Sudski čekić draži od golf palice – tako su udruge Srđ je naš i Zelena akcija početkom mjeseca naslovile očitovanje o aktivnostima izraelskog poduzetnika Aarona Frenkela u Hrvatskoj. Budući da dugogodišnji projekt njegova ulaganja u apartmansko i hotelsko naselje pod krinkom razvoja golferskog sporta na brdu Srđ iznad Dubrovnika uporno zapinje o pravne prepreke, naime, taj strateški investitor podržavan od čitavih garnitura državnih i lokalnih političara iz svih najvećih i više manjih ovdašnjih stranaka okrenuo se sudskim rješenjima pomoću kojih nastoji konačno utjerati jogunastu lopticu u nekakvu zakonsku rupu. Takva mu taktika i nije najgora, jer pravosuđe oko toga predmeta u novije doba pokazuje znake popuštanja pod žestokim pritiskom kapitala, a i vrijeme je u sličnim situacijama u pravilu na strani moćnika.
No ovom prilikom imamo posla s procesima pokrenutim na izvjesnoj međunarodnoj instanci: riječ je o međunarodnom sudu ICSID u Washingtonu, tj. Centru za rješavanje investicijskih sporova. Tamo je Frenkelova tvrtka Razvoj golf prije tri godine prijavila Hrvatsku zbog navodne štete pričinjene njegovu projektu, a potražujući ni manje ni više nego pola milijarde eura naknade. Sad je pak sam izraelski poduzetnik osobno tužio RH istoj ustanovi, te se pretpostavlja da je iznos odštete približan onome prvom o kojem još nije odlučeno, uz nastojanje da se zaobiđe pravosudni sustav Europske unije.
Problem s ICSID-om, međutim, ne leži samo u činjenici da je taj sud smješten na drugom kontinentu, nego već i u tome što uopće nije riječ o pravosudnoj instituciji, nego parasudskoj arbitražnoj izmišljotini koju globalizaciji sklon kapital pokušava nametnuti državnim pravosuđima. I uspijevao je u tome spočetka, uslijed olako prihvaćene obaveze, ali Europska unija i njezine utjecajnije članice u posljednje vrijeme sve više pružaju otpor takvom sustavu, pa se nadati da će i Hrvatska aktivno neutralizirati istu fatalnu klopku. Jer rezon kojim je navođen ICSID podrazumijeva da i nekakve redovne zakonske izmjene i dopune mogu biti prokazane kao nedopušteno ometanje određenog ulaganja koje u neravnopravnoj utakmici na tobože neutralnom terenu u Washingtonu dobiva očitu prednost.
U ovom slučaju, smetnja ulaganju bile su zakonske odredbe i presude kojima su u nekoliko slučajeva na sudovima od splitskog Upravnog do Ustavnog RH obarane pojedine dozvole i odluke lokalnih vlasti i državnih ministarstava, prethodno izdane u korist Aarona Frenkela. Ne tek prethodno, doduše, jer su mu u dva navrata ponovno izdavane posve iste dozvole, netom što ih je pravosuđe odbacivalo, a onda je i to naše nesretno sudstvo popustilo, e da bi Visoki upravni sud u jednom predmetu izašao ususret investitoru. A ni to nije sve, ima li se u vidu da je Frenkel tužio Zelenu akciju paralelno u dva postupka, kaznenom i za odštetu, s iznosima koji bi u slučaju njegove pobjede značili kraj djelovanja te udruge.
Na koncu, isti je tužitelj sudu prijavio i Grad Dubrovnik, koristeći poznatu činjenicu političkog i nekretninskog mešetarenja kojim su gradske vlasti još davno išle zapravo u korist samom projektu. Ako su bile nedovoljno vješte u ispomaganju projekta, dakle, možda su bile dovoljno šlampave da se čitav aranžman jednom dadne prikazati kao fatalna protuzakonska smetnja tom ulaganju. S takvim raspletom bi se i bez Washingtona obistinile prijetnje naših političara javnosti i pravosuđu da će efekte otpora mešetarskom projektu platiti najšira zajednica budžetskim novcem u enormnim potraživanim iznosima.
