Punih četvrt stoljeća radova na stadionu u Maksimiru, ili najava daljnjih zahvata, po svemu sudeći nije baš nimalo naškodilo toj zlatnoj koki od projekta. Nikad se nije toliko pričalo o nekoj gradnji i manje gradilo, a izvlačilo više političke i financijske koristi. Da se ne vraćamo u doba Franje Tuđmana i Zlatka Canjuge i Mirka Novosela, jer uspjeli su se tamo omrsiti i košarkaški menadžeri, obratit ćemo pažnju na aktualnu raskoš istovjetne kampanje koja raste već tjednima.
Krenulo je ustvari još prošle jeseni, uz prvi kontakt novih zagrebačkih gradskih vlasti s predstavnicima Dinama. No zahuktalo se iznova tek s kraja ovog ljeta, i upalo u intrige i kontradikcije po više involviranih krugova, ovlašteničkih te interesnih. U priči sudjeluje klub, HNS, Grad Zagreb, Vlada RH, sponzori i izvođači, pacificirani navijači Dinama, indolentni navijači reprezentacije, a priziva se i pravednička UEFA, pa čak i slobodarska FIFA. Ritam strasti udaraju akteri iz krila Dinama i reprezentacije, što se pak uvelike preklapa, i nije slučajno kako se apriorno poima da je posrijedi jedan te isti stadion. Onaj naime za koji se tvrdi da je potreban reprezentaciji, i onaj u Maksimiru za koji drukaju da ga treba rekonstruirati ili sagraditi novi.
Naknadno je rečeno, a prisnažio je tome premijer Andrej Plenković, da bi država pomogla i obnovu Poljuda, iako se ne zna kako i otkud, dok se jedna Kantrida više ne spominje, valjda zato što je tamošnji prvoligaš privatiziran. Odlučujući potisak za ovu turu kampanje iskorišten je čisto marketinški zrelo, nakon zadnjih uspjeha Dinama i reprezentacije. Na to se prikladno nalijepila činjenica značajne oštećenosti istočne tribine Maksimira u potresu prije dvije i pol godine. Pomoglo je i dugotrajno bjekstvo neprijepornog gazde Dinama i hrvatskog nogometa Zdravka Mamića koje ga je ipak i formalno i sadržajno odmaknulo od pozicije najviše moći u sektoru.
Stav je gradske vlasti posve jasan i jednostavan: Dinamo se kao nominalno vlasništvo udruge građana mora praktično i faktično demokratski oživotvoriti kroz djelatne mehanizme reizbora njegova vodstva.
Konačno, vladi je zatrebalo reklamno pribježište od neuspjeha koji joj tuku po glavi, bilo da se radi o Ini ili obnovi zgrada oštećenih u potresima na Baniji i u Zagrebu. Jasno, mnogi su odmah primijetili da je krajnje cinično udarati toliku reklamu gradnji stadiona dok obnova i dalje uglavnom stoji na mjestu. No red je primijetiti da ovoj vladi ta tema nije tek sad došla na red, nego je potegnuta već 2018. godine, u jednom od onih neprebrojivih ciklusa maksimirske nesuđene renesanse.
Tad kao i sad, sve se u biti svodi na dva ključna pitanja, ako zanemarimo razna lateralna poput onog o navodno nasušnom jedinstvenom domicilu nacionalne reprezentacije. Prvo je valjda ono koje se tiče plaćanja ceha izgradnje stadiona, jer je odavno izražen povelik otpor ideji da investitor bude država, kamoli Grad Zagreb, jer to nije učinio ni Milan Bandić. I dok gradska vlast nema problem s takvom pozicijom, pa je iskomunicirano više puta da se to od nje niti ne očekuje, s Vladom RH je drukčije. Ona se u nekoliko svojih najnovijih istupa svojski zapetljala upravo u tu enigmu, što dodatno svjedoči da je u ovu epizodu projekta stupila totalno nepripremljena.
Probni je balon, ako se u ovoj fazi više može govoriti o testiranju, pustio vladin glasnogovornik Marko Milić, e da bi ga po pitanju financiranja instantno demantirala ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac. Nije se to ni sleglo, a uključio se lično premijer, te salamunski ustvrdio da će država graditi ili obnavljati, i to više njih, ali možda to i neće biti samo država, nego "u dogovoru s klubovima i sponzorima, i sa FIFA-om i UEFA-om".
Ako trebamo na ovome mjestu vratiti snimku usporeno, dakle, očitajmo da ništa još nije uglavljeno ni s kim, pa predsjednik Vlade RH naprosto obećava koješta uprazno. Financiranje nije osmišljeno ni dogovoreno, građevinski strojevi ostaju neangažirani do neizvjesnoga daljnjeg, kao i dosad. Neće to posebno naštetiti vladi, jednom kad se ispostavi da je opet bez osnove izazivala velika očekivanja, ako znamo da su slična obećanja prolazila isto za kudikamo važnije predmete. Uostalom, relativno malo ljudi će joj i zamjeriti što nije odvojila još kakvih stotinu ili koliko već milijuna eura za malo jaču metropolsku šminku.
Takvu orijentaciju državne vlasti inače ne bi bilo primjereno krstiti po imenu onoga čuvenog filma "Akcija stadion", Dušana Vukotića i Slavka Goldsteina. No za tim se poseže također ciklički, do te mjere da je revers već beznadno otrcan, iako nije ni politološki vjerodostojno. S obzirom na ideološko utemeljenje vladinih i popratnih nastojanja, ovdje bi se prije mogla prepoznati nekakva – reakcija stadion. I ostaje nam tako ono drugo ključno pitanje, a na kojem se zasniva političko stajalište današnje zagrebačke gradske vlasti, te se lomi reakcionarna matična struja, mada nimalo spektakularno.
Puno je toga poduzeto da bi se zastrla suština ogleda između Grada i Dinama, naraslog otkako je gradsku vlast preuzeo Možemo! na čelu s Tomislavom Tomaševićem. Vodeći mediji uporno u prvi plan guraju aspekte infrastrukturne, natjecateljske, prezentacijske, ali se u razmjernoj sjeni drži primarni demokratizacijski rezon nove upravljačke strukture Grada Zagreba. Sugerira se da je glavnina problema riješena djelomičnim izmicanjem Zdravka Mamića, premda su na čelu kluba i nacionalnog saveza ostali njegovi osvjedočeni jataci.
Sve ako ga oni i žrtvuju, međutim, samim tim nipošto neće biti automatski neutraliziran model zatvorene i ničim ometane samoreprodukcije vrhuške cjelokupnog tog unosnog sustava. Stav je gradske vlasti posve jasan i jednostavan: Dinamo se kao nominalno vlasništvo udruge građana mora praktično i faktično demokratski oživotvoriti kroz djelatne mehanizme reizbora njegova vodstva. Nikakva elitizirana klika, koja je izvlačila i još uvijek iz kluba crpi profit za osobnu svoju korist, ne smije više biti na istoj poziciji bezmalo apsolutne moći.
U protivnom Grad Zagreb pod sadašnjom upravom ne želi klubu prepustiti pravo građenja i daljnje upotrebe predmetnog zemljišta, a nadati se da će pri tome zaključku i ostati. Posrijedi je jedina realno preostala upravno-politička poluga utjecaja demokratski birane vlasti na taj komunalni i društveni resurs. Izravne financije tu više nisu neki naročit faktor, jer su i Dinamo i reprezentacija materijalno narasli do te mjere da im uz komercijalne sponzore i međunarodna udruženja ne bi bilo teško samostalno investirati u gradnju.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević u ovom trenutku podnosi izuzetan pritisak manipulatora javnog mnijenja, ne bi li odustao od svog zahtjeva. Njegov će politički motiv u dogledno vrijeme biti proglašen za ekstravaganciju aktivista koji ometaju modernistički nastrojen razvoj zagrebačkog i hrvatskog sporta. Lako je reći da on i njegovi ne bi trebali nasjesti i podleći tome, ali neće biti moguće ni ustrajati budu li ostali sami.
Svemu tome služi i onaj krunski spin otprije nekoliko dana koji u igrama oko stadiona prepoznaje najavu koalicije Možema! i HDZ-a, stranke koja uza sve drugo kontrolira i veći dio nogometa u Hrvatskoj. Koliko je nama u ovoj redakciji poznato, a nije da smo baš desperatno odsječeni od informacija iz gradsko-upravne sfere, Tomašević još nije posustao u tom smislu. No povukli se nisu ni u Dinamu svi oni mutni likovi koje sad predvodi Krešimir Antolić, niti za to imaju razloga dok ne dočekaju nekakav vanjski uvjerljiv poticaj.
Presudna bi u nastavku mogla biti uloga države, ali ne ona financijska, koja odvlači pažnju, nego isključivo politička. Kod toga nemamo razloga biti optimistični, zna li se da nije ni približno iskorišten zakonodavni ni izvršni potencijal koji tu stoji na raspolaganju. Kad bi HDZ bio voljan pripomoći demokratizaciji klupskih vlasničkih i upravljačkih relacija, poradio bi već i legislativno, npr. izmjenama Zakona o udrugama koji u sadašnjoj formi omogućuje samovlašće vodstvu Dinama. No za takvo bi nešto trebalo stati na žulj i drugim udrugama, od braniteljskih do crkvenih, a to je već malo širi kompleks.
Možemo! u toj konstelaciji posjeduje malo dodatnih sredstava manevriranja, iako neće biti ni da je gradonačelnik Zagreba sasvim nasukan u maksimirskoj loži na povremenim ukazanjima u kurtoaznom društvu Dinamova predsjednika Mirka Barišića. U nekome momentu će intenzivnija i direktnija javna komunikacija problema postati generalno neophodna, jer je i to dio demokratizacije. Time bi Grad Zagreb u perspektivi možebitno osigurao širu političku podršku, ili će njegov načelno progresivni plan ostati fatalno osamljen i prezren.
