Slavsko Polje, prostorno veliko selo na desnoj strani prometnice koja Vrginmost spaja s Vojnićem, na tri se strane raštrkalo u brojne zaselke podno Petrove gore u tolikoj mjeri da je teško između njih naći značajnije polje ili obradivu površinu. Danas su ti zaselci, zajedno s maticom, sve pustiji, neki i posve ispražnjeni od ljudske i svake druge toplokrvne vrste; štoviše, slična se sudbina smješka svakom od njih. Sedamdesetdvogodišnja Milka i njezin desetljeće stariji suprug Rade jedini su preostali stanovnici onog po kojem nose prezime, Lukač.
- Lukači, slavskopoljski zaselak u kojem su moji preci davno podigli prvu drvenu kuću, usporedivi su s hrvatskim mjestima najugodnijima za život. Temelj tome je odlična klima: ujesen plodova koliko ti srce želi, zime baš onakve kakve trebaju biti, s proljeća ti se od behara zavrti u glavi, a ljeto k'o ljeto, toplo i sunčano da je milina. Sva ta ljepota toliko nam se uvukla pod kožu da nam nikada na pamet nije palo otići odavde, iako imamo kamo. Doduše, tu je i par teže rješivih problema, no teškoće oduvijek doživljavamo kao sastavni dio života – započinje razgovor Rade.
Naravno, odmah se raspitujemo za tih "par problema", pa doznajemo da je njihovo izvorište u pitkoj vodi: naime, još su 1980-ih susjedni Ivoševići izgradili lokalni vodovod, u obliku ovećeg bazena na uzvisini, otkuda su cijevi ukapane do svake kuće tog zaselka. Budući da su Lukači u neposrednoj blizini te vodospreme, Radina se porodica pridružila radovima, pa je i iz slavina unutar njihove kuće istjecala pitka, zdrava voda.
Koristili su Lukači tu lokalnu vodoopskrbu oko tri desetljeća. No prije koju godinu podzemne su se cijevi, od bazena do njih duge oko dva kilometra, "pokvarile", najvjerojatnije probušile ili urušile na još nedetektiranom mjestu, pa je dotok vode do njihova doma naprasno prekinut. Kako je bilo neizvedivo ustvrditi gdje je točno kvar, bili su prisiljeni okrenuti se svom starom, već dobrano zapuštenom bunaru.
- Taj je bunar stotinjak metara ispod kuće, a staza do njega je prilično strma, barem za moje godine. Nekadašnji vodovod od Ivoševića nije gradilo državno poduzeće nego mi sami, pa bismo ga na jednak način morali popravljati i održavati. Nažalost, samo je naša kuća od svih priključenih ostala bez vode, pa smo tu potpuno bespomoćni. Dokad ću moći sam tegliti vodu iz bunara, stvarno ne znam: ionako mi se iz dana u dan čini da je taj put sve dulji, teži i strmiji - objašnjava nam Rade.
Drugi problem Lukači dijele s cijelim zaselkom i okolicom: posljednjih godina muči ih prava najezda svakovrsne divljači, pa su se i oni sami morali riješiti domaćih životinja, a i vrt su bili prisiljeni čvrsto ograditi, da barem nešto voća i povrća preostane za zimnicu. No ni ta ograda nije dovoljna kad divlje svinje odluče poharati i prerovati baštu u potrazi za krumpirom.
- Živimo u bogomdanoj prirodi, daleko od grada, a ja i obična jaja moram kupovati. Jastrebovima, lisicama i tvorovima nikako stati na kraj, a živad je nemoguće vječno držati u kokošinjcu: čim ih pustimo van, na zrak, eto ti predatora sa zemlje i s nebesa! Ne znam kako samo izdaleka osjete naše koke, no one učas najkraću nepažnju plate životom. Divlje su svinje još gora priča, te su nezaustavljive kad krenu u harač po vrtovima i nasadima. Ljudi se više uopće ne boje, pa ulaze i rovare po dvorištima kadgod im dođe; što je najgore, ta je zvjerad zaštićena zakonom, čak i bolje od nas kojima nanose toliku štetu.
U nadležnom lovačkom društvu su nam preporučili da se čvrsto ogradimo, ali tko može postaviti toliku ogradu oko cijelog imanja? To bi nas koštalo stoput više od cjelokupne štete koju su nam dosad napravile. Doduše, tu i tamo i do nas navrate lovci, ali sve mi se čini da im ulov bude slab ili nikakav: od njih su, mislim, puno uspješniji krivolovci čije pucnjeve nerijetko slušamo noću. Ipak, ni sama ne mogu vjerovati da navijam za krivolov, nek' samo love, ja ih nikom prijaviti neću – kaže nam domaćica Milka.
Lukači, ti posljednji Mohikanci svog zaselka, cio mjesec prežive od svega 260 eura suprugove mirovine. Rade je toliku penziju ostvario za 22 godine rada u nekoliko tvrtki: prvo je par godina od 1968. asfaltirao ceste podno Petrove gore za zagrebački Vijadukt, a potom bio laborant u tvornici keramike kod Vojnića. Kad je Keramika zatvorena, zaposlio se u karlovačkoj Sigurnosti, gdje je kroz trosmjenski rad zaključio svoj radni vijek.
Za općeg meteža tokom Oluje i taj je bračni par spas potražio u neizvjesnom putu prema Srbiji, ostavljajući za sobom sve što se desetljećima i mukotrpno stjecalo. Ponijeli su sa sobom tek pokoju torbu, nešto malo novca što ga se našlo u kući i suhe hrane u količini dovoljnoj tek za prvu ruku.
- Samo ono što je ostalo iza nas na tavanu, u šupama i garažama bilo bi dovoljno za nekoliko godina lagodnog života bilo gdje u svijetu, a mi bježali gotovo doslovce goli i bosi! Skrasili smo se u jednom selu kraj Aleksandrovca, pa punih pet godina okapali tuđe njive samo za hranu i smještaj u nekakvoj oronuloj blatari: kad to više nismo mogli fizički ni psihički izdržati, vratili smo se na svoj Kordun. Iako je sve naše bilo razvaljeno i popljačkano, bili smo sretni što počinjemo ispočetka, opet svoji na svome - prisjeća se Milka najtežih godina.
Kći Snježana još je prije rata otišla od mame i tate za Zagreb, gdje i danas živi s vlastitom obitelji. Sin Đuro je nakon bježanijske putešestvije do Srbije ostao, započevši samostalni život u Staroj Pazovi. Milka i Rade danas vode relativno spokojan život, ali bi bez Snježanine financijske pomoći i to bi bilo teško ostvarivo, jer 260 eura nije baš moguće razvući na cijeli mjesec u njihovim godinama i sa sve češćim zdravstvenim tegobama. Njihova je ladica stoga dupkom puna raznoraznih lijekova, ali svaka je farmaceutika slaba pomoć staroj kralješnici kad po strmini treba dovući bunarsku vodu do kuće.
