Suzavac i stampedo, 125 mrtvih i više od 320 ozlijeđenih. Slike su to i brojke koje ostaju nakon nogometne utakmice između klubova Arema FC i Persebaya Surabaya u indonezijskom gradu Malangu. Na stadionu Kanjuruhan, na kojem je bilo više od 40 tisuća ljudi, navijači su utrčali na teren, a policija je zatim bacila suzavac. Svjedoci su novinarima kazali da je suzavac bačen ne samo na navijače i navijačice na terenu, nego i na one na tribinama, bez ikakvog upozorenja. To potvrđuju i video snimke. Suzavac, standardno sredstvo za rastjerivanje ljudi, na krcatom stadionu neminovno vodi do katastrofičnog ishoda. Ljudi se nemaju kamo razbježati, osim da panično gaze jedni po drugima pokušavajući pronaći izlaz, što se u Malangu i dogodilo.
"Bili bismo pošteđeni katastrofe da policija nije pribjegla ovako pretjeranom i nepotrebnom nasilju", izvještava list Jakarta Post. Šef gradske policije je smijenjen, devetero policajaca suspendirano, a još 19 policajaca trenutno je pod istragom zbog jedne od najvećih katastrofa na stadionima otkad je sporta. Iz redova indonezijskih sigurnosnih snaga svaki pokušaj pravdanja sada uključuje spomen (ne)reda i kontrole. Takva jezična pribjegavanja razotkrivaju dubinski fokus policije na red i discipliniranje, a ne na sigurnost. A redarstveno-disciplinske strategije u praksi odvode od sigurnosti prema opasnim eskalacijama. Stadioni u tome nisu izoliran slučaj, iako jesu primjer naročito intenzivnog zamaha represivnog aparata. Za ilustraciju šireg društvenog konteksta, u Indoneziji je ove godine održano više velikih prosvjeda. U aprilu su na protestima diljem zemlje sudjelovale tisuće studenata, a samo u jednom gradu, Surabayi, prosvjednike je opkolilo 4.000 policajaca. Prisutnost policije bila je masovna i na prosvjedima zbog poskupljenja goriva, održanim u septembru. U tim prosvjedima nije bilo žrtava, ali pojava policije nije uznemiravajuća samo onda kada zbog nje ljudi ostaju bez glava ili bez zraka u plućima.
Stadionski policijski teror u Indoneziji bacio je svjetlo na neke od ranijih takvih slučajeva, pa se neizostavno spominje peruanski glavni grad Lima i 1964. godina. U kaosu koji je užgala policija na nacionalnom je stadionu nastradalo 328 navijača, a više od tisuću je ozlijeđeno. Sukobi s policijom nastavili su se i izvan stadiona. Novinar Jorge Salazar izvještavajući o događaju otklonio je uobičajeno navijačko-divljačko medijsko očište, pišući kako se radilo o periodu "prosvjeda, radničkih pokreta i komunističkih partija. Ljevica je bila prilično moćna, postojao je stalni sukob između policije i naroda". Spomenimo i stadion Hillsborough i godinu 1989. kada je zbog kaosa koji je orkestrirala policija život izgubilo 97 navijača Liverpoola. Navijače se godinama blatilo kao sumanute pijance koji su se međusobno poubijali, da bi istraga 2016. pokazala da su poginuli na Hillsboroughu bili žrtve policijskih grešaka. A u tom, kako se na kraju zaključilo, "nesretnom slučaju", svi su optuženi oslobođeni krivnje. Možda ne udovoljava medijskom kriteriju masovnosti žrtava, ali spomenut ćemo i ovogodišnji Afrički kup nacija, gdje je pred stadionom Olembe u Kamerunu poginulo osmero i ozlijeđeno više od 40 osoba. Slučaj je zanimljiv jer je izvještavanje europskih medija poprimilo začine tipične za sliku Afrike kao "crnog kontinenta". Pogibija navijača poslužila je tek da upotpuni sliku "nesposobnih" afričkih zemalja koje ne umiju organizirati nogometno natjecanje na visokoj razini. Jedan naslov na RTL-u ilustrira stvar: "Afrički kup nacija sažet u jednoj utakmici: Stampedo navijača, golman-igrač, gol s 35 metara i sudački previd". Za kraj odlazimo u drugu afričku zemlju, Egipat. Na stadionu u Port Saidu 2012. poginulo je 79 navijača, a više od tisuću je ozlijeđeno. To su opjevali ultrasi kluba Al-Ahli, isti oni koji su na Tahriru bili u prvim redovima revolucije. U pjesmi "Naša priča" poručuju: "U Port Saidu su žrtve prije smrti vidjele izdaju / Vidjeli su režim koji predstavlja kaos kao jedinu alternativu / Jeftino ste prodali našu krv, da zaštitite režim".
