Ravnokotarska sela leže u jutarnjoj, sunčanoj izmaglici pa se takav doima i pogled prema Velebitu. Dva kamiona nakrcana asfaltom protutnje pokraj nas, zatim nestanu u prašini.

Mjesto nam je poznato otprije: dalje vodi cesta, zapravo bijeli put, traumatiziran mehanizacijom, izlokan. No pred nama se tog jutra, na Dan antifašističke borbe, ukazao prizor kao iz Mad Maxa: tisuće kubika kamenja i šljunka, odlomljenog i razasutog u hrpama što se penju nekoliko metara u visinu i tko zna koliko protežu u dužinu, a nalaze se na jedva pedesetak metara od prvih kuća.

Sve je to na početku Biljana Donjih, kako sugerira mjesna tabla, ili Donjih Biljana, kako piše u hrvatskoj enciklopediji, sela u srcu Ravnih kotara, u zaselku Drače, gdje se odlučujemo zadržati kako bismo ispitali tu nadrealnu pojavu.

Trojicu Drača, jer ondje svi nose isto prezime, Radu, Dušana i tihog Branka, zatekli smo za stolom s pogledom na taj "biljanski građevinski zid". Eto ih usred zalogaja pa i nas odmah pozivaju da im se pridružimo.

- Slušaj, momak, danas je praznik i mi znamo da je praznik, ali se borimo da nas ne poguše, hvala bogu da je danas praznik pa ćemo udahnuti malo čistoga zraka - reče u dahu Rade.

Katkad stavljam najlon kao zaštitu na krevet, govori Dušan Drača. Pokazuje nam plafon na koji se nahvatala vlaga i koji je djelomično popucao, čega nije bilo dok nisu počela miniranja i detonacije

Minule su dvije godine otkako su se u tom dijelu sela intenzivirali radovi na izgradnji budućeg Centra za gospodarenje otpadom (CGO), čiji je probni rad najavljen za rujan ove godine.

No malobrojne mještane za to vrijeme nitko ništa ne pita: recimo, kako im pomoći da nekako prebrode nuspojave izgradnje Centra koji su političkom odlukom naumili izgraditi baš ondje, na jednom od oboda Europske unije, na periferiji nestalno naseljenoj uglavnom povratnicima starije dobi, jer tako je i rizik od njihova otpora sveden na minimum ili je nepostojeći.

Doduše, još 2012. godine projekt CGO-a ujedinio je tamošnje hrvatsko i srpsko stanovništvo, pa je više od tri tisuće mještana Zemunika Donjeg i Gornjeg, Škabrnje, Nadina, Suhovara, Prkosa, Smilčića, Galovca, Biljana Donjih, Veljana, Smokovića i okolnih sela potpisalo peticiju tražeći od lokalne samouprave da se spriječi njegova izgradnja.

Mještani su svoj zahtjev argumentirali potencijalnom štetom zbog izgradnje takvog objekta uz najvrednije poljoprivredne površine, ali i osjetljiv sliv podzemnih voda, odnosno da će se njime, kako su tvrdili, narušiti poljoprivredno-ekonomska i ekološka ravnoteža u Ravnim kotarima.

Nedavno ugašena EKO-Udruga "Ravni Kotari" godinama se zalagala za dislociranje CGO-a, organizirajući prosvjede i informativne skupove po ravnokotarskim selima ali, kapital je na kraju i ovdje bio jači, pa sada i tlači.

Premda smo za boravka primijetili tek jedan bager u daljini, zbog inače svakodnevne buke koju zajedno s drugim strojevima proizvode, ondje se može živjeti samo s čepovima u ušima. Prašina koja se podiže kad kamioni prolaze bijelim putovima, taloži se s vremenom u gusternama. Selo nema vodovod pa se pitka voda doprema autocisternama.

Dušan Drača (Foto: Sandro Lendler)

O miniranjima i posljedičnim detonacijama na gradilištu da i ne govorimo: to je tek pojava koja je uzdrmala kuće i živce stanovnika. Radnici i kooperanti na gradilištu ordiniraju od sedam ujutro do devet navečer, nekada i cijelu noć. Domaćini su nam ispričali kako to izgleda: prvo im najave da se sklone prije detonacije. Zatim se oglasi sirena, a malo nakon toga se kuća sva strese.

Dušan nam pokazuje štetu u svojoj kući koju je nakon rata obnovio vlastitim sredstvima. Velik dio života radio je kao građevinar u Sydneyu.

- Katkad stavljam najlon kao zaštitu na krevet - govori.

Pokazuje nam plafon na koji se nahvatala vlaga i koji je djelomično popucao, čega nije bilo dok nisu počela miniranja i detonacije.

- Vidiš ti ovo, reci ti meni. Otkako je tih detonacija, evo kakvo je stanje - govori i pokazuje oštećenja.

I sudski je vještak, tvrdi, snimio stanje pa rekao: "možda je to popucalo od kamiona što prolaze". Obećavali su da će oštećenja sanirati nekom tekućinom. No sve je ostalo na obećanjima.

- Kuća samo što se nije raspala - govori Dušan.

- Raspala se, moj Duško, raspala - odgovara Rade.

Nema zemlje gdje nisam radio u Europi, ali ovo nigdje nisam vidio. Da se godinama očekuje projekat i volja nekoga da popravi put. Da su barem neku asfaltnu emulziju stavili da se ne diže prašina, žali se Rade Drača

Za upravljanje i izgradnju CGO-a nadležan je EKO d.o.o., koji su osnovali Zadarska županija i gradovi Zadar i Benkovac. Na 46 hektara površine investitor predviđa mehaničku i biološku obradu miješanog komunalnog, ali i građevnog otpada. On će se prikupljati iz cijele Zadarske županije, Gospića i Novalje, ali i područja općina Karlobag, Perušić, Donji Lapac, Udbina i Lovinac.

Prema najavi ondje će se privremeno skladištiti i manje količine opasnog otpada, prije nego što ih preuzme tvrtka ovlaštena za zbrinjavanje. Naknadno smo investitoru poslali i dopis s pitanjem o kakvom je točno otpadu riječ i kani li išta učiniti da sanira eventualne štete na kućama mještana uzrokovane detonacijama s gradilišta.

Najava da će CGO započeti s probnim radom u rujnu podigla je na noge pak mještane Poličnika i Suhovara, koji najavljuju blokadu jedne od pristupnih cesta do tog objekta, s obzirom na to da smatraju da nije adekvatna da njome do budućeg CGO-a intenzivno prometuju kamioni natovareni otpadom.

Dušan Drača veći dio života bavio se građevinom u Sydneyu, koji je poznat po čuvenoj operi.

No Rade kaže da je Bečka opera ipak broj jedan, čuvenija svakako, možda zato što je on za život zarađivao u tom gradu, kao vlasnik tvrtke za bravariju, kojom se bavio i prije rata.

- Jesu li mogli u Biljanima umjesto Centra za otpad izgraditi operu - pitamo ih poluozbiljno.

- Mogli su, ali je ovdje nema tko slušati - uzvraćaju dosjetkom.

- Postoje još tri-četiri privatna kamenoloma uokolo, dvije asfaltne baze. Mi moramo bježati s puta od tih suludih vozača. Nekoliko puta sam zvao policiju, da se požalim kako ne možemo od svega živjeti, a oni mene ispituju.

Dmitar Drača pokraj ograde gradilišta (Foto: Sandro Lendler)

Na moje pitanje mogu li nas oni zaštiti ako nešto poduzmemo, službenik me pita spremam li ja to možda balvan-revoluciju. Nema zemlje gdje nisam radio u Europi, ali ovo nigdje nisam vidio. Da se godinama očekuje projekat i volja nekoga da popravi put. Da su barem neku asfaltnu emulziju stavili da se ne diže prašina - žali se Rade Drača.

Dolazi zatim jedna žena koja ljutito kaže da će sazvati štampu u Srbiji da cijeli internet čuje što se događa u Biljanima. Kaže ona: "Uzeli su nam vodu, napunili kuću prašinom, jesmo li nacionalna manjina, jesmo, ali i gore (u Srbiji op. a.) postoje Romi kao manjina pa ih nitko ovako ne gazi."

- Nitko ih ovako ne gazi - ponavlja.

- A ovdje što rade, to nitko nikome ne radi. Lani su čuda radili, ove godine po cijeli dan ne staju. Pa što nas nisu iselili prije dvije godine, otkupili naše kuće? Ja sam besna, svaki dan sam u vinogradu na sunčanici. Ovo je stvarno stramota, ovoga nema nigdje na svijetu, svetu, svitu, kako hoćete - rezolutna je Milka Drača Drča, koja u selu uglavnom boravi nekoliko mjeseci godišnje, inače živi u Sremskoj Mitrovici.

- Ovdje sam ja samo zato da bi moje dijete došlo jednog dana. Jer ako ja odem, neće ni ono doći. Vode pitke nema, a cisterna stoji 70 eura - kaže Milka.

Uskoro se okupilo još svijeta, gotovo svi su rodbinski povezani. Kod Dmitra Drače, bivšeg vozača zadarskih Plodina, bili smo prije tri godine kada smo pokušali izmjeriti udaljenost od njegovog posjeda do ograde koju je investitor tada postavio: nije iznosila ni metar i pol, pa smo zaključili da investitor nije ni izbliza poštovao fizičku distancu prema privatnom posjedu.

Iz Dmitrove bašte vidi se bager (Foto: Sandro Lendler)

Ni sada nije drugačije, s trijema kuće vidi se kljun onog bagera s početka, a naš domaćin, blagog karaktera sliježe ramenima, kao da se pita što da radi?

Vraćamo se istim putem, kroz selo koje se proteže punih devet kilometara. Negdje na njegovom kraju, uz autocestu još uvijek se nalazi čuveno, ozloglašeno "crno brdo", pa zašto da ga ponovo ne posjetimo. Iz te impresivne mase od navodno 140 tisuća tona već rastu grmovi, a uskoro bi mogla niknuti i cijela šuma.

Nakon niza peripetija i prebacivanja odgovornosti za sanaciju ukupno 74.836 metara četvornih troske i drugog materijala, koju je ondje prije gotovo 15 godina iz propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura navezla jedna privatna tvrtka, a analiza uzoraka pokazala je da je riječ i o kancerogenim spojevima, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine početkom maja oglasilo je javni poziv za prodaju te talioničke troske s početnom cijenom od 198,7 tisuća eura.

Prema informacijama koje smo zaprimili iz tog ministarstva, na javni poziv za prodaju zaključno s 26. svibnja nije zaprimljena niti jedna ponuda, pa je sudbina kancerogene troske ponovno stavljena na čekanje. Prolunjali smo i tim dijelom sela i u prolazu zabilježili sljedeća razmišljanja dvojice mještana o "crnom brdu".

- Sve je to politika. Što je poanta prodaje - pitao se jedan.

- Dabogda dovezli još toliko - ubacio se ironično drugi.

Pogled na "crno brdo" na kojem već niče grmlje (Foto: Sandro Lendler)

Uskoro je šetnja po sve jačem ravnokotarskom suncu postala nemoguća, ali i nepotrebna. U zamalo punom krugu obilazimo dvorište jedne kuće, a onda ugodno iznenađenje i poziv u hlad: stariji par, Anka Maričić, rođena Benkovčanka i njezin partner Miodrag Kostić zvani Kole iz Zemuna, oboje prije svoje veze udovci. Zbog svega što se oko njih događa pomalo udaraju brige na veselje.

Kole je nekoć radio u Elektroprivredi, bio je i predsjednik sindikata Elektroprivrede Srbije, punih četvrt stoljeća. Eh, kaže važno, s titrajućim osmijehom na rubu usana, kad se samo sjetim radničkih susreta i igara, svih onih kolega iz bivše države. Anka je srednju školu završila u Zadru, nakon čega se otisnula u Beograd gdje je studirala turizam, pa je u toj struci kasnije i radila.

Ćaskanje je preraslo u prepričavanje različitih dogodovština, a sve su nekako vodile prema jednoj bizarnoj priči, koja bi mogla završiti u nekom mitu neodvojivom od kraja u kojem smo je čuli. Za kraj ove reportaže pokušat ćemo je što vjernije reproducirati, onako kako smo je shvatili. Priča je to o ludoj ovci.

Proljetos dok su brali trešnje, ispričao nam je Kole, ta se luda ovca kojoj je, kako su govorili ljudi, nekakav crv ušao u glavu i tu se začahurio, odjednom stvorila pored njega. Prišla mu je poput čovjeka pa se malo odmaknula i stala ga netremice gledati u oči. Bio je to trenutak ushita i strepnje istovremeno, a Kole se tek malo pomjerio da dozove svoju Anku, da i ona vidi što se zbiva.

U trenutku nepažnje, ovca nestade. Kamo je odšetala nije uspio vidjeti. Govorilo se da već mjesecima luta selom, a premda je poznato da u tom kraju ima i vukova, niti jedan joj nije naudio, kamoli pojeo. Ali čovjek jest, uskoro, kada je, kako reče, ušetala u "vatrenu kuću", kako Kole naziva mjesto gdje se peče peka i vrti roštilj.

Kao da joj je u jednom trenutku dozlogrdilo lutanje i život. Vlasniku "vatrene kuće" bilo je pritom dovoljno da zatvori vrata.

- Samo joj odsijeci uho, znat će se odmah čija je - hitao je zadihan prema njemu mesar, žureći po gazdinom pozivu.