Golf na Srđu nipošto nije sahranjen projekt, nažalost, ali zasad ipak više izgleda kao ping-pong. Golf je ostao ulog u partiji u kojoj udarce izmjenjuju izvršna i pravosudna vlast, dodajući se spornim aspektima i predmetima toga projekta kao celuloidnom lopticom, dozlaboga repetitivno i ustrajno.
U posljednjem slučaju, baš ovih dana, mali skakutavi objekt koji se odbija tamo-amo jest rješenje o prihvatljivosti projekta za okoliš. Investitoru na brdu iznad Dubrovnika izdalo ga je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode 2016. godine. Upravni sud u Splitu ubrzo ga je odbacio zbog raznih nepravilnosti i, štoviše, zbog evidentne štetnosti projekta koja se nevješto krila iza šlampavo uštimanih odredbi toga rješenja. No isto ministarstvo zatim je naprosto samo još jednom ponovilo isto rješenje istom ulagaču, izraelskom trgovcu oružjem Aaronu Frenkelu. Isti su bili i oni koji će se opet sudskom tužbom pobuniti protiv takve prakse: Zelena akcija, Inicijativa Srđ je naš, i Udruženje arhitekata Hrvatske. Ipak, njihove je pritužbe Visoki upravni sud u Zagrebu nedavno opovrgao, iako u međuvremenu nije ispravljena nijedna nepravilnost u projektu. Tužitelji ovih dana javno tvrde da im povrh svega više nije ni dana prilika da smisleno sudjeluju u procesu.
Gađenja vrijedne detalje predmeta iznijeli smo ovdje u mnogo navrata, i nećemo opet ulaziti u finese, nego samo predočiti kako izgleda čitav slučaj kad ga se osmotri na ovoj razini. Pri donošenju službenih odluka vlasti o projektu, dakle, jer se već iz toga vidi sasvim dovoljno. Naravno, prije tih odobrenja nanizali su se javni iskazi podrške golfu što se iza brda valja – zapravo, podrške brdu popratnih apartmana – iz usta dugačkog niza političara na svim razinama vlasti. I to smo već nabrajali: po dvoje gradonačelnika Dubrovnika i župana dubrovačko-neretvanskih, troje predsjednika RH, četvero premijera, plus čitava serija ministara iz više nadležnih ministarstava i obje najveće naše stranke. Aktualni hrvatski predsjednik dao je potporu dubrovačkom golfu dok je bio premijer, ali pričekat ćemo da se izjasni s ove funkcije.
Uglavnom, bez obzira na bezočnu načelnu podršku politike, kao i osigurane sve zakonske dozvole, dogodilo se više puta i da sudske vlasti poreknu njihovu valjanost. Posrijedi su bili različiti dokumenti, od prostorno-planske materije na lokalnom nivou, preko studija o utjecaju projekta na okoliš, do lokacijske dozvole. Baš kao i različiti sudovi, ne samo njihove razine, od Upravnog do Ustavnog. No s vremenom, a sporovi oko toga projekta u pripremi traju već desetljeće i pol, ispostavit će se da i nad sudovima postoji sud.
Ne, nije riječ o višnjem, božanskom, nego o sudu krupnog kapitala, i to međunarodnom, koji danas nije nikakva metafora. Zove se ICSID (International Centre for Settlement of Investment Disputes) i predstavlja međunarodnu instituciju arbitraže između nezadovoljnih ulagača i državnih vlasti koje im svojim zakonima i rješenjima mrse račune, ako se usude. To alternativno sudište nema stalno fizičko sjedište, i u biti se više radi o sporazumu, nego o pravosudnom tijelu.
Još i više od toga, ICSID je mehanizam koji u cijelosti drže investitorska udruženja i financijske institucije – nikakve naoko demokratski birane političke vlasti i slično – pa i on sam čini jedan od pet dijelova Svjetske bankovne grupacije. Države su tu samo da krotko slijede pravorijek, obično u vidu odštete za ometanog ulagača. Danas je ICSID glavni razlog zbog kojeg hrvatska ministarstva postupaju kako smo naveli, a sudovi im se u tome pridružuju, makar i naknadno.
Svaki put dosad, naime, ministarstva su ponovno izdavala navlas isto rješenje koje je sud već jednom odbacio. Već dvaput su potom i sudovi potpisivali kapitulaciju, u novom navratu bez mnogo oklijevanja prihvaćajući isto ono što su njihove niže razine jasno i argumentirano porekle. Razlog tome, ako ne govorimo o tajnim provizijama za koje nemamo dokaza, možemo pronaći u riječima Branka Grčića, tzv. ekonomskog stratega SDP-a. ‘Alternativa projektu’, rekao je 2013. godine, ‘jest da će investitori tužiti Dubrovnik ili RH i zasigurno na međunarodnom planu dobiti masnu odštetu!’ ‘Ako je usvojen Prostorni plan’, dodao je, ‘ako su u demokratskoj proceduru usvojeni i niži urbanistički planovi i ako je investitor mukotrpno kupovao parcelu po parcelu i tako potrošio 40 milijuna eura, čime je usput i obogatio neke ljude, pa tko to ima pravo zaustaviti?’
No sve pobrojano je neistina: prostorni plan je nezakonit, procedure su ispale sprdnja s demokracijom, a parcele su kupovane i od gradskih vlasti Dubrovnika, ali po nakaradno bagatelnoj cijeni. Samo jedna tvrdnja pokazala se točnom, jer je Frenkel četiri godine kasnije zaista tužio RH na ICSID-u, potražujući tobože pola milijarde dolara odštete. Ovdje treba dodati i da golf-projekt iznad Dubrovnika nije samo podvala iza koje stoji nekretninsko-mešetarsko otimanje jedine preostale vitalne cjeline za širenje grada, nego i potencijalno najvrjednija investicija u Hrvatskoj danas. Ukupna cijena iznosi joj navodno milijardu i 100 do 200 milijuna eura.
Ali treba napomenuti da nisu samo hrvatski političari muljali narodu, a sudovi se prepali odgovornosti za basnoslovnu odštetu pa uzeli gaziti vlastite odluke. Mulja odlučujuće i sam ICSID, jer ni u jednom trenu javnost nije pouzdano saznala koliku stvarno naknadu za štetu zahtijeva dotični bjelosvjetski prekupac mina, pušaka, bajoneta, raketa, topova, tenkova i druge sportske opreme.
To je ujedno najbolji pokazatelj karaktera te nevjerojatne arbitražne skalamerije u izvedbi financijaša i developera. Tek iz jednog detalja koji potpisuje DORH saznali smo da je tražena vrijednost znatno manja od prvotno istaknutih pola milijarde dolara. Kao što se navodi u godišnjem izvještaju glavnog državnog odvjetnika o radu u 2018. godini, odštetni zahtjev vrijedan je 123 milijuna eura.
Nije nam poznato je li na početku bio veći, ali nije to bilo službeno poznato ni sudovima impresioniranim pričama nalik onoj Grčićevoj. Nije nam poznato gotovo ništa o detaljima međunarodne arbitraže, ako ćemo pravo, i ako taj cirkus od institucije uopće ima smisla tako fino nazivati arbitražom.
Zaviri li se na internetsku stranicu ICSID-a, može se vidjeti npr. da su tih i tih datuma pred arbitrima svoje iskaze prilagale i stanovite vanraspravne stranke, ali se ne vidi koje. Dvije su; za jednu je poznato da se radi o Zelenoj akciji, jer ona to ne krije, ali za drugu ni sama nema pojma o kome je riječ. Sve o svemu, fantomska arbitražna ustanova šuti o svojim aktivnostima ustrajnije negoli kakva masonska loža.
Čak su se i masoni raspričali u međuvremenu, iznureni kušnjama duge povijesti, ali nas ovdje muči to što hrvatska država šuti o novim centrima moći, i svom odnosu s njima. Prije tri godine Hrvatska je bila najtuženija država pri ICSID-u, inače, a tužitelji su bili u najvećem udjelu banke. Do danas se nije promijenilo mnogo, a i većina predmeta još uvijek traje. Nadu pred takvim strahovlašćem kapitala ulijeva određeni zaokret Europske unije, potaknute nervozom pojedinih država-članica koje su uzdrmane sve većom ekonomskom neizvjesnošću. Neke od njih su rogoborile protiv ICSID-a i ranije, ali je nezadovoljstvo kulminiralo tek lani. Jer, prvi put je Sud EU-a, povodom slučaja Achmea, izrazio stajalište o nenadležnosti takve arbitraže. Vidjet ćemo još što će se zbiti u našem slučaju, mada već znamo da se u Hrvatskoj protiv slabo zamaskirane samovolje investitora i bankara ne bori država, nego isključivo politički aktivisti-volonteri.
Dotad svejedno očekujmo nastavak ping-ponga između pravosuđa i državne egzekutive, koliko god ubitačan bio. Loptica bi se mogla još koji put prebaciti s kraja na kraj stola, ali ne znamo na kojoj će strani ostati. Ona golferska joj je ionako samo izdaleka nalik, a njena je pak sudbina da na koncu iznađe kakvu zakonsku rupicu, ili da se zagubi u šumi propisa.
