Pri kraju Drugog svjetskog rata sve čeličane i tvornice goleme tvrtke Thyssen-Krupp u njemačkom Ruhru uništili su saveznički bombarderi, ali dvije tisuće činovnika u upravi u gradu Essenu i dalje je uredno dolazilo na posao i radilo punom parom. Posla je bilo napretek, jer su ga stvarali sami sebi. Zapošljavali su jedni druge u uzaludnom, ali stalnom naporu da poprave sustav i reguliraju sve moguće i nemoguće situacije koje donosi život. To je ekstreman, ali tipičan primjer ponašanja svake birokracije koja postaje sama sebi svrha, čim joj se to dozvoli ili čim se nađe u odgovarajućim okolnostima. S takvom birokracijom i Hrvatska se sada našla pred zadatkom obnove nakon zemljotresa, pa su i rezultati očekivani. Resorni ministar na kraju će bez sumnje biti dežurni Pedro, ali i bez njega birokratski stroj na isti bi se način vrtio i mljeo u prazno. Gospodin Darko Horvat se tu sjajno uklopio, ali samo njegovom zamjenom malo će se što promijeniti.

To se dobro vidi po argumentima kojima se opravdava kašnjenje obnove. Jedan od najjačih i najčešće spominjanih je da nisu riješeni imovinskopravni odnosi, pa samo jedan od suvlasnika može zaustaviti radove na cijeloj zgradi. Zato se tvrdi da prvo treba srediti propise, donijeti nove zakone, pa će tek onda biti moguće započeti obnovu. Ali zašto bi normalan čovjek bio protiv nečega što je i u njegovom interesu? Naravno, ima svakakvih ljudi, svadljivih, konfliktnih, asocijalnih ili s nekim svojim posebnim računicama. Ali koliko i u koliko zagrebačkih zgrada koje čekaju obnovu? Je li to itko provjerio? U jednoj od deset? Ako je tako, zašto se ne obnavlja preostalih devet? Možda čak u svakoj drugoj? Možda su Hrvati zaista toliko svojeglavi i nepredvidljivi. Ali i u tom teško zamislivom slučaju pola bi zagrebačkih kuća s crvenim i žutim naljepnicama odavno bilo pod skelama, a europski novac bi se trošio pristojnim tempom. I nitko ne bi mogao reći da je obnova zakočena.

Umjesto toga, birokracija se u skladu sa svojom prirodom bacila samo na pisanje zakona i prevrtanje papira, što nije ni mali ni lagan posao. Njen je cilj unaprijed ukloniti sve moguće i nemoguće administrativne prepreke i predvidjeti sve situacije koje nosi život. To je, naravno, nemoguća misija. Ali po birokratskoj logici, uvjet da obnova krene petom brzinom i bez ikakvih smetnji. Koliko god bila brojna, za takav posao joj treba još više ljudi. To je i inače stalna boljka svake birokracije. Nema dovoljno službenika za poslove koje si stvara sama. Svojedobno se pokazalo, na primjer, da se britanska ratna mornarica smanjuje, ali broj činovnika u Admiralitetu raste. I naš ministar Darko Horvat sigurno nema dovoljno činovnika za posao koji si je sam stvorio. Treba ga razumjeti. Normalno bi bilo da je prvi i hitan zadatak obnova gdje god administrativnih prepreka nema, a istovremeno i uklanjanje tih prepreka tamo gdje se one pokažu. Umjesto toga, prioriteti su zamijenjeni, a obnova stavljena na dugo čekanje. U prvom slučaju za administriranje sigurno ima dovoljno službenika. Ali kad birokratskom logikom ono postane najvažnije, nikad nema dovoljno činovnika i pravnih eksperata. Bit će zanimljivo vidjeti što sada ministar Horvat namjerava ubrzati. Postavljanje skela ili prevrtanje papira.

Hrvatska je i inače zagušena prevelikom administracijom, koja je nedovoljno efikasna zbog same činjenice da je postala sama sebi svrha. Ministarstvo kojem je na čelu gospodin Horvat nije tu nikakva iznimka. Upravo je objavljeno kako stalno raste broj službenika po policijskim upravama, ali ne i policajaca na ulicama i operativnim poslovima. I tu se valjda stalno sređuje sustav, popravlja organizacija i pokušavaju predvidjeti sve moguće i nemoguće životne situacije. I u bolnicama su činovnici nezamjenjivi i nikome ne pada na pamet da ih autsorsa. Nisu samo zbog pokojnog Milana Bandića zagrebačka uprava i administracija Holdinga metastazirale do nezamislivih razmjera. On je samo, u svom stilu, profitirao plivajući na valu koji potapa cijelu Hrvatsku. Zašto se to događa i tko je za to kriv?

Koliko god inače bila smiješna objašnjenja kako je za sve današnje nevolje kriv nekadašnji komunistički sustav (poslije više od 30 godina!), ovog puta to u znatnoj mjeri drži vodu. Komunističko razdoblje bilo je obilježeno stalnim hrvanjem liberalizacije društva putem jačanja industrijske demokracije (samoupravljanja) i birokratske vlasti. Radnici samoupravljači trebali su u teoriji, ali i po vladajućoj političkoj doktrini biti u poziciji koju su u kapitalizmu imali vlasnici. U praksi, međutim, taj je položaj politička birokracija namijenila sebi i branila ga je do samog kraja. Svog i zemlje kojom je vladala. Do odlaska sa životne i političke scene stare političke garde, s Titom na čelu, politička je birokracija bila zauzdana u mjeri koja je omogućavala izvjesnu ravnotežu dvije tendencije, demokratske i birokratske. Poslije toga, u zadnjem desetljeću komunističke Jugoslavije, birokracija je ubrzano prevladavala. Nacionalizam je postao njena jedina ideja, a sukobi oko vlasti s istom takvom birokracijom iz drugih jugoslavenskih republika jedina aktivnost. Kad se Jugoslavija raspala, birokracija je konačno bila svoja na svome. Nisu bivši komunisti masovno pretrčali pod šator pobjednika, odnosno u HDZ, i tako promijenili (prodali) svoja politička uvjerenja, kako se često cinično tvrdi. Oni su samo promijenili partijsku knjižicu, ali su sami ostali isti i s istom političkom logikom u glavama. Ostali su birokrati, kojima nacionalizam (za razliku od samoupravljanja) nije postavljao nikakve ograde. I većina novih lidera, koji su tada stvarali mladu državu, došla je iz istog kruga.

Slijedilo je beskrajno uhljebljivanje vlastitih kadrova i navala na državnu službu zbog sustavnog uništavanja industrije pljačkaškom privatizacijom, ali i ekonomskom politikom koja uvozom guši vlastitu proizvodnju. Posljedica je predimenzionirana administracija, znatno brojnija od one koja je upravljala Hrvatskom u vrijeme dok je ona bila jedna od jugoslavenskih republika. Brojnija i od usporedivih europskih zemalja. U protekla tri desetljeća stari su lideri iz vremena kad se stvarala današnja Hrvatska uglavnom sišli s političke scene. Njihovi nasljednici, nažalost, nemaju ni vizije ni snage da se obračunaju sa stanjem koje su od njih naslijedili. Zato je korupcija postala endemska, zato je Hrvatska od nekadašnje srednje razvijene europske zemlje potonula na samo dno Europske unije i zato je u borbi s pandemijom Covida-19 iznimaka za povlaštene više od pravila. Teška birokratizacija cijelog društva jedna je od otrovnih biljaka koje sjajno uspijevaju na hrvatskom tlu i koje političari, posebno oni na vlasti, uopće ne prepoznaju. Ministar Darko Horvat samo je njihova neretuširana slika i njihov tipični predstavnik. Ako ga i smijene, oni će ostati isti.