Kad je danas 64-godišnji Petar Škaljac bio dječačić, predškolac, njegov je otac Dušan odlučio da će dotrajalu drvenu porodičnu kuću u Slavskom Polju zamijeniti novom. Tako je na obližnjem brdašcu za koju godinu niklo novo zdanje, u kojem odrasli sin sada samuje, spajajući teškom mukom kraj s krajem, tek da preživi. Nevolje Škaljčevih započele su već tada, još u doba kad se novi dom gradio. Naime, glava porodice, tata Dušan, još puno prije posljednjeg rata, ubijen je metkom iz vatrenog oružja koji su najvjerojatnije ispalili krivolovci; tko je točno njegov ubojica, do danas nije razjašnjeno.
- Brat Rade i ja ostadosmo sami s majkom Jelenom i bakom Ljubicom. Bez hranitelja obitelji, useljenje u novu kuću je proteklo u tuzi, bez slavlja uz harmoniku, zastave i pjesmu, a godine koje će uslijediti bile su toliko tegobne da ih nikada neću zaboraviti. Nikada ih zapravo nismo uspjeli prebroditi i stati čvrsto na svoje noge, pa ja i danas živim podjednako teško kao i prije te nesreće koja nas je obilježila. Ljudi oko nas se rađaju, žene i odlaze prirodnim ili manje prirodnim putem, samo moja neimaština ostaje tu, čvrsta i nepokolebljiva – sažima za nas Petar priču svoga života.
Doista: mjesečno prihoduje tek 132 eura socijalne pomoći, što je crkavica koju je malotko sposoban razvući od prvog do prvog, makar pokrivala tek najminimalnije potrebe. Struju plaća država, ali na ostale nužne troškove ode toliko da mu za goli život preostane svega šezdeset eura, jedva dva po danu. Zato se Petar u mjesnom dućanu nerijetko zadužuje, tako što dug plati kad primi sljedeću "socijalu". Doduše, 14 je godina radio na karlovačkoj Željeznici, pa će iduće godine, kad napuni 65, ostvariti pravo na mirovinu. Ali to ga, iz razumljivih razloga, ne raduje previše.
Ja sam, izgleda, za činovnike samo adresa na koju svakog mjeseca treba poslati 132 eura i to je to. Kad im netko dojavi da sam umro, prekrižit će me na svom spisku i život će mirno ići dalje, rezigniran je Petar
- Bit će to mršava mirovina, jer nemam puno godina staža. Moguće je da će biti slična ovoj socijali. Ali ako je prihvatim, morat ću sam plaćati struju, što me možda još više zakopa u još veću neimaštinu. Bude li penzija kojim čudom veća, napokon bih mogao lakše živjeti i mirnije se suočavati sa starošću – ne krije svoju tanušnu nadu naš sugovornik.
Od Oluje, dana koji je također crnim slovima upisan u knjigu Petrova života, prošla su gotovo tri desetljeća, no on se još do detalja sjeća bježanije sa svog ionako neveselog ognjišta.
- Brat se već bio oženio i otišao za Srbiju, pa smo majka i ja sami u tom metežu morali odlučivati što ostaviti a što ponijeti na taj neizvjesni i neželjeni put, prije kojeg vremena za razmišljanje nije bilo. Neću vam puno pričati čega je sve bilo za te putešestvije, kao ni o našem boravku u Novom Sadu gdje su nas strpali u nekakvu garažu jer mjesta u prihvatnom centru više nije bilo. Ne volim se toga prisjećati. Kazat ću vam samo da nas domaćini nisu baš milo gledali: zamjerali su nam valjda što smo pobjegli, po njima smo trebali ostati braniti tu nesretnu Krajinu. A kad sam im stao odgovarati da je moja domovina ovdje, zamjerih im se još više. Ali neka, lako je bilo zamjerati iz udobnih kuća po bogatim salašima. Svejedno, uspjesmo ondje izdržati godinu i tri mjeseca, a onda mati odluči vratiti se na Kordun, vidjeti što nam je s kućom, bi li se u njoj uopće moglo opet živjeti. Kuća je, jasno, bila demolirana, bez vrata i prozora, a sve iole vrijedno iz nje razneseno i pokradeno. Cijelo je imanje bilo obraslo u draču i toliko uništeno da ju je na spavanje primila komšinica. Ja sam brzo pohitao za majkom, pa počeo sređivati što sam i koliko sam mogao. Prve godine čak ni struje nismo imali, pa možete zamisliti kakav je to život bio – kaže Petar.
Taj život je iz najnižeg mogućeg starta, krenuo nabolje kad su uspjeli nabaviti peć, dva kreveta i par stolica, nedugo potom i krmaču s praščićima, kokoši i ovce, čak i jednu kravu čije su mlijeko prodavali i tako ponešto privređivali.
- Dok postoji nada da će jednom biti bolje, čovjek može puno toga pretrpjeti i preživjeti. Ali ova pustoš ne pridonosi puno našoj vjeri da ćemo opstati u svom kraju. Nekoć veliko i bogato selo, s više od 1200 stanovnika, spalo je na šačicu vremešnih povratnika. A i takvih je sve manje. Nekadašnju je školu pohađalo bar tristotinjak đaka, pa sad srce samo što ne pukne kad vidi toliko napuštenih i zapuštenih kuća. Tako će i moju jednom prekriti drača, kao da nas Škaljčevih nikad na ovom svijetu nije bilo. Toliko nas je malo u selu da nas iz Centra za socijalnu skrb uopće više ne obilaze. Valjda im se ne isplati trošiti benzin za nas nekolicinu, pa se bolje praviti kao da ne postojimo. Doduše, možda nekoga i posjete, ali kod mene ne dolaze. Ja sam, izgleda, za te činovnike samo adresa na koju svakog mjeseca treba poslati 132 eura i to je to. Kad im netko dojavi da sam umro, prekrižit će me na svom spisku i život će mirno ići dalje - rezigniran je naš sugovornik do krajnjih granica.
Završavamo susret s njime crnohumornom i ciničnom 'crticom' otprije par mjeseci, kad su ga telefonom kontaktirali iz agencije IPSOS kako bi ga uključili u jedno široko društveno istraživanje na razini Europe: u toj su ga anketi tražili odgovore na brojna pitanja iz domene politike, međunacionalnih i međunarodnih odnosa, gospodarstva i razvoja poljoprivrede, svakodnevnog života... te mu kao nagradu za sudjelovanje obećali poslati pismo zahvale i deset eura.
No za sada ništa ni od pisma ni od eura, pa u Petru već gasne nada da će tim 'bogatstvom' lakše izdurati bar koji dan u sve praznijem srcu ovog, zelenog dijela Unije.
