Umirovljeni britanski geolog Jim Fitton jednog se lijepog sunčanog dana u ožujku sagnuo i u ruke uzeo komade keramike u Eriduu, arheološkom nalazištu iz 5400. godine pr. Kr. na jugoistoku Iraka. Ubacio ih je u torbu i bezbrižno nastavio izlet. Kada je nekoliko dana kasnije pokušao napustiti Irak, uhićen je na aerodromu u Bagdadu i priveden pod sumnjom da je krijumčario vrijedne antikvitete u prtljazi.
Zakon o iračkim artefaktima propisuje da je iskopavanje, krađa ili bilo kakvo uklanjanje antikviteta i drugog materijalnog kulturnog naslijeđa bez izričitog pismenog dopuštenja Državnog odbora za antikvitete i naslijeđe kazneno djelo za koje se može odrediti i kazna smrću. Fitton se pravdao da su ga lokalni vodiči uvjeravali da je njegov plijen bezvrijedan, iako je "sumnjao" da su komadi koje je prikupio drevni fragmenti, ali "nije imao pojma da krši lokalni zakon", a pogotovo ne da čini ozbiljno kazneno djelo. Pojavivši se na sudu u Bagdadu, kazao je i da na arheološkom nalazištu "nije bilo ograda, stražara i znakova upozorenja". Pravni stručnjaci sugeriraju da je izricanje smrtne kazne Fittonu malo vjerojatno, ali je moguće da ga iračke vlasti zadrže u zatvoru još neko vrijeme, više kao signal-šamar upućen britanskoj vladi. Donošenje pravomoćne sudske presude trenutno je odgođeno, a Fitton dane provodi u zatvoru.
Mnoga od više od dvanaest tisuća iračkih arheoloških nalazišta i dalje su izložena pljačkama i uništavanju, što je scenarij koji traje od američke invazije 2003. godine. Tome treba pridodati i mnoge muzejske zbirke, uključujući djela poznatih umjetnika Jawada Selima i Faiqa Hassana, koja su nestala 2003. kada su muzeji i druge kulturne institucije pljačkani u kaosu koji je uslijedio nakon invazije. Tisuće umjetničkih djela ukradene su samo iz Nacionalnog muzeja Iraka u Bagdadu, a mreže organiziranog kriminala hitro su ih prodavale u inozemstvo. Dio je pronađen i vraćen u zemlju, ali međunarodno crno tržište iračkih antikviteta i dalje cvjeta. Iako se uvijek i dade i treba raspravljati o problematičnosti muzejskih zbirki, elitizmu i historiografiji odozgo i odozdo, činjenica je da su zbirke čuvane u Iraku važne ne samo za tu zemlju, nego cijeli Bliski istok. Tome treba dodati i činjenicu da su nakon invazije na Irak uništavana arheološka nalazišta i muzeji u Siriji i Libiji, a u porastu su i krađe iz privatnih i javnih zbirki umjetnina tih zemalja.
Istraga Wall Street Journala iz 2017. iznijela je procjenu da se preko sto tisuća antikviteta dnevno nudi na prodaju putem interneta, od kojih je oko 80 posto ili lažno ili opljačkano. Uništavanje i pljačka kulturne baštine idu ruku pod ruku s ratom otkad je rata, ali razmjeri pljačke po Iraku nakon američke invazije i dalje su među većima koje povijest bilježi. Kada je administracija Busha mlađeg upozorena na strah radnika Nacionalnog muzeja u Bagdadu da bi im tisuće godina povijesti mogle preko noći nestati, odgovor koji su dobili bio je da se "stvari događaju". Isti je nonšalantan pristup George W. Bush pokazao govoreći nedavno na skupu u Dallasu o situaciji u Rusiji. Verbalnu je artiljeriju naumio usmjeriti prema Putinu, ali je umjesto Ukrajine kao odredišta neopravdane i brutalne invazije spomenuo – Irak. Potom se nasmijao, rekao da misli na Ukrajinu i da je star, a stariji ljudi se ponekad zbune. Od antikviteta do glava u torbama – stvari se događaju.
