U Slavskom Polju, na samoj granici Banije i Korduna, osamdeset dvogodišnja Milka Lukač živi sa svojom kćeri Milevom Vučinić.
- Da mi nije moje Mileve, ne znam što bih: zdravlje popušta na sve strane i sve se teže krećem, pa sama jednostavno ne bih mogla ovdje preživjeti. Sve je zapravo započelo s onim vražjim ratom koji nas je toliko unazadio da se ni danas ne uspijevamo oporaviti. Taj početak augusta 1995. neću nikad zaboraviti, bila sam u kući sa sinom Milom, snahom Radojkom i dvoje unučadi kad je krenula bježanija. Svi su odlazili glavom bez obzira, pa se i mi priključismo koloni a da ni znali nismo kamo ćemo i zašto bježimo; sjećam se tek da je strah bio velik, prevelik. Najprije smo se nekim čudom dokopali Bosne, pa završili ondje gdje nikad prije bili nismo, u vojvođanskoj Inđiji i tamošnjem prihvatilištu - kaže nam majka Milka na početku razgovora.
Svi su Lukačevi, kojima se doskora pridružila i Mileva, u Inđiji otpočetka svakodnevno radili tek za hranu i smještaj, snatreći pritom o povratku svojoj kući. Dvije godine poslije Oluje, Milka se sama vratila u Slavsko Polje i odmah započela obnavljati kuću razrušenu i popljačkanu do te mjere da na njoj ni vrata ni prozora nije bilo. Iako je odmah u Vrginmostu podnijela zahtjev za obnovom, nadležno joj je činovništvo uskratilo to pravo, kazavši da ga ostvariti ne može – jer živi sama. Pomirivši se sa sudbinom, zasukala je rukave i posadila vrt, a kad je nekim čudom od države dobila tele, dohranjivala ga je dok nije stasalo za prodaju, pa kupila svinju koja u ovim krajevima ljudima tradicionalno osigurava hranu zimi. Nakon što je uspjela ostvariti pravo na mirovinu nakon supruga Ninka, koji je preminuo prije rata, život je ponovno počeo teći nekim normalnijim vodama. Obiteljska je penzija s vremenom rasla, pa Milka danas od prvog do prvog razvlači punih tristo eura: kad poplaća sve što mora, režije i druge obveze, za sve joj ostale potrebe preostane stotinu eura. Njezine su kosti sve slabije, pa više ne može sama obavljati sve ono što je do jučer uspješno radila. Zato su obrađene površine vrta sve manje i manje.
- Stanje mojih kukova je iz dana u dan sve gore još od povratka, pa bih bez svoje Milene teško išta sama mogla obaviti, pogotovu zimi. Kad se dogodio onaj potres, ležala sam u kući bez ikoga u blizini: na prvo sam se ljuljanje nekako iskobeljala van, vidjevši odmah da je kuća ozbiljno oštećena. Preselila sam se u ljetnu kuhinju, nekadašnju štalu, pa za par dana na kući uočila onu žutu naljepnicu, s upozorenjem da je u nju opasno ulaziti. Ja te statičare koji su je prilijepili nisam ni čula ni vidjela, znam samo da me od tada više nitko nije obišao. No glavno je da se u kuću više ne može i da se ne zna kada će se moći. Popucale zidove, urušen dimnjak i razbijene crijepove krpale smo kći i ja o vlastitom trošku, koliko smo već imale. U Općini su kazali da otvorim žiroračun 'sjednu' li možda kakvi novci za obnovu, ali od toga još ništa, iako i dalje plaćam naknadu za vođenje računa. Sve što sam do danas od pomoći dobila je jedan paket s nešto hrane i odjeće, a sve mi se čini da će tako i ostati – kaže Milka, koja je rođena davne 1941.
Drugi svjetski rat sama ne pamti, ali joj je majka Marija prepričavala nevolje kroz koje su prolazili čim je otac Svetozar otišao u partizane: cijela njegova četa upala je u zasjedu, nakon koje je dio zarobljenih, među njima i on, poslan u zloglasni Dachau. Kad se vratio iz njemačkog radnog logora, njegova je kći već napunila petu. Dvije godine poslije, umrla je Milkina mama.
Za sve što joj se događalo u životu, za sve te nedaće i nevolje Milka ima nekakvo tumačenje i opravdanje, no jedno do danas ne uspijeva prežaliti, nadajući se da će se iznaći nekakvo valjano rješenje.
- Kad je tata Svetozar 1987. umro, počeli smo umjesto dotrajale stare podizati novu kuću i svi smo se na toj gradnji svojski angažirali. Podizali smo kredite jednog za drugim uz puno odricanja pa je gledali kako raste i zamišljali da ćemo jednog dana svi zajedno u njoj uživati; taman smo je bili prekrili kad dođe onaj prokleti rad i sve ode naopako, pa i ta naša novogradnja koja još stoji pedesetak metara od ove stare, u potresu popucale. Nikako to ne mogu preboljeti, s njom su propali svi naši snovi: sav uloženi trud, težak rad i odricanja, sve je to bilo uzalud. Ta me rana još peče i čini mi se da nikada zacijeliti neće – otvara nam dušu naša vremešna sugovornica.
Njezina Mileva, koja je udajom stekla prezime Vučinić, danas je također udovica. Živi s majkom kojoj je pomoć nužno potrebna kolikogod može, no povremeno – obično ljeti – odlazi njegovati druge starije i nemoćne ljude u Italiju, jer je to jedini način da još ponešto zaradi za osnovne životne potrebe.
- Ponovno ću onamo ako se mamino stanje imalo poboljša. Imam i sina Nikolu u Zemunu, pa i do njega odem čim dospijem. Brat Mile bezuspješno nagovara našu majku da se preseli k njemu u Srbiju, ali ona za to ni da čuje: kaže da u tuđini nema života i da je ovdje njezin dom. Sve mi se nekako čini da se pretvara u čuvaricu one tamo kućerine koja će zanavijek ostati nedovršena i prazna. Ostanak opravdava time da je tu grobnica u kojoj je njezin muž, pokraj kojeg želi leći kad i sama umre. Što će sa mnom biti kad se jednom i to dogodi, ne usudim se ni razmišljati: ušteđevinu sam potrošila a svojih primanja nemam, pa se uz maminu mirovinu i ja nekako 'šlepam' – zaključila je Mileva naš susret ne baš optimističnim tonovima, bacajući tek uzgred pogled na velebno i nedovršeno zdanje oko kojeg trava još uvijek raste. A ona je redovito kosi, makar s tek tinjajućom nadom da će i do njih navratiti netko tko stvarne ljudske probleme može i vidjeti i riješiti.
