Na zidu ljubljanskog Muzeja suvremene umjetnosti ugledala sam fotografiju Narodnog stadiona u Bagdadu. Stajala je izložena kao dio rada "Plan za veći Bagdad" umjetnice Ale Junis. U radu Junis istražuje ideološke asocijacije vezane uz iračke zgrade i spomenike, a na ideju je došla kad je otkrila niz dijapozitiva snimljenih 1982. u gimnaziji u Bagdadu koju je dizajnirao Le Corbusier i koja je nazvana po Sadamu Huseinu.

Od otvaranja 1966. do izgradnje stadiona Basra 2013., Narodni stadion bio je najveći u Iraku i propisno je mogao ugostiti 50 tisuća posjetitelja. Otvoren je utakmicom između portugalskog kluba Benfica i domaće momčadi, za tu prigodu sastavljene od najboljih igrača u Bagdadu. Oko 60 tisuća gledatelja naguralo se na stadion tijekom te utakmice. Na Narodnom stadionu je 1972. održan i prvi Palestinski kup, natjecanje u kojem je sudjelovalo devet arapskih zemalja.

Do 2003. je stadion bio stalno korišten, a zbog američke invazije prvi je puta zatvoren, na dvije godine. O okupaciji stadiona svjedoči pismo koje je Junis izložila u svome radu, a napisao ga je 2003. irački sportski novinar Hasanin Mubarak. Pismo je uputio američkom predsjedniku Georgeu Bushu.

Mubarak piše: "Znam da će predsjednik biti prezauzet da ovo pročita, ali nadam se da će netko od njegovih savjetnika ovo pročitati i proslijediti mu poruku. Pišem vam zbog okupacije iračkog Narodnog stadiona u Bagdadu, koji su okružili tenkovi i koristi se kao baza američke vojske. Lokalno je stanovništvo opetovano tražilo da napuste stadion i da se olimpijski tim može vratiti svojim treninzima i međunarodnim natjecanjima.

Američka prisutnost na stadionu poremetila je rasporede treniranja, sportaši od početka rata ne treniraju redovito i ne sudjeluju u utakmicama. Emanuel Baba Davud, jedan od najvećih iračkih sportskih radnika, osobno je išao na stadion i molio američke snage da se povuku, ali nisu ga saslušali. 69-godišnjak poznat u Iraku kao Amo Baba pokrenuo je i dalje vodi malo sportsko društvo znano kao Klub vođa, u kojem treniraju djeca u dobi između osam i 13 godina.

Većina djece u klubu su siromašna i deprivilegirana. I zbog njih tražimo da naredite zapovjedniku američkih snaga da se odmah povuku sa stadiona. Amo je dijabetičar, propatio je mnogo i bio mučen pod vlašću Sadamovog sina Udaja. Trenutačno je u bolnici u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a u mnogim je intervjuima, kao i drugi irački sportski radnici, pozivao na micanje američkih tenkova s Narodnog stadiona."

U pismu Mubarak objašnjava da je stadion važan dio iračke povijesti i sporta, kao i da hitno treba renovaciju. Svoj apel Bushu završava pitanjem: "Kako bi se Amerikanci osjećali da njihove stadione okupiraju strane sile?"

Na njegovo pismo Bush nikada nije odgovorio, ali su ga neke druge američke javne ličnosti komentirale. Među njima je bio sportski novinar Dennis Janson, koji je napisao: "Mislim da su tenkovi koji okupiraju stadion bolji od nekih mučnih zločina koji su počinjeni u iračkoj prošlosti. Koliko ste marljivo prosvjedovali zbog zatvaranja, ili još gorih vrsta kažnjavanja nekih vaših igrača koji su razočarali tu ubojitu gamad koja je sebe nazivala vođama i sportašima? Tenkovi će otići kad za to dođe vrijeme, i ni dana ranije. P. S. Gdje je zahvalnica za 35 tisuća nogometnih lopti koje su vam Amerikanci poslali, nezahvalnici?"

Mubarak je Jansonu odgovorio da se ne radi o 35, nego o 60 tisuća lopti, i da nogometne lopte nisu to što Iračanima treba.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.