Što je, četiri godine nakon svršetka rata, ostalo od neprijateljskog ratnog brodovlja u matičnim lukama u Boki kotorskoj i Puli? Malo ili gotovo ništa. Jer sve što je valjalo prisvojili su Francuzi i Talijani. Neki beogradski i zagrebački listovi bave se stanjem tih brodova i zaključuju da je i ono malo brodova, što je ostalo na Jadranu, u tako lošem stanju da će se ubuduće moći koristiti samo kao – objekti za vježbe mornara, a nikako ne i za eventualne ratne zadatke. "Pošto smo silom prilika morali da žrtvujemo ono što nam je po pravu moralo pripasti od bivše austro-ugarske mornarice, to treba da si sami sagradimo svoju flotu. I to što prije, bez obzira na loše financijsko stanje države…" pišu novine.

Krakovi goleme korupcijske hobotnice zarobili su cijelu zemlju. Svi izravno i neizravno traže i primaju mito, a najviše oni koji su pri vlasti ili u samoj vlasti. Svemu tome, uz ostalo, pogoduje i nagomilano, uglavnom neobrazovano državno činovništvo koje je svoje, katkad besmislene i nepotrebne poslove, pretvorilo u unosan izvor dodatnih prihoda. To potvrđuju brojni primjeri koje novine objavljuju iz dana u dan: "Priča mi prijatelj da ima ženu koju bi htio da pošalje preko granice staroj tetki. Traži putnicu. Dolazi u ponedjeljak – ništa! Čeka cijeli tjedan i opet – ništa! Čeka mjesec dana i ponovo ništa! Konačno mu to čekanje dosadi, pa ode do šefa i kaže mu: 'Gospodine, ja čekam već…' Nije uspio ni dovršiti rečenicu, a šef je već imao spreman odgovor: 'Tko čeka, taj se načeka.' Poslije toga prijatelj ode u pisarnu. Urgira, protestira, viče, a svi mu se smiješe ispod brka i govore: 'Izvolite se strpiti, čekajte još malo'. A prijatelj će na to: 'Koliko ću još morati čekati tu putnicu?' Nitko, kažu, ne zna.

Da ga barem malo utješim ja mu ispričam pričicu o jednom pravoslavnom popu. Umrla tom popu žena i ostavila nejako dojenče. Kako po crkvenom zakonu pop ne smije da se ženi drugi put, osim ako dobije dozvolu od svetog sinoda, zamoli pop-udovac rečeni sinod, da mu dopusti da uzme u kuću dadilju za nejako dijete. Molbenica otišla, a pop čeka i čeka. Dijete mu naraslo do momka, pa onda i do zrelog muškarca. Pop umro potpuno zaboravivši na svoju molbenicu. Njegov sin, sada već umirovljenik, drži na koljenu unuka. I njegov se život primicao svršetku. Kad li jednoga dana dođe od sv. Sinoda odgovor na davnu molbenicu i u njemu – povoljno rješenje. Tako je sv. Sinod pokojnom pravoslavnom popu dozvolio da uzme dojkinju, koja će sada – ako je uopće živa – dojiti penzionera!' Čini se da moga prijatelja ta priča nije nimalo utješila, jer on je samo tužno odmahnuo rukom i rekao: 'Čini se da ću i ja prije dočekati da mi sin ostari, nego da mi žena dobije putnicu, kako bi posjetila tetku…'"