Nije posve jasno gdje završava priča o stadionu hrvatske nogometne reprezentacije, a počinje ona o Zdravku Mamiću, ili obrnuto. Ne treba ih ni razdvajati, mada se proteklih dana plasiraju striktno zasebno. Kad se govori o stadionu, na primjer, i s najviših razina jauče o sramoti činjenice da nositelji uzastopnih medalja sa svjetskih prvenstava nemaju doma gdje pristojno zaigrati. Bar ne u glavnom gradu svoje zemlje. E pa misli se pritom na Dinamov stadion, odnosno stadion za Dinamo. To se jednostavno podrazumijeva, pošto reprezentaciji takav objekt treba svega nekoliko tjedana godišnje. Drukčije ideje nisu držale vodu zadugo, ako su i bile povremeno isticane.
A tamo gdje je Dinamo, tamo je i Mamić, još uvijek, svima lakomislenim sumnjičavcima na utuk. Kao što su neki drugi akteri iskoristili novi uspjeh reprezentacije da ponovno iniciraju kampanju za gradnju stadiona, tako je Dinamov gazda reagirao na ples milijuna izazvan naglom dodatnom afirmacijom njegovih pulena u nacionalnom sastavu. Tamo milijuni plešu ionako, doduše, ali ovo sad je više nalik bečkom Opernballu.
Svedeno na okvir formalnopravni, ostaje enigma kako provesti mirnu tranziciju iz razbojničkog jučer u neokaljano sutra, ako se Zdravko Mamić dandanas opire pokušajima da ga uklone iz živih poslova u Dinamu
Kao što je dobro znano, Zdravko je Mamić iz svog azila u Bosni i Hercegovini poduzeo blic-akciju uklanjanja Krešimira Antolića, nekoć njegove lojalne marionete, s mjesta klupskog šefa, čak i uspješnog. Iskoristio je fokus javnosti na Katar, ali nije u potpunosti uspio. Antolić do neizvjesnoga daljnjeg ostaje u Dinamu, a ostaje i Mamić, te s njima dvije zaraćene, iako fluidne grupacije u borbi za prevlast. No dušobrižnike koji zdvajaju nad vazda ugroženim nacionalnim simbolima sad muči jedan golemi problem. Nitko ne zna kako skloniti Mamića, odbjeglog i prezrenog kriminalca, podalje od reprezentativnog ponosa i svetinje. On se poslovno istinski ugradio u njezine najveće trijumfe. Pridonio je nevjerojatnom uspjehu te selekcije, a sad bi tamo imao biti persona non grata. Pravdu za Mamića – gotovo da bismo dreknuli.
Poput one grubo zapostavljene vještice u Trnoružici, pojavio se usred svenacionalnog pijanstva i euforije da nas malo podsjeti na svoja prava. Poduzetnička te investitorska, ako ništa drugo, a ta su u konačnici najjača, žešća od političkih ili državničkih. Oni svi o stadionu, o prezentacijskom efektu, o dostojanstvu. On pak o suhoparnim upravljačkim ovlastima, o utjecaju na biznis. A nije pritom on kriv za nedostatak primjerenog objekta, jer ga je to čekalo još otkako je Franji Tuđmanu građen privatni lift na zapadnom obodu zdanja kojem se uto počelo tepati kao – maksimirskom ruglu.
Na obnove i rekonstrukcije i nadogradnje Maksimira kroz dva i pol desetljeća utrošeno je novca dovoljno za dva nova. Ulagano je radi izvlačenja provizije, što je onomad bila notorna računica, e da bi se kasnije zdravo za gotovo uzelo da tu više nema pomoći. Zaključeno je da čudovišno nagrđeni objekt, s kojeg očni živac inače sam već refleksno skreće pogled, može biti samo rušen do temelja. A novi stadion, također se znalo, ne bi gradio Mamić, nego opet šira zajednica.
U takvim relacijama i aspiracijama dočekali smo ovaj moment raskola ispod tribina, dok reprezentacija trči počasni krug. Uslijedio je šou mundijalskih proporcija, gdje dio uzvanika, dojučerašnjih zavjerenika odanih Zdravku Mamiću, najednom u sva zvona udara da se nad njima provodi brutalno nasilje u njegovo ime. Navodno su i snimili dio toga, makar ponešto urlanja i prijetnji onih koji i dalje gazdi drže stranu. I nije da oni stvarno kalkuliraju s empatijom šire javnosti, nudeći se za svjedoke-pokajnike, koliko uzimaju u obzir da je Mamić postao ozbiljan teret za ukupni sustav.
Tamo gdje se, ili odakle se čitavu vječnost dirigiralo nasiljem za račun Mamićev, elem, sad se nudi obilje dokaza protiv njega, samo da si ga i oni i država skinu s vrata. Zvuči to impresivnije od podatka da je Hrvatska osvojila tri svjetske medalje otkako se krenulo s renovacijom Maksimira. Kao da nitko ne pamti da je čisto nasilje u Mamićevoj izvedbi provođeno na toj adresi još davno, i sve je snimljeno. Ako hoćemo, može ono nad novinarima, ili nad tisućama navijača, a nipošto tek gostujućih. Fizičko nasilje, dabome, zatim i institucionalno, s Antolićem i bez njega, uz pomoć države, sudstva, obilnih javnih subvencija Milana Bandića, HDZ-a, kapetana reprezentacije Luke Modrića, vlasnika medija.
Najluđi raskorak u koji je pokajnička svita zapala jest onaj sa štetom koju je Mamić, prema sudskoj presudi, nanio Dinamu. Isti ovi likovi koji se sad bune protiv njega – Krešimir Antolić i Mirko Barišić i slični – praktično su donedavno u ime kluba koji vode negirali taj pravosudni nalaz i ma kakvo potraživanje spram pravomoćnog osuđenika Zdravka Mamića. Kroz istragu su prebrojane stotine milijuna kuna manjka u blagajni Dinama te je utvrđeno da su nekako pronašle put do Mamićeva računa, ali oni su to sve uredno porekli.
Na tom i takvom fundamentu predsjednik HNS-a Marijan Kustić, uzdanica HDZ-a, gradi svoju projekciju budućeg nacionalnog i Dinamova klupskog stadiona, ako ikako može sve ujedno, a očito mora. Bez obzira na to što i reprezentativni izbornik Zlatko Dalić, čak ne osobito ponizno, navija za policentrično organiziran stadionski domicil: da Hrvatska igra diljem Hrvatske, umjesto ekskluzivno u Zagrebu.
Davno zarobljene u centralizirani model reguliranja nacije i opće domene nacionalnog, međutim, tamo ih sve, uvijek iznova, dočekuje isti maksimirski fantom. Sad možda i međugorski, a to samo dodaje nešto duha čitavoj prikazi. Svedeno na okvir formalnopravni, ostaje enigma kako provesti mirnu tranziciju iz razbojničkog jučer u neokaljano sutra, ako se Zdravko Mamić dandanas opire pokušajima da ga uklone iz živih poslova u Dinamu. Svima stadion treba puno više nego njemu. On se slabo bavi nekretninama, jer dobit ubire na pokretnoj imovini, sve skupljim igračima koje drži pod solidnom ugovornom obavezom.
Nešto će se pritom valjda pitati i Grad Zagreb. Izdavanje prava na građenje i raspolaganje predmetnim zemljištem jest u rukama gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Njegova vlast je davno tome za uvjet postavila suštinsku i temeljitu demokratizaciju kluba, što neće ići bez uklanjanja tamošnjih klanova. Naspram i dalje mamićevskih snaga na čelu s opskurnim pojavama tipa Damira Zorića ili Miroslava Rožića, ondje se nude razni barišići i antolići kao zalog umivenoj budućnosti nogometa u Zagrebu i Hrvatskoj. Naravno, ako im Mamić u međuvremenu ne stane na rep kakvim snimkama i faksimilima. No svakako je urnebesan fakat to što se svjetski rezultat reprezentacije koristi za svojevrstan domovinski sportvošing već u tome istom sportu.
Ispravno je konstatirano da to ipak neće biti moguće sasvim jednostavno izvesti, s obzirom na zamršene pravne datosti oko upravljanja klubom u formalnom vlasništvu udruge građana. Između klupskog statuta i Zakona u udrugama te Zakona o sportu, te između Sportske inspekcije i Gradskog ureda za udruge, a ustvari državnog, zaglavljeni su u ovom trenu ama baš svi. Dinamova skupština pod utjecajem Mamića ovisna je o volji Izvršnog odbora koji kontroliraju njegovi protivnici, dok je to tijelo recipročno ovisno o skupštini.
Osigurana zatvorena samoreprodukcija klupske elite donijela im je proteklih godina svima mnogo zadovoljstva, ali će se takva perverzna konstelacija sad objema stranama ispostaviti za nepremostiv problem. No ni to nije poteklo originalno iz sporta, nego je država legislativno poticala stanje u kojem vrhuške udruga, primarno braniteljskih i crkvenih, mogu svoju svevlast održavati unedogled.
Ništa se nije desilo slučajno, prema tome, i još se dešava dosljedno u skladu s navedenim uzrocima, pa i Dinamo logično po kompromitacijama i proturječjima i retuširanjima sliči HDZ-u nakon Tuđmana ili Ive Sanadera ili Tomislava Karamarka. Neka nas to ni ubuduće ne iznenađuje, ali neka ni zagrebačka vlast ne razočara odustajanjem od zacrtanog kursa. Zasad je poznato jedino da Grad Zagreb neće snositi financijski trošak gradnje novoga Trnova dvorca u Maksimiru. Ipak, to nije jedina stavka na kojoj gradska politika može pretrpjeti novu štetu u ovom predmetu, pa bi nam dobro bilo do daljnjeg ostati budnima i koncentriranim na nastavak igre.
