Boštjan Videmšek ratni je reporter ljubljanskog dnevnog lista Delo i autor niza knjiga. Višedesetljetnu karijeru započeo je 1998. na Kosovu, a potom je izvještavao iz Afganistana, Iraka, Sudana, Sirije, Libije, DR Konga, Somalije, Pojasa Gaze, Pakistana, Središnje Azije i Egipta. Objavljivao je u New York Timesu, Le Figarou, Der Spiegelu, Atlantic Postu, Aftenpostenu i drugim uglednim medijima. Dobitnik je više nagrada, a reportaža o mladom sirijskom violinistu Ramiju Basisahu – koji među izbjeglicama zarobljenima na grčko-makedonskoj granici svira Beethovenovu ‘Odu radosti’ – ušla je u uži izbor za ‘European Press Prize’. O izbjeglicama pred ratom i siromaštvom Videmšek je pisao godinama prije takozvane krize iz 2015., posvetivši im i knjigu ‘On the Run’ (‘U bijegu’). Prošlog tjedna u Zagrebu je održana promocija njegove nove knjige ‘Dispatches from the Frontlines of Humanity’ (‘Izvještaji s frontova čovječanstva’). U njoj su okupljene reportaže s četiri kontinenta, od Europe preko Ugande i sjeverne Afrike, Bliskog i Dalekog istoka, pa do Južne Amerike. Priče kojima se Videmšek bavi su krajnje raznolike: od prodaje beba u Ateni do Bolivije i iskopavanja litija, ključnog za proizvodnju baterija za mobitele. Ipak, dvije teme dominiraju – izbjeglištvo i rat.
Europa će se sve više pretvarati u tvrđavu, odnosno više manjih tvrđava. S Brexitom se jedna već odcijepila. Takozvano izbjegličko pitanje u tome je odigralo važnu ulogu. Jedan od mojih sugovornika kaže da su migranti i izbjeglice Židovi našeg vremena
Predgovor knjizi naslovljen je ‘Oda nestajućoj umjetnosti’. Izumire ne samo žanr reportaže nego i sami ratni dopisnici – sebe nazivate ‘dinosaurom na rubu izumiranja’?
Posljednjih desetak godina dugački tekstovi, takozvani long read, postaju sve rjeđi. Velike novine još si ih mogu priuštiti, ali srednje velike i male ne mogu, a ne možemo svi pisati za New Yorker. Pogotovo nestaju književne reportaže, tekstovi koji zahtijevaju da je novinar na terenu više dana ili tjedana te da fokusirano radi jednu priču. Tijekom nedavnog izraelskog bombardiranja Gaze – u kojem je ubijen vođa Islamskog džihada Baha Abu al-Ata – veliki španjolski dnevni list ponudio mi je za reportažu od petnaest tisuća znakova 70 eura. Ratne priče nemaju nikakvu cijenu. Nismo konkurentni, jer je to zahvaljujući globalizaciji i digitalizaciji postala čista eksploatacija – sweatshop. Terenski se dio posla outsourca lokalcima na terenu. Nije važno jesu li novinari. Tamo su i imaju telefone s kamerom i ekskluzivni pristup događajima. Ponekad su to i ratni akteri. To je danas idealno: sve manje se činjenice provjeravaju, živimo u vrijeme reality showa. Suvremeno izvještavanje iz ratova doslovce je reality show. Prekretnica je bila Libija, a pogotovo je sirijski građanski rat promijenio stvari. Za nas koji smo onamo išli sve je postalo preopasno, preskupo i logistički prezahtjevno da bi se moglo raditi po pravilima profesije. U novinarstvu nema više ni pravog poslovnog modela, osim zadružnih medija kao što su The Correspondent ili švicarski Republik. Postoje i brojne stipendije, kao i tržište za priče o klimatskim promjenama. Od toga se može živjeti. Ima i sve više odličnih dokumentaraca, nastalih uglavnom u nezavisnoj produkciji. No bojim se da je glamurozna dugačka reportaža, do koje mi je stalo, stvar prošlosti.
‘Asocijalni mediji’
Istraživačko i vanjskopolitičko novinarstvo nekad je bilo kičma profesije, a uloga novinara bila je da objasne svijet. Danas postoji sve više fake newsa, a o vanjskoj politici se piše uglavnom prepisujući s interneta. Kakve su posljedice toga?
Niz je očitih i zajebanih posljedica, od Brexita i Trumpa do potpunog gubitka historijskog pamćenja. Digitalizacija i ti, kako ih zovem, ‘asocijalni mediji’ patološki su skratili pažnju koju ljudi nečemu posvećuju. Pažnja je fundament svega, od etike do razumijevanja. Sada se sve događa na razini refleksa i bez kontekstualizacije. Osim u politici, ekonomiji i društvu, posljedice vidimo i u padu medijskih standarda. Život u postfaktičkom društvu znači globalni poraz ne samo humanizma nego i znanosti, istine, mišljenja i svijeta temeljenog na dokazima.
Pišete da ne vjerujete u objektivno novinarstvo. Kako vidite ulogu angažiranog novinara?
Po objektivizmu i anglosaksonskoj školi novinarstva sve bi strane trebale dobiti jednaki tretman. Recimo da sam u DR Kongu i da pored ceste umire mala djevojčica. Petorica vojnika, koji su je silovali, sada pucaju u nju. Hoću li i žrtvu i silovatelje u svojoj priči tretirati jednako? Naravno da neću. Uvijek navijam za slabije i žrtve, one koji nemaju mogućnost ni da prežive. Ne razumijem logiku po kojoj je novinarstvo samo prisutnost i objektivizacija onoga što se vidi. Na terenu ste čovjek s vlastitim svjetonazorom i emocijama. Osjećaje je nemoguće ignorirati dok pišeš i fotografiraš, oni su također dio priče – ono što vidiš, njušiš, dodiruješ prstima. Čak i svjedoci u pravosuđu moraju reći i što su vidjeli i što misle o tome. Imao sam dosta problema s urednicima zbog ovakvog stava. Vi ste rekli da je to ‘angažirano novinarstvo’. Za mene je to samo novinarstvo. Za mene je novinarstvo humanizam, oruđe u borbi za ljudska prava.
Za knjigu ‘U bijegu’ intervjuirali ste više od 2.500 izbjeglica i migranata. Europa se zatvorila za te ljude, iako je itekako suodgovorna za situaciju u njihovim zemljama. Vjerujete li da rad reportera može bilo što promijeniti ili je to samo doprinos medijskom spektaklu?
Možemo pozitivno utjecati na individualne sudbine, ali što se kolektiva tiče, stvari mijenjamo samo negativno. Mediji su odigrali veliku ulogu u tome da je na slovensko-hrvatskoj, mađarsko-hrvatskoj i mađarsko-srbijanskoj granici podignuta žica, da je pao Schengen i da se čeka u redovima kada putujete iz Njemačke u Dansku. Godinama smo slušali o otvorenoj Europi i slobodnom protoku ljudi, robe i kapitala. Sada ljudi odjednom ne mogu prolaziti. Nakon pada zida političke korektnosti Europa je postala mnogo iskrenija. Pokazala je što suštinski jest – zajednica utemeljena na rasizmu, šovinizmu i strahu od drugačijih. To je nova normalnost. Sve se dogodilo vrlo brzo, kao kad na snimci pritisnete fast forward. Treba reći da je sve to uradio politički centar. Krajnja desnica se samo vrlo inteligentno postavila još desnije. Centar je preuzeo desne politike, ljevica se našla u centru, a od prave ljevice nije ostalo ništa.
Trumpovim ‘mirovnim planom’ Palestinci gube zadnje što im je preostalo, a to je nada. Sve drugo već su izgubili. Kao narod poraženi su i eliminirani iz historije. Ne znam postoji li sličan primjer u modernoj povijesti
Vaša reportaža koja se bavi centrima za izbjeglice i migrante na grčkom otoku Chiosu zove se ‘Koncentracijski logori 21. stoljeća’. Što očekujete u budućnosti?
Europa će se sve više pretvarati u tvrđavu, odnosno više manjih tvrđava. S Brexitom se jedna već odcijepila. Priča o zajedničkoj Europi stvar je prošlosti. Takozvano izbjegličko pitanje, koje realno i nije stvaran problem, u tome je odigralo važnu ulogu. Nije samo centar na Chiosu koncentracijski logor, nego su to i centri na Lezbosu, Samosu, svim istočnoegejskim otocima. Kao, uostalom, i Vučjak, Kladuša, Bihać. Jedan od mojih sugovornika kaže da su migranti i izbjeglice Židovi našeg vremena. Europska unija nastoji izvesti problem izvan svojih granica, i to potpunom dehumanizacijom, negacijom ljudskih prava i međunarodnih konvencija. To je zapravo avangarda, svijet prema kojem idemo. Mislim da je vrijeme demokracije, otvorenog liberalnog društva i univerzalnih ljudskih prava bilo samo mali prozor u historiji.
Iz Erbila u iračkom Kurdistanu vratili ste se nedavno, nakon američkog ubojstva iranskog generala Kasima Sulejmanija. Kakve će biti posljedice tog čina?
Mislim da direktni sukob Irana i SAD-a nije moguć i da je to ubojstvo dobitak za sve. Oko Sulejmanija je nastao toliki kult ličnosti da su ga ajatolah i mule iz Koma počeli gledati kao ugrozu. Naravno, iranski režim omogućio mu je da izgradi mrežu od Jemena do Sirije. Sulejmani i drugi ubijeni – Abu Mahdi al-Muhandis, vođa iračkih šijitskih paravojski – bili su ključni ljudi ne samo iračke vojske nego i politike. Suniti u Iraku su, s druge strane, potpuno marginalizirani. To je posljedica pada Huseinovog režima, u kojem su oni potpuno dominirali. Zahvaljujući toj marginalizaciji neka su plemena stala na stranu Islamske države. Poslije njenog vojnog poraza postoji mogućnost obnove u drugom obliku jer je situacija sunita gora nego prije pet godina. Svakako, ogroman Sulejmanijev uspjeh činjenica je da Iran, uz potporu Rusije i Kine, prvi put u modernoj povijesti ima prevlast nad područjem od zapadne granice Afganistana pa sve do Mediterana – sirijske Latakije i Libanona. Afganistan, iz kojeg se SAD povlači nakon osamnaest godina, a državu ostavlja talibanima, koji su je imali i 2001., također je staro perzijsko područje. U geopolitičkom kontekstu Bliski istok počinje u Kabulu, a tu prolazi i granica između zona utjecaja SAD-a i Kine.
Kakve će biti posljedice američkog povlačenja s Bliskog istoka?
Amerika je pozicije počela gubiti već pod Bushom mlađim i Obamom. Trump nije donio ništa bitno novo, osim što je retorički atraktivniji. SAD se poslije kolapsa u Iraku i šizofrene politike u Siriji pokušava izvaditi iz pakla koji je sam stvorio, dok je Vladimir Putin sve odigrao vrlo surovo, ali jako vješto pa se Rusija ubacila u taj prostor. Međutim, treba reći da je SAD zahvaljujući tehnologiji frackinga sada posve samodostatan. Ne treba mu više ni saudijska nafta ni polja oko Kirkuka i Basre. Hillary Clinton je odavno govorila da ovo treba biti ‘pacifičko stoljeće’ Amerike. Jedini razlog za prisustvo SAD-a na Bliskom istoku je Izrael, koji će ostati u srcu američke politike čak i ako na predsjedničkim izborima pobijedi Bernie Sanders – a znamo da se to neće dogoditi. Istovremeno, povlačenje SAD-a nikome ne odgovora jer SAD svima koristi kao alibi za to što rade. Baš kao što su arapske države nekada svoje diktatorske politike opravdavale podrškom Palestini. Prisustvo SAD-a potrebno je i zato da bi ljudi, što se Sirije tiče, mislili da je Bašar al-Asad borac protiv imperijalizma. Kao što to priglupo misli akademska ljevica. Na Bliskom istoku je uvijek potreban neki viši cilj. Naravno, nitko neće otvoreno reći ‘treba nam Amerika da bismo ljude držali ujedinjenima’. U svakom slučaju, sada tog višeg cilja nema. Ostaju samo sukobi.
Horor nakon cunamija
Kakav razvoj događaja očekujete u Siriji?
Bojim se da najgore tek dolazi. Negdje u želucu naslućujem tursko-sirijski sukob. Mislim da je puknuo savez Erdoğana i Putina te da iza toga stoji pitanje Libije. Za dobro više stotina tisuća ljudi nadam se da nije tako. Erdoğan i Putin su ružni igrači, pri čemu je jedan iracionalan i oportunistički, a drugi pametan i dominantan. Njihova suradnja postoji od pokušaja državnog udara u Turskoj 2016. i potpuno je promijenila izgled Bliskog istoka i Libije. Turci su sada u Libiju poslali svoje proturske snage iz Sirije, a tamo su i ruski plaćenici iz grupe Wagner, direktni podizvođači Kremlja. Imamo dva sukoba u kojem Rusi i Turci stoje jedni nasuprot drugima. Dosad su to znali upotrebljavati tako da se okoriste i jedni i drugi, ali zadnjih se dana sve promijenilo. Možda se dogodilo nešto što mi ne znamo. Nikad ne bih pomislio da će Erdoğan bombardirati Asadove snage. U Idlibu je dva milijuna ljudi na streljani. Već ih je 700 tisuća pobjeglo i stoje na turskoj granici. Nije onamo krenula samo Asadova vojska nego i iranske trupe, ruski specijalci i ostaci Hezbolaha. Započeo je interni sukob brojnih sirijskih obavještajnih službi. Jedino što u toj unakrsnoj vatri raste je količina leševa – body count. Bojim se nove Srebrenice, puta deset.
Što je u sirijskom ratu zapad, ikada, trebao napraviti?
Poslije toliko godina nemoguće je biti pametan. Sirijska opozicija već dugo ne postoji. Izgubila je i politički sukob i rat, nije bila ujedinjena niti je imala kontakt s terenom. Ljudi su godinama prepušteni sami sebi. Mislim da intervencija ne bi ništa riješila. Mi na Balkanu znamo da smo od početka devedesetih ostali bez Ujedinjenih naroda. Vijeće sigurnosti je stalno blokirano, bilo od SAD-a, bilo od Rusije i Kine. Nemoguće je na međunarodnoj razini intervenirati u sukobima, naročito poslije katastrofe u Libiji. To je bila zadnja akcija UN-a, čiju je rezoluciju NATO iskoristio da sruši Gadafijev režim, što nikada nije bilo dio mandata. Od tada na svijetu nema nikoga tko bi bio kompetentan i opunomoćen da reagira. Svi vođe i diktatori to dobro znaju tako da smo na otvorenom tržištu: današnji svijet je free market za bilo kakvo nasilje. Moglo bi se reći da je to posljednji stupanj neoliberalizma: odsustvo ikakve regulacije i u polju međunarodne politike, pa jači uvijek i svugdje dobiju sve.
Kako u tom kontekstu komentirate Trumpov ‘mirovni plan’ za izraelsko-palestinski sukob?
‘Deal of the century’ najradikalniji je slučaj toga o čemu govorim. Trumpov savjetnik i zet Jared Kushner jasno je rekao: ‘Sada smo u 2020. i sve prije toga ne postoji.’ To je potpuna eliminacija ne samo historije nego i sadašnjosti. Tim dealom Palestinci gube zadnje što im je preostalo, a to je nada. Sve drugo izgubili su prije toga, a nemaju ni snage ni emocija za treću intifadu. Kao narod poraženi su i eliminirani iz historije. Ne znam postoji li sličan primjer u modernoj povijesti. Početkom devedesetih je postojala iluzija o miru, koja je pala zajedno s Jicakom Rabinom. Sve iza toga bila je nizbrdica.
U više od dva desetljeća reporterske karijere, koju situaciju biste izdvojili kao najpotresniju?
Najgori je bio cunami u jugoistočnoj Aziji 2004. U ratu uvijek možeš nekoga kriviti, no u prirodnim katastrofama to je nemoguće. Fotograf Jure Eržen i ja bili smo u indonezijskom Banda Acehu, gdje je poginulo 180 tisuća ljudi. Stajali smo pored masovne grobnice s 20 tisuća leševa. Leševi su zbog plinova ispuštali zvukove. Bio je to potpuni horor. Istovremeno, nikada nisam vidio da su ljudi tako brzo krenuli dalje sa životom, mada su izgubili ne samo kuće i porodice nego su zbrisane cijele zajednice. Mene, koji imam zapadnjačko razumijevanje smrti, zaprepastilo je kako je moguće tako zajebati smrt i krenuti dalje. U ratovima sam vidio mnogo takvih individualnih primjera. No što se kolektiva tiče, to je iskustvo bilo najsnažnije u životu.
