Čim nam je 75-godišnji Nikola Vučinić iz Slavskog Polja započeo nabrajati sve nevolje koje su ga pratile kroz život - od teškog rada i neimaštine do ratne bježanije i povratka na pusto imanje, pa onda i potresa – zapitasmo ga ima li uopće ičega lijepog da je doživio, čega se i danas s veseljem prisjeća. Zaškiljivši na jedno oko da razmisli na trenutak, odgovara nam jasno i razgovjetno, siguran u to što govori.
- Ima, naravno, davne 1967. služio sam vojni rok u Puli zajedno sa Stevom Karapandžom. Da samo znate kakvi su to dani bili, moj prijatelju: vojska kao vojska, svaka je ista, ali ono drugarstvo i poštovanje među nama, to se stvarno rijetko dogodi! Radili smo obojica u kuhinji, ali smo se družili i izvan nje. Puno sam od Steve naučio kuharskih vještina i trikova koje ću poslije i sam primjenjivati pri pripravljanju nekih jela, ali to nije najvažnije što mi je moj drugar dao. Prenosio je na mene neku svoju vedrinu, poštenje i staloženost, pa su nam ti vojnički dani bili pravi užitak. Kad bih iz JNA odlazio kući na dopust, Stevo bi svojim roditeljima koji su živjeli u Skakavcu kraj Karlovca poslao pisamce i kakav paketić, pa sam tako i njih upoznao. A kasnije, kad je već bio poznat kuhar, hvalio bih se s tim poznanstvom svima koji bi ga vidjeli na televiziji: "Evo mog prijatelja Steve, s njim sam vojsku služio", tako bih im govorio – kaže nam naš sugovornik s neskrivenim ponosom.
Rijetko tko naleti u moje dvorište, a ako i dođe, bude 'pod gasom', pa mi samo digne tlak, kaže Nikola
Nikola danas u Slavskom Polju. Samuje, životareći od socijalne pomoći koja jedva doseže 170 eura: kad podmiri osnovne režijske troškove, s mukom rasteže preostali sitniš i broji dane do sljedeće mjesečne uplate. No više od osamljenosti i neimaštine žalosti ga to što je u njegovu rodnom kraju sve manje ljudi. Kaže da je u više od 360 slavskopoljskih kuća nekad živjelo isto toliko brojnih porodica, od djece i mladih do baka i djedova, sveukupno sigurno preko hiljadu i pol duša.
- Veliko je bilo naše selo i puno naroda: djeca su išla u školu, odrasli imali posla u pilani, radila je trgovina i ambulanta, igrao se nogomet na igralištu, konje i krave bilo je teško izbrojati, a vlakom i autobusom se moglo putovati na sve četiri strane svijeta. Održavala su se sijela i prela na kojima se čijalo perje, komušalo kukuruz, dijelilo dobro i zlo. Svatko bi svakome pomagao, posebno u nevolji, a danas je ovdje pustinja. Moji su roditelji davno umrli, majka Ljubica još 1970-ih, a otac Simo odmah nakon rata devedesetih. Sestre su otišle svojim putem, Miroslava u Slavoniju, Radojka u Srbiju. Živim od tada sam, no posljednjih godina baš i ne žalim što je tako: pedesetak nas koji smo ostali nit' se družimo, nit' pitamo jedni za druge. Rijetko mi tko naleti u dvorište, a ako i dođe, naleti mi "pod gasom" pa mi smo digne tlak – tumači nam Nikola, kojemu društvo danas prave jedan puran, sedam kokošiju i dvije guske. Baštu još obrađuje, ali se njezina površina iz godine u godinu smanjuje. Ipak, uspijeva osigurati dovoljno kupusa i krumpira za zimu, baš kao i ogrjeva iz svoje šume.
Pozdravite puno mog druga Nikolu – Stevo Karapandža (Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL)
- Kad je započela Oluja, u trenu smo se razbježali u na sve strane. Bio je to i svojevrsni kraj zajedničkog života nas Vučinića. Otac, sestre i ja uzeli smo najnužnije i uputili se kud stignemo, da bismo nakon dugog i neizvjesnog putovanja završili u Sremskoj Mitrovici, u tuđoj zemlji i na tuđoj grbači. Nakon dvije godine vratili smo se na Kordun, jer u Srbiji to životarenje nismo bili u stanju izdržati. Kuću smo našli opljačkanu, ali bar je krov bio na mjestu, pa smo ponovno mogli početi sa životom – prisjeća se Nikola.
Uslijed napornog rada i neizvjesne budućnosti stradala mu je kralježnica, a onda su započele druge zdravstvene poteškoće. Obiđe liječnike čim uspije skupiti novac za putovanje, no to se zbiva sve rjeđe i rjeđe. Nažalost, nevolja obično ne dolazi sama, pa je tako Nikolin život ozbiljno uzdrmao i banijski potres.
- Na dimnjaku se otvorila rupa, a crijepovi su se porazbijali, pa dim ide na sve strane čim naložim vatru. Najgore mi je bilo biti sam u popucaloj kući, a nigdje nikoga, čak ni statičara da je pregledaju i stave na nju nekakvu naljepnicu. A nije da me nisu pronašli, nego me nisu ni tražili, pa zapravo do danas uopće ne znam smijem li u svojoj kući boraviti. No kako nemam kud, živim tu kao da nije bilo nikakvog potresa, iako su kasnije ovamo dolazile nekakve ženske i slikale mi dom – zaključio je Nikola Vučinić susret sa nama. Potaknuti njegovim sjećanjem, potražili smo svojedobno najpoznatijeg jugoslavenskog kuhara u Lovranu, gdje danas živi.
- Ma je li moguće da me Nikola tako dobro zapamtio? I ja se sjećam našeg drugarstva u Puli, ali su nam se putevi razišli nakon odsluženja vojnog roka, a sad nas, nakon pola stoljeća, Novosti opet povezuju. Nikola i danas o meni lijepo govori, no moram vam reći da sam tada bio običan mladi čovjek, ni po čemu poseban: možda sam samo malo bolje kuhao od drugih, no sve je ostalo bilo normalno, jednostavno i u tome je zapravo bila ljepota našeg druženja. Pozdravite puno mog druga i hvala vam što ste mi osvježili uspomene na lijepe dane – kazao nam je Stevo Karapandža.
