Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), sa sjedištem u Washingtonu, prošli je tjedan odbacio tužbu i odštetni zahtjev tvrtke Razvoj golf protiv Republike Hrvatske. Tužitelj je od RH potraživao vrtoglavih pola milijarde dolara kompenzacije nakon ovdašnjih sudskih odluka kojima su zbog brojnih nepravilnosti poništene već izdane dozvole za privatnu gradnju apartmanskog monstr-naselja iznad Dubrovnika pod izlikom razvoja golferskog sporta u tom dijelu Hrvatske. Rješenje ICSID-a je ovdje dočekano s golemim olakšanjem, s obzirom na nezajažljivost investitora kojom su na razne načine bili ugroženi javni interes u dotičnom kraju, a naposljetku i javnofinancijska stabilnost čitave države.
Pritom je na strani RH, koja se od krotkog servisera privatnog biznisa nenadano pretvorila u optuženika, presudnu ulogu i u Hrvatskoj i u Washingtonu odigrala izuzetno angažirana civilno-aktivistička scena na čelu s inicijativom Srđ je naš i udrugom Zelena akcija, koja je u međuvremenu i sama zbog svog zalaganja pretrpjela dvije sudske tužbe Razvoj golfa. No u čitavoj drami najmanje se propitivalo samu ustanovu ICSID, svojevrsno paralelno sudište nametnuto od krupnog kapitala, pa smo za ovu prigodu specijalno o tome porazgovarali s Enesom Ćerimagićem, pravnikom i istaknutim članom pobjedničke dubrovačke inicijative.
- Više je problema s arbitražama ICSID-a koje su posljednjih godina postale notorne do te mjere da niz država traži načine da izađe iz njih, a Europski sud pravde ih je čak, u slučaju kada se pokreću između država članica EU-a, proglasio suprotnim europskom pravu. Hrvatska, iako je u prosjeku češće od drugih bila meta arbitražnih zahtjeva, ne propituje njihovu opravdanost. A taj instrument ima povijest u postkolonijalnim odnosima. Osmislile su ga bivše kolonijalne sile kako bi zadržale utjecaj nad svojim bivšim kolonijama. U posljednja dva desetljeća je doživio neku vrstu renesanse i postao jedan od glavnih instrumenata ograničavanja suverenosti država. Naime, države zbog straha od odštetnih zahtjeva često izbjegavaju donošenje ambicioznih i progresivnih politika koje bi mogle ugroziti interes kapitala - kaže Ćerimagić.
- Prije svega, radi se praktički o privatnim sudovima. Cijeli je koncept postavljen tako da strani investitori mogu tužiti države ako smatraju da su im postupcima države umanjena materijalna prava, što uključuje i očekivanu, ali neostvarenu dobit. Države ondje jedino imaju pravo braniti se, a ne i same tužiti. No postupci su tako postali industrija u pravom smislu te riječi. U arbitražama u privatnom svojstvu sudi uski krug probranih stručnjaka, njih par tisuća, od čega ih se par stotina pojavljuje u sastavu sudova češće nego ostali, i koji imaju inherentni privatni interes da se sustav održi - nastavlja ovaj pravnik i aktivist.
- Nadalje, sve je posredovano velikim odvjetničkim uredima koji su upućeni u "tajne" ovih najčešće nejavnih postupaka u kojima se ne sudi na temelju zakonodavstva država članica, već na temelju najčešće vrlo oskudnih i općenitih odredbi sporazuma o zaštiti ulaganja. Zbog toga ni DORH ne zastupa Hrvatsku u arbitražama, nego angažira odvjetničke urede, na što se troši oko 70 posto proračuna DORH-a. U posljednje vrijeme ti uredi čak aktivno vrbuju investitore, ukazujući im na izmjene zakonodavstva kojima bi mogla biti nanijeta šteta njihovom interesu, a kao poseban proizvod nude "partnerstvo u naplati odštete" kada investitori nisu spremni predujmiti njihov trošak - zaključio je Ćerimagić.
