ljudi pričaju da je ovo zapravo ‘Sheriffova država’ - dodaje Dirun.
Pridnjestrovlje dakle nije samo crna rupa što se tiče međunarodnih pravnih i ekonomskih normi, nego i zona čiji društveni poredak podsjeća na znanstvenofantastične filmove. Sprinceana kaže kako su se i u Moldaviji pod Plahotniucom testirale avangardne korporativne tehnologije vladanja i kako, nasuprot imidžu, ‘Transnistria nije nikakav ostatak sovjetske prošlosti, nego mogući model naše budućnosti, u kojoj će korporacije upravljati ogromnim dijelovima javnog života’. Užasi postmoderne: privatna država, korporacijska utopija, ovdje pod zastavom srpa i čekića.
