Ima tome dugo da svako malo napomenemo, u vezi s projektom privatne apartmanizacije Srđa zamaskirane golferskim terenima, kako investitoru čekanje zaista ne predstavlja nikakav poseban problem. Tako to ide diljem svijeta, bilo da se Donald Trump poziva na golf u poslovima po svojoj pradomovini Škotskoj, ili kad to čini izraelski biznismen Aaron Frenkel u Hrvatskoj. Golf kod Dubrovnika cijeni se na približno milijardu i 200 milijuna eura – dobro, stotinjak više ili manje – pa nije neobično što i razvoj projekta iziskuje nešto više strpljenja.
A to u pravilu znači da im se propagandna sredstva s udjelom za diskretnije vidove reprezentacije stižu s vremenom i kapilarno rasprostraniti. U početku su se među pobornicima tog malo poznatog sporta u Hrvatskoj, povodom Srđa, isticali razni premijeri, do danas četvero izjašnjenih, pa dvojica državnih predsjednika, te barem sedmero nadležnih ministara iz triju resora, potom troje dubrovačkih gradonačelnika i jedan župan.
U međuvremenu se moglo očekivati da će obilna prihrana, kakvu iziskuju perfect green travnjaci, uspješno fertilizirati i niže slojeve javnih ovlaštenika. Samo je trebalo čekati dovoljno dugo, u vremenskim rasponima gdje mehanizam kapitala melje kudikamo temeljitije i pouzdanije od silnih bagera koji bi imali poravnati preko tri milijuna četvornih metara kamenjara s makijom i šumom. I čini se da smo dočekali, jer je prošlog tjedna Upravni sud u Splitu donio jednu odluku u korist ulagača, skočivši, doduše, pritom i samome sebi u trbuh.
Podsjetimo se kako je tekla dotična procedura, gdje najprije unatrag dvije i pol godine bilježimo kako je ista pravosudna ustanova odbacila pozitivno rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode o prihvatljivosti utjecaja projekta na okolni ambijent. Ali ništa zato: ministarstvo je nedugo potom obnovilo to rješenje, kao da se ništa u međuvremenu dogodilo nije. Neki su u nastavku očekivali međuinstitucionalnu vrtnju ukrug, no splitski Upravni sud je, po svemu sudeći – osim po logici i pravu – valjda odlučio prekinuti monotoniju, pa je presudio u korist investitora. Koji je proteklih godina usput podnio i međunarodnu tužbu protiv Hrvatske zbog navodnog ometanja poslovanja, na iznos od pola milijarde eura. Zbog toga su i određeni naši brižni političari javno iskazali želju da se tim kreposnim biznismenima omogući tzv. normalno djelovanje.
No sad je očito jasno da se ne bismo trebali začuditi ni ako drugi sličan sudski proces u Hrvatskoj završi na jednak način. U tom postupku, koji je Ustavni sud prebacio na zagrebački Visoki upravni, palo je davno rješenje Dubrovačko-neretvanske županije o povećanju obuhvata golferskog projekta s početnih sto na 310 hektara. Ako i ne znate, sigurno pogađate: županija je ubrzo ponovno donijela isto rješenje, tj. obnovila sporne prostorno-planske izmjene, baš kao i rečeno ministarstvo s okolišnom dozvolom, pa ćemo sad nanovo čekati očitovanje suda.
Dok čekamo, podcrtajmo još jednom ono što godinama utvrđuju aktivisti inicijative Srđ je naš ili udruge Zelena akcija, kao i npr. predsjednik dubrovačkog Društva arhitekata Božo Benić. Njegovim riječima kazano, taj projekt je ustvari ‘pokušaj radikalne amputacije strateške točke Dubrovnika, izgradnje golemog stambenog naselja za bogato inozemno tržište i stjecanja enormnog profita, temeljenog na renti ovoga grada’. Dubrovnik se naime nema gdje drugdje širiti, ali to naše vlasti ne interesira, nego se one i dalje smjerno vode linearnom taktikom, od udarca do udarca, rupicu po rupicu.
