Nakon dva mjeseca kontinuiranog državnog nasilja u kojemu je ubijeno više od 400 ljudi, a ozlijeđeno njih više od 8000, masovni protesti u Iraku prije nekoliko dana rezultirali su najavom ostavke premijera Adela Abdula Mahdija. Mahdi je šijit koji je na tu funkciju dospio zahvaljujući sistemu kvota instaliranom nakon okupacije Iraka od američke vojske, prema kojemu se vlast u zemlji dijeli na temelju vjerske odnosno etničke pripadnosti. Prema izvještajima novinara na terenu, premijerova najava ostavke među pobunjenim stanovništvom izazvala je vrlo suzdržano odobravanje jer većina njih smatra da je ta ostavka tek početak borbe protiv korupcije, sektašenja, lošeg upravljanja, nezaposlenosti i siromaštva u kojima se guši peta zemlja svijeta po rezervama nafte.
Protesti su počeli početkom listopada, a usmjereni su protiv korupcije koja je kao kuga zahvatila svaki aspekt života u zemlji; prema izvještaju New York Timesa, čak i za dobivanje najniže rangiranog posla u državnoj upravi traži se mito od 5000 dolara, novac o kojem velika većina Iračana može samo sanjati.
Iz dokumenata poslanih portalu The Intercept vidi se da su iranski dužnosnici bili ključan faktor u prošlogodišnjem formiranju iračke vlade, pa tako i u instaliranju Mahdija na mjesto premijera, kompromisnog rješenja koje je odgovaralo i okupacijskoj sili, sad-u
Irak je druga zemlja OPEC-a po proizvodnji nafte, no unatoč tome petina njezinog stanovništva živi ispod granice siromaštva. Nezaposlenost među mladima iznosi 40 posto, a među mladim ženama penje se i na 70 posto, pa su upravo ove demografske skupine najprisutnije na ulicama Bagdada i šijitskom jugu zemlje, gdje su protesti najmasovniji. Prosvjednici zato žele preorati cjelokupni politički sustav temeljen na sektaškoj podjeli vlasti između sunita, šijita i Kurda, sustav u kojem svaka od ovih frakcija izdašne nacionalne resurse koristi za sistemsko korumpiranje lojalističkih struktura koje ih održavaju na vlasti.
Osim prema vlasti, bijes prosvjednika usmjeren je i prema institucijama koje predstavljaju Iran, susjednu šijitsku teokraciju koja putem klijentelističkog odnosa u šaci drži šijitske strukture iračke države. Prekretnica u protestima zato se i dogodila posljednjeg tjedna studenoga, kada su prosvjednici u Nadžafu, gradu u kojemu stoluje šijitski kler, zapalili iranski konzulat, nakon čega je policija ubila 30 ljudi. Tek nakon ovog masakra, kulminacije kontinuiranog policijskog nasilja u kojemu se protiv prosvjednika rutinski koristi vatreno oružje, oglasio se najviši irački šijitski klerik, ajatolah Ali al-Sistani, koji je premijera Mahdija pozvao da dade ostavku, što je ovaj odmah i učinio.
Bila je to svojevrsna potvrda onoga što je ionako svima bilo poznato, naime činjenice da Mahdi uživa podršku Irana otkad je na izborima 2018. postao irački premijer. Nešto od toga otkrili su i nedavno objavljeni dokumenti koji su poslani portalu The Intercept, a iz kojih se vidi da su iranski dužnosnici bili ključan faktor u prošlogodišnjem formiranju iračke vlade, pa tako i u instaliranju Mahdija na mjesto premijera, kompromisnog rješenja koje je odgovaralo i okupacijskoj sili u Iraku, SAD-u. Tijekom studenoga, dok su zemljom bjesnjeli protesti, Mahdija je posjetio general Kasem Sulejmani, zapovjednik elitnih jedinica Kuds Iranske revolucionarne garde, specijaliziranih za operacije izvan Irana, pa dogovorio da Mahdi na vlasti ostane još šest tjedana, no zbog eskalacije prosvjeda i javnih kritika lokalnog šijitskog klera dani su mu odbrojani ranije od predviđenog.
Unatoč tome što su prosvjedi evidentno usmjereni protiv utjecaja Irana, regionalne velesile koja svoje pipke ima u svim zemljama sa značajnijom šijitskom populacijom, ocjena je upućenih analitičara da bi recentna iračka previranja bilo vulgarno svoditi na tek još jednu rundu sektaške netrpeljivosti.
U nedavnom intervjuu koji je dao neovisnoj internetskoj televiziji Democracy Now! irački književnik Sinan Antoon rekao je primjerice da se Iran bez sumnje infiltrirao u sve iračke institucije, ali i da je ta infiltracija produkt američke okupacije te da protesti nisu usmjereni samo protiv Irana, već protiv svake vrste stranog uplitanja. Antoon, koji radi kao predavač na njujorškom sveučilištu NYU, naglašava i da iračke proteste karakteriziraju spontanost i izrazita heterogenost sudionika, uključujući i pripadnike srednje klase koji su se kasnije pridružili onima siromašnijima, kao i visoko prisustvo žena, što je naročito iznenađujuće za iračko društvo. On kaže i da su protesti usmjereni protiv vladajućih elita u Zelenoj zoni, čvrsto utvrđenom području u centru Bagdada u kojemu je ranije stolovala američka vojska, a sada iračka vlada i u koju je tijekom protesta prvi put nakon završetka borbi doletjela granata.
U zahtjevima za promjenom ustava, zakona i kompletne vladajuće strukture, smatra Antoon, zapravo se nalazi onaj za obnovom suvereniteta od vanjskih sila rastrgane zemlje. On taj osjećaj naziva novom vrstom nacionalizma koji nadilazi sektaške razdore, stanjem izazvanim spoznajom da je u koruptivnim dilovima američke uprave i nakon okupacije dovedene iračke dijaspore iz nacionalne blagajne nestalo 650 milijardi dolara. Štoviše, relevantne institucije dokazale su da je većina novca iz UN-ovih programa za poslijeratnu obnovu zemlje također pokradena, a jedan od eklatantnijih slučajeva bio je onaj privremenog ministra unutarnjih poslova Falaha Nakiba, kojega je 2004. imenovala američka vojna uprava, a kod kojega je u avionu pronađeno 13 milijuna dolara u kešu. Dobar dio novca završio je i u džepovima američkih kontraktora, koji su za poslove kao što je obnova porušene bolnice ili izgradnja naftovoda rutinski naplaćivali duple iznose od dogovorenih.
U koruptivnim dilovima američke uprave i dovedene iračke dijaspore iz nacionalne blagajne je nestalo 650 milijardi dolara. I većina novca iz UN-ovih programa za poslijeratnu obnovu Iraka također je pokradena. Dobar dio završio je i u džepovima američkih kontraktora
Za ilustraciju pljačke državnih resursa dobro može poslužiti primjer Basre, čija su naftna postrojenja prošlog ljeta dosegla rekordnu proizvodnju sirove nafte, pa samo u mjesecu kolovozu centralnoj blagajni priskrbila 7,7 milijardi dolara prihoda. Unatoč tome, u isto to vrijeme gradu je prijetila epidemija kolere, a tisuće ljudi hospitalizirane su zbog probavnih tegoba nastalih zbog konzumiranja zagađene vode, jer unatoč prihodima koje ostvaruje grad nije obnovio vodovodnu mrežu pa se sada u trošnim cijevima miješaju pitka i otpadne vode.
Jedan od amaneta koji je američka okupacija ostavila poslijeratnom Iraku je i izrazito rigidni zakon o radu koji praktički onemogućava radničko udruživanje, a na radna mjesta na kojima se tako nešto pokuša šalju se snage sigurnosti. Sve to događa se u okolnostima nesmiljene privatizacije nacionalnih resursa, zbog čega je na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima na prvo mjesto po broju glasova isplivala, najblaže rečeno, neobična koalicija Marš prema reformi (Sairun), čije su glavne stranke pokret šijitskog klerika Muktade al-Sadra, dakle islamisti, te Komunistička partija Iraka (KPI). Na lanjskih izborima, na kojima je zabilježena rekordno niska izlaznost od manje od 50 posto, Sairun je osvojio 54 od ukupno 329 parlamentarnih fotelja, od kojih su dvije pripale komunistima.
Muktada al-Sadr iznimno je utjecajna ličnost među šijitskim stanovništvom, militant koji je na površinu isplivao nekoliko tjedana nakon početka američke invazije u ožujku 2003., kada je njegova milicija od američke vojske preuzela kontrolu nad predgrađem Bagdada zvanim Sadamov grad, koji se sada zove Grad al-Sadra. Nakon što se proslavio istjerivanjem američke vojske iz bagdadskog predgrađa, Muktada al-Sadr sljedećih nekoliko godina sa svojom milicijom Mehdi nastavio se boriti protiv američke vojske i raditi nerede, među koje se ubrajaju i navodni atentati na šijitske klerike, da bi se nakon povlačenja dijela američkih snaga uključio u regularnu politiku. Kulminacija tog djelovanja ulazak je u parlament koalicije Sairun, u kojoj je najviše glasova dobio upravo njegov islamistički pokret koji se, međutim, javno zalaže za demontažu na sektaškim osnovama postavljenog izbornog sustava.
Kao izvorni islamistički populist, al-Sadr se sa svojom koalicijom odrekao mogućnosti da imenuje privremenog premijera, rekavši da ga treba izabrati narod, a zatražio je i da se osnuje specijalni sud na kojemu će se procesuirati odgovorni za masakr nad prosvjednicima u recentnim događajima, koje je nazvao ‘oktobarskom revolucijom’.
Minijaturna KPI najdugovječnija je pak stranka u Iraku, a nekoć je bila i najveća komunistička stranka na Bliskom istoku, dok je 1970-ih nije zatro režim Sadama Huseina, a prije toga načeo niz fetvi utjecajnih klerika prema kojima su komunizam i islamizam nespojivi. U ovu je koaliciju ušla unatoč otporima zbog nespojivosti njezinog sekularizma s vjerskim karakterom sadrističkog pokreta, odlučivši da suradnju može temeljiti na minimalnom zajedničkom nazivniku borbe protiv korupcije i utjecaja Irana te za socijalnu pravdu. Prilično je neortodoksan i njihov stav o ekonomiji kojim se osuđuje neoliberalni kapitalizam zbog proizvodnje neodrživih nejednakosti, ali i predlaže mješoviti model ekonomije, odnosno tržišna ekonomija s jakim elementima socijalne države, zbog činjenice da je Irak ‘još uvijek u fazi razvoja kapitalizma’. S druge strane, naročito sada kada su izbili nemiri čiji se protagonisti bore za iste ciljeve, KPI te proteste vidi kao prozor kroz koji bi se mogla otvoriti mogućnost za nadilaženje sektaških podjela, što je u situaciji u kojoj su sve stranke osim KPI-ja konfesionalne dosad bilo nemoguće.
Predsjednik Barham Salih, inače Kurd, u nedjelju bi trebao imenovati privremenog premijera, ali već sada se zna da će to biti iznimno teški pregovori jer kandidata moraju prihvatiti različiti centri moći i šijitski vjerski establišment, a on mora biti i netko prema kojemu većina prosvjednika ne gaji prijezir, što će bez sumnje biti uvjet koji je najteže ispuniti. Štoviše, dan nakon što je Mahdi najavio ostavku, u Nadžfu je ponovno zapaljen iranski konzulat, čime su prosvjednici još jednom simbolično poručili da ih kozmetičke promjene ne zanimaju. Njihovi predstavnici iz deset iračkih regija izdali su i proglas u kojemu objavljuju da će se prosvjedi nastaviti sve dok ‘političke stranke i sistem kvota ne budu ukinuti, dok se ne provedu ustavne promjene, donese novi izborni zakon i izabere nova izborna komisija, te održe novi izbori pod nadzorom UN-a, a svi umiješani u ubojstva prosvjednika privedu pravdi’.
