Nedavne provedbe odlukâ gradske vlasti o širenju pješačke zone, novim biciklističkim stazama i novoj regulaciji prometa u užem centru Zagreba očekivano su naišle na podijeljena mišljenja i stavove u lokalnoj populaciji.
Dok sami građani – u čijem su prvenstvenom interesu prakse koje se promoviraju takvim politikama – mahom pozdravljaju takve odluke i njihove provedbe, uz očekivanja da je to samo početak oblikovanja za svakodnevni život ugodnijeg Zagreba, dotle su neke partikularne grupe u tome prepoznale opasnost po vlastite materijalne interese. Recimo vječito nezadovoljni i glasni taksisti – skupina za koju znamo da u sebi njedri sve i svašta, prisjetimo se samo njihovih agresivnih ispada otprije 10+ godina, kada se započelo otvarati lokalno tržište taksi usluga i ta lukrativna niša izvlačiti iz monopola Zagrebačkog taksija. Oni su najavili pokretanje peticije zbog takvih odluka gradskih vlasti.
Općenito, gradskoj vlasti u Zagrebu koja je došla nakon Milana Bandića i naslijedila njegovu tegobnu ostavštinu definitivno nije nimalo lako. Koju god temu da otvore i što god da pokušaju promijeniti u Zagrebu, nailaze na otpore i raznorazne opstrukcije interesnih skupina koje nerijetko imaju klasičan kriminalno-mafijaški profil. Ako se nekom situacije lančanih velikih kvarova, recimo na vodoopskrbnoj infrastrukturnoj mreži u gradu, ili prizori cijelih kvartova koji bi preko noći osvanuli s pokidanim vrećicama i smećem rasutim izvan kontejnera, čine simptomatičnim i sumnjivim, na dobrom je tragu.
Pridodaju li se tome odvratna i maliciozna medijska razapinjanja, na primjer ono nedavno u kreaciji Jutarnjeg lista po kojem Možemo! politikom tzv. odrasta (engl. degrowth) "vraća komunizam na mala vrata" (avaj, da barem), slika postaje potpunija. No dečki i cure iz zagrebačke zelene ljevice nemaju alternativu u vidu popuštanja i povlačenja pred hijenama, bilo iz moćnih poslovno-profitnih krugova kojima redovito sekundiraju mediji poput spomenutog, bilo pred natražnjacima iz desno-konzervativnih i neofašističkih miljea.
Ako je krajnji doseg takve politike svojevrsna suvremena "komunitarnost" na način uspostave modernog "zelenog grada" s njemu pripadajućim reciklažno-prirodno-energetskim i eko-održivim elementima urbanosti, u redu, onda barem tako. Sve to istovremeno ne znači da nama koji Možemo! pratimo i drugarski kritiziramo slijeva treba prestati biti sporan djelomičan zazor te političke platforme od nezaobilaznih i ključno važnih tema za ljevicu, poput statusa rada i radništva u društveno-ekonomskim okolnostima predatorskog kapitalizma. Kao što nije nevažno, ne samo iz simboličkih razloga, njihovo znakovito izbjegavanje teme Titovog trga u Zagrebu. Navodno bespotrebno trošenje energije na konfrontacije s ustašofilskim pajacima ne može biti izgovor.
