Poznata i priznata no samozatajna keramičarka, 51-godišnja Sandra Ban, nedavno je doselila u Slavsko Polje. Nakon brojnih umjetničkih škola, izložbi i radionica po svim kontinentima kroz koje je usavršavala svoje umijeće rada s glinom, posebice glaziranjem koje je dovela do čudesnih i gotovo nestvarnih estetskih razina, ta je umjetnica upravo u tom selu odlučila preispitati i istražiti nove horizonte u sebi, pa onda i u svom artističkom izražavanju. Njezin je dolazak velik događaj za mjesto iz kojeg se već tridesetak godina uglavnom samo odlazi, pa je nova, još k tome neobična i originalna sumještanka pobudila prilično zanimanje svih onih koji su odlučili ostati u nekad bitno življem i sadržajnijem mjestu.
- Nećete vjerovati, no za moj dolazak u Slavsko Polje bio je presudan jedan posve slučajan susret sa stadom ovaca: trenutak u kojem sam ih ugledala djelovao je na mene poput bajke. To stado na pašnjaku natkriljenom obroncima Petrove gore te okruženom neobrađenim, u draču obraslim poljima, voćnjacima, šumom i po osami razbacanim kućama, dojmilo me se kao dragulj usred neprocjenjivog bogatstva, iako bi netko drugi u tome možda vidio tek zanemareni, siromaški krajolik. Za mene, bilo je to sve što čovjeku treba, pa i više od toga. Počela sam se odmah raspitivati o mogućnostima smještaja, pa vrlo brzo doznala da se jedna od kuća uz koju su pasle te ovce prodaje. Nisam puno dvojila oko kupnje, a kuću upravo renoviram i prilagođavam svojim potrebama – kaže nam 'friška' doseljenica na Kordun.
Odavde uglavnom svi odlaze, pogotovo mladi, a evo sad nam kao grom iz vedra neba stiže umjetnica, kaže Nikola Vučinić (75)
Sandra je rođena u Rijeci, no već nakon osnovne škole, zaražena 'virusom' stvaranja i kreiranja novih oblika, odlazi u venecijansku likovnu gimnaziju, kasnije i na druge obrazovne ustanove i škole. Kako bi se mogla umjetnički usavršavati, za život zarađuje ilustriranjem slikovnica, izradom poznatih karnevalskih maski, oslikavanjem stakla, zidova i tekstila. Za njezine se vještine brzo pročulo, pa je pored likovne akademije dospjela kroz studije arhitekture, filozofije i sociologije nadograditi svoje umijeće širim znanjem. Potkraj boravka u Italiji, specijalizira se i u modnom dizajnu te organizira brojne revije visoke mode.
- Počela sam izlagati svoje radove, pa su brzo uslijedile brojne pozitivne kritike u talijanskim medijima, no 2002. se vraćam u Hrvatsku. Prva moja samostalna izložba u domovini bila je u riječkoj Galeriji Jurja Klovića. A nastanila sam se u Zakrajcu Brodskom, napuštenom selu kod Ozlja; ondje sam počela graditi kuću u kojoj sam deset godina živjela i stvarala u gotovo posvemašnjoj izolaciji, odlazeći tek povremeno u Italiju gdje sam i dalje izlagala i izrađivala murale. No onda je i taj Zakrajac postao kao "prvi red do mora", vikendice su nicale na sve strane a ja sam gubila mir potreban za stvaranje; napustili su me čak i vukovi s kojima sam se često znala družiti – tumači nam sugovornica svoj osebujni pogled na svijet i pomaknuti životni stil.
Proputovala je planetu uzduž i poprijeko, a njezini su radovi po muzejima, galerijama i parkovima gotovo svih kontinenata. Najznačajnije je dosege ostvarila u skulpturalnoj keramici, pa je doista teško naći dovoljno prostora za sva priznanja koja je osvojila: od nagrade Primorsko-goranske županije za unapređenje kvalitete kulturnog stvaralaštva, srebrne plakete na Četvrtom trijenalu hrvatskog kiparstva te statusa izabrane domaće predstavnice na europskom keramičarskom kvadrijenalu u danskom Bornholmu do međunarodne umjetničke rezidencije u Ukrajini za koje osvaja prvu nagradu i počasnih priznanja struke u Turskoj i Koreji. Da nabrojimo samo najznačajnije. Uz puno priloga u medijima, o njezinu je stvaralaštvu snimljeno i nekoliko dokumentarnih filmova, a ovih dana putuje na Kubu, gdje će održati nekoliko umjetničkih radionica.
- Kao da ovdje u Slavskom Polju započinjem sve ispočetka: okućnica mi je puna rascvjetalih voćaka, sve se žuti od maslačaka i proljeća koje opet dolazi svom snagom. Mještani su me prihvatili, a i ja sam brzo otkrila da su moji susjedi vrlo ljubazni i pristupačni, no istodobno dovoljno duševni i diskretni da poštuju moju privatnost. Pomogli su mi iskrčiti i preorati imanje, a u nekadašnjoj sam školi dobila prostor za privremeni atelje, dok ga ne uredim u svojoj kući. Zanimljivo je što mi od samog dolaska donose hranu, pa sam uspjela spremiti pristojnu zalihu "zelenjave" čim sam obznanila da voće i povrće konzumiram radije od slanine i kobasica – kaže nam nova Slavskopoljka, a njezin prvi komšija, sedamdesetpetogodišnji Nikola Vučinić, ne krije zadovoljstvo što je upravo ta umjetnica doselila u ovaj opustjeli kraj.
- Odavde uglavnom svi odlaze, pogotovo mladi, a evo sad nam kao grom iz vedra neba stiže umjetnica: nikad ne prođe a da se ne javi, svakome odzdravi, pita ga za zdravlje i uvijek je nasmijana, pa je odmah cijelo selo nekako mlađe. Sve mi se čini da sam se i ja, barem zeru, s njom pomladio – slikovito Nikola opisuje svoje dojmove.
- Vidio sam došljakinju nekoliko puta u Vrginmostu, a namjeravam je uskoro i posjetiti. Za nju sam kao keramičarku već prije čuo, pa se sve nadam da će i pred našim volonterima održati kakvu umjetničku radionicu. To bi nam bila velika čast – zaključio je Predrag Mraović, voditelj vrginmoškog Suncokreta, Centra za razvoj zajednice.
