Zanimljiv je bio početak sjednice Narodne skupštine u Beogradu. Nakon što je zastupnik Vojin Lazić izrekao teške optužbe na račun bivšeg ministra pravde Laze Markovića, tvrdeći da je u više navrata pogodovao svojim prijateljima, Marković se gotovo puna dva sata branio od optužbi, govoreći "da je u svemu postupao strogo po zakonu, pa se zakona držao i onda kad je bio nepovoljan po državu…"
Prave salve smijeha dijela zastupnika izazvala je ministrova tvrdnja da nikom nije pogodovao, a pogotovo ne "u slučaju hercegovačkih familija koje su se na prijevaran način domogle velikog kompleksa državnog zemljišta". Odgovorio mu je upravo Lazić, rekavši uz ostalo da je "državu oštetio za obveznice, i to namjerno, tako što je najprije sa svojim bliskim stranačkim prijateljima sklapao pogodbe i dogovore, a tek onda sve iznio pred ministarsko vijeće…"
Upitao je također zašto se Marković, kao ministar pravde, miješao u rad ministarstva za socijalnu politiku kad je trebalo pomoći nekim stanovnicima pasivnih krajeva. Zašto? Zato jer je imao u svemu svoje uske, privatne interese. Za riječ se javio i demokrata Slavko Dekanac, rekavši da Marković odmah mora na sud. "Da je moralna osoba to je već trebao sam učiniti", a potom nastavio:
"Prije rata nije se moglo reći za naše vodeće ljude da su se obogatili na nečastan način. Međutim, poslije rata sve se preokrenulo. Otkuda poslijeratni milijunaši. Za vrijeme tragedije srpskog naroda, u Ženevi sam vidio profesora univerziteta, koji odgaja našu mladež, urednika lista 'La Serbia', kako se ponaša raskalašeno…" A tko je to bio? Upravo ministar Marković!
Prije 30 godina u Koljevu, malom ličkom selu, zaručili su se momak i djevojka. Ali uskoro, zaruke su razvrgnute. Momak je otišao u Ameriku, a djevojka ostala u Lici. Odbijala je redom sve prosce, pišući svome draganu duga pisma o vjernosti i ljubavi. On bi joj povremeno odgovorio dopisnicom.
Ta ljubavna prepiska trajala je punih 30 godina, a završila je upravo ovih dana kad je iz Amerike stigla neočekivana vijest – da je mladić tragično izgubio život. Uza to, u obavijesti je stajalo i da je svojoj Penelopi ostavio veliko naslijeđe – više od 30.000 dolara, "ravno po 1000 dolara za svaku godinu čekanja".
Poslije duge i teške bolesti u Zagrebu je, u 36. godini, umro profesor i novinar Bogdan Stanojević, rođen u Glini 1888. Gimnaziju je završio u Karlovcu, a univerzitet u Beču i Zagrebu. Bio je asistent na zagrebačkom sveučilištu, pa poslije, 1914. godine, premješten za profesora u Rumu, gdje je službovao sve do odlaska u vojsku u kojoj je bio dvije godine, ali kao običan vojnik, ne želeći se služiti pravom da bude austrijski jednogodišnji dobrovoljac i aspirant za rezervnog oficira. Poslije prevrata radio je kao asistent u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a zatim i u zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji i u Realnoj gimnaziji.
