Usred rekordne turističke sezone, između uzbudljivih vijesti o mogućem snimanju novih filmskih bajki na Stradunu, dah je Dubrovčanima ovog ljeta oduzeo jedan po svemu neočekivani povijesno-umjetnički detalj. Taman kad se moglo pomisliti da su postali neosjetljivi na takve aspekte društvenog života i modernog poslovanja, žitelji grada pod Srđem ogorčeno su zarogoborili protiv jednih netom ugrađenih te raskošno stiliziranih vrata od kovanog željeza na Lapadskoj obali, nasuprot hotelu Kazbek. I to pogolemih vrata, a na glavnom ulazu u novu komercijalnu marinu sa 220 vezova za jahte dužine i do 40 metara. Ulagač i naručitelj sivo-zeleno opituranoga vitičastog čuda s florističkim motivima i fenjerčićima te zlatastim detaljima iza kojeg se nazire kompleks tek sazidanih betonskih molova s nadstrešnicama od pleksiglasa, naravno, jest Franjo Pašalić, slavni rogoznički kralj marina.
Koncesija za marinu Pašaliću je dodijeljena 2012. godine nakon peripetija s poništavanjem natječaja i zanemarivanjem odluka Upravnog i Visokog upravnog suda
Paša od marine – odmah je tako prozvan u gradskim kuloarima, dok je novopečeni dubrovački gradonačelnik Mato Franković u medijima odlučno izrazio svoju razočaranost i dodao: ‘Vjerujem da će sam investitor shvatiti da to nije ono što Dubrovnik zaslužuje.’ Potom je riječ predana krivcu, kao i prilika da se pokaje, da shvati gdje je došao i da iskuje nova vrata u skladu sa svih milijun godina – koju tisuću više ili manje – časne i estetički neupitne, superiorne povijesti Dubrovnika.
‘Jebe se meni što ljudi misle i sviđa li im se nešto ili ne’, odgovorio je Pašalić novinarima tjednika DuList, a onda, nakon dodatnog njihova pokušaja da mu se objasni specifični nesklad predmetnog objekta i dubrovačke kulturne baštine, objasnio je on zatečenim sugovornicima: ‘Kakav Dubrovnik? Pa shvatite da živite u Hrvatskoj!’ I shvatili su ga dosta uspješno, izgleda, zaključujući da po novome i Dubrovnik i Hrvatsku karakterizira činjenica da ‘svatko s nešto novca može što hoće i kako hoće’.
Prošlo je zatim nekih mjesec i pol dana, ušli smo tako i u rujan, da bi uz kič-kapiju najednom osvanula dva dvometarska kamena lava s monumentalnim postamentima, uzdignuta na zadnje noge i oslonjena na kamena sidra, razjapljenih čeljusti i razrogačenih očiju. Postalo je jasno da se strateški partner dubrovačkih vlasti već počeo dobro zabavljati, gledajući hipersenzibilne domoroce kako se zgražaju sve više i bolnije. Mnogi su se odmah sjetili pustih stoljeća krvavog natezanja Dubrovačke Republike s Mlecima pod znakom lava, pitajući se nije li Pašalić sad odlučio i da ih baš time provocira. Nekoliko članaka na lokalnim portalima kasnije, investitorov odvjetnički ured samo je predočio javnosti faksimil Isprave o žigu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo kojom se dokazuje da grb Marine Frapa, nositelja Franje Pašalića, prikazuje – uspravljenog lava sa sidrom, još od 2007. godine. Uzgred rečeno, to mu ga nekako dođe kao HOS-ov grb, odnosno tamo zapisani ustaški pozdrav; i ta mračna rugoba je praktično nedavno registrirana u izvjesnom državnom zavodu ili registru. Dotična isprava predstavlja danas njezin malne sakralizirani, nedodirljivi raison d’être, kao da pravna država nije dinamički politički organizam nego zaleđena slika. Stoga će se i Dubrovčani na ovoj, donekle i komičnoj razini, još neko vrijeme baviti tehniciranjem oko forme namjesto sadržaja.
Stanje antiklimaksa izazvanog podatkom o žigu traje, evo, već danima, no konačno smo u javnom prostoru ipak zabilježili jednu reakciju koja djeluje otrežnjujuće. Ivan Viđen, kunsthistoričar i bivši gradski vijećnik kandidacijske liste Srđ je Grad, podijelio je sa sugrađanima negativne utiske oko čitavog dizajna ulaza nove marine na lapadskoj strani Gruškog zaljeva i postavio ključno pitanje: ‘Ali zašto nas to sad čudi, kad je čitav projekt marine, čini se, zamišljen da ustvari negira ambijent u koji je došao.’ Da nije riječ jedino, pa ni prvenstveno o fizičkom ambijentu, nego ukupnom političkom te socijalnom, pojasnit će paralelno svojim proglasima opet platforma Srđ je Grad, koja (i) na problem marine ukazuje već godinama otprije same njezine gradnje.
‘Dok se bavimo političkim igricama i sitnom političkom trgovinom lokalnih političkih poduzetnika – mi gubimo naš Grad i naš život’, navodi se u otvorenom pismu platforme Srđ je Grad
‘Dok se bavimo političkim igricama i sitnom političkom trgovinom lokalnih političkih poduzetnika – mi gubimo naš Grad i naš život’, navodi se u jednom od otvorenih pisama. ‘Kroz posljednja dva gradonačelnička mandata’, nastavljaju srđevci, ciljajući na periode vlasti Dubravke Šuice i Andra Vlahušića, ‘nekontroliranim pogodovanjima kojekakvim ‘investitorima’ upropastili smo zdravu osnovu dugoročnog razvoja Dubrovnika i Dubrovčana. (…) Investicije pod svaku cijenu najgora su mantra koja nam se prodaje – mi trebamo biti oni koji oprezno biraju, mi trebamo biti oni koji tražimo najvišu kvalitetu za ovaj grad. Nama građani i njihove potrebe trebaju biti na prvome mjestu’, poentiraju oni, pozivajući za kraj i svoje sugrađane: ‘Konačno shvatimo da se nije dovoljno buniti kad je samo vlastita g… u pitanju, kad se dižemo protiv poreza ili nekih drugih nedaća koje nas osobno pogađaju – treba se dići otvoreno i protiv onoga što nas kvari kao zajednicu, nas i buduće generacije.’ Ili, rečeno bez osobito pristojne interpunkcije, nema političke borbe dok nam istinski društveni prioriteti i zavisnosti ne dođu iz guzice u glavu.
Vratimo se, za potrebe boljeg razumijevanja konteksta, malo unatrag: 30-godišnja koncesija za marinu dodijeljena je Franji Pašaliću 2012. godine, nakon peripetija s poništavanjem natječaja i zanemarivanjem odluka Upravnog suda i Visokog upravnog suda po vladi premijera Zorana Milanovića. Bunili su se na to ponuditelji Luka Dubrovnik i Atlantska plovidba, a naknadno su sporove s Pašalićem otvarali i neposredni susjedi marine u gradnji, jedriličarski klub Orsan i veslački Neptun.
Najmanje se koncesionarom bavio – tek nešto pro forma – onaj tko je to najviše morao: Grad Dubrovnik, pod vođenjem Andra Vlahušića. Godinama se u javnosti nije znalo hoće li investitor zaista preuzeti obavezu uređenja Lapadske obale, kao što je tvrdio gradonačelnik, jer je u tome dijelu Gruškog zaljeva trebala niknuti nova komunalna lučica s privezištima za manja plovila lokalnih stanovnika. Na kraju je Grad, po svemu sudeći, na sebe preuzeo trošak obnove pristupnog područja uz marinu, a sam Pašalić i dalje jadikuje da nije bilo razumijevanja za moguće šire sadržaje objekta, poput onoga čime raspolaže njegova glavna marina Frapa u Rogoznici, naime, za povećanje obuhvata projekta i gradnju diskoteke, otvorenog bazena i teniskih terena za bogate nautičare.
To, dakako, nije sve što se tiče iste uvale, jer se na drugoj strani, jedva par stotina metara dalje, simultano odvija još veća drama oko projektiranja 40-godišnje koncesije za Luku Dubrovnik. O tome smo u Novostima pisali u listopadu prošle i veljači ove godine, pa ćemo ovom prilikom samo podsjetiti: ta kruzerska luka dospijeva u ruke međunarodnom konzorciju DICPI koji planira grad, već propisno ruiniran turističkim navalama, opteretiti još većim brojem putnika s kruzera, a isključivo radi, jasno, svog profita. U paketu dolazi i komercijalno orijentirano preuređenje velikog dijela Gruža na način koji neovisne urbaniste već neko vrijeme tjera na silazak s uma.
Gruž je inače poprištem i treće mutne priče s mešetarenjem oko velikog nekretninskog kompleksa u prostoru nekadašnje tvornice ulja Radeljević koji je više puta mijenjao vlasnike, odreda zvučna imena – Đuro Sessa, Ivica Todorić, pa IGH Jure Radića i Petra Đukana. Srećom, tamo i dalje nije sagrađeno ništa, ali zahvaljujući lošoj poslovnoj konstelaciji; tako inducirana neaktivnost je, po svoj prilici, jedini način da se vredniji urbani krajolici donekle sačuvaju od devastirajućih ulagača.
Gruž, vala u kojoj su više stoljeća dobrosusjedski obitavali brodogradilište i neki od najljepših renesansnih ljetnikovaca dubrovačke aristokracije, danas je nadomak ruglu – Pašalić svojom gradnjom dobrano zakriva te dvorce, a Dubrovčani se pitaju što ih je točno snašlo. Moguće je da nisu pažljivo čitali ona notorna sitna slova u ugovoru, a vjerojatnije da to ustvari nisu ni imali priliku, jer ni privatni ulagači ni njihovi suradnici u političkim vlastima nisu ludi da odluke o investicijama – te moć koju posjeduju – demokratski prepuste najširoj zajednici, naročito ako ta nije pravo ni aktivna u političkom smislu. Na isti način im to nisu dali ni onodobni vlastelini koje suvremeni kmetovi i plebs po svaku cijenu idealiziraju, pa možda zato ne uspijevaju doskočiti enigmi kako se danas zove to kad ‘svatko s nešto novca može što hoće i kako hoće’. Zove se kapitalizam, nekoć se zvalo feudalizam, bez obzira na to što je onda temelj moći bio zemljišni posjed i krvna vezanost uza nj, a sad odnose diktira narav kapitala.
Utoliko je Dubrovnik očito zaboravio na jednu poučnu staru priču koja bi mu baš ovih dana i godina dobro došla, već zbog toga što se također bavila relacijom s Mlecima. Zanemarimo sad činjenicu da nije svaki lav mletački, a posebno to nisu oni bez krila, pa još i sa sidrom. Bilo je to u osvit Prvog svjetskog rata, dakle ni punih stotinu godina od službene propasti Dubrovačke Republike, dok su preostali vlastelinski potomci još sanjali o nekadašnjoj klasno uvjetovanoj grandeci.
Pravo na ove krajeve polagao je Beč, pa je tako jednog dana do onoga što danas zovemo Lapadska obala navratio i austrijski industrijalac Wilhelm Lerch. Poput lokalne aristokracije, Sorkočevića ili Bunića, Gundulića ili Pucića, čije su dvorce dotad otkupili buržujski novobogataši, Lerch je nadomak sadašnjoj marini sagradio veliki ladanjski kompleks. Uto su Dubrovčani, kao što nam prenose kronike onog vremena, totalno popizdili na njegov odabir naziva novog dvorca – Weisses Schloss. To ime zanemaruje mjesnu baštinu i vrijeđa identitet područja razvijanog stoljećima, moglo se čuti. Mala Venecija ili Mleci, inače, upravo tako su domoroci u staro doba zvali taj djelić Lapada, zbog specifične razvedenosti i kultivacije obale. ‘Kakav Dubrovnik?’ kao da čujemo riječi iznerviranog gazde Wilhelma Lercha, ‘pa shvatite da živite u Austriji!’
Uvijek iste muke s onima u kojih su i sukno i škare, da podvučemo crtu, bez imalo nam se problema mogu ponavljati iz stoljeća u stoljeće, samo ako se uporno smeće s pameti da nisu presudne okolnosti pod kojima se kreira određeni dezen ili dizajn, koliko one uz koje netko dolazi do samoga njegova posjeda. Naime, jebe se nekima odozgo, dok sve ostalo – i tek ono ostalo – jest ovakva ili onakva pravna država, bilo da se zove Dubrovačka Republika ili Venecijanska Republika, a može i Republika Hrvatska ili Republika Austrija. U ovoj aktualnoj, da ostanemo pri Dubrovniku, perspektiva je takva da će lavovi ostati na Lapadskoj obali usidreni barem idućih 30 godina.
