Šteta što Zoran Milanović nije rekao tko je i kako u komunizmu uništavao Zagreb. Umjesto toga smatrao je dovoljnim da ustvrdi kako je Milan Bandić učinio čak veću štetu od komunista, kojima je ipak priznao da bar nisu krali. Ali tko su bili ti komunistički štetočine, ti bandići prije Bandića? Je li to bio Veco Holjevac? Ili možda Pero Pirker, u čije vrijeme se Zagreb borio s velikom poplavom i njenim posljedicama? Ili Mato Mikić, kad se uoči Univerzijade gradilo i obnavljalo na sve strane? Iako očito svjestan važnosti svoje funkcije i težine izgovorenih riječi, predsjednik Republike se time ne bavi. Njegova slika svijeta ima samo dvije boje, crnu i bijelu. Logikom, koja podsjeća na onu gospodina Zlatka Hasanbegovića, on sve prije Tuđmana smatra dobom mraka i uništavanja. Pritom ga ne smeta ni to što mu je otac, po struci ekonomist, vrlo aktivno sudjelovao u tom "uništavanju" Zagreba, prvo s Mikom Tripalom u Gradskom komitetu SK, a zatim kao direktor Centra za ekonomski razvoj, zapravo gradskog zavoda za planiranje.
Ako, međutim, pogledamo i boje za koje je aktualni predsjednik Republike slijep, uočit ćemo na samom početku komunističkog razdoblja legendarnog Vecu Holjevca, za čijeg je gradonačelnikovanja Zagreb definitivno srušio granicu koja ga je dijelila na dva grada; sjeverno od željezničke pruge bio je uređeni, činovnički grad tada modernih četverokatnica i asfaltiranih ulica, dok su se južno od pruge, prema Savi, širila blatnjava naselja radničkih i sirotinjskih kućica. Tada je prekoračena i Sava, sagrađeni su Most slobode, Velesajam i započet je razvoj Novog Zagreba na njenoj desnoj obali. Jedan od velikih zahvata u njegovo vrijeme, kojim su bitno popravljeni uvjeti života u gradu, bila je, na primjer, izgradnja plinovoda od nalazišta kod Ivanić-Grada. Zagreb je i prije imao plin, koji se u Gradskoj plinari pravio iz ugljena. Bio je pun sumpora, smrdljiv, nezdrav, niskokaloričan pa zato skup i nije ga bilo dovoljno. Zemni plin je, nasuprot tome, imao tri puta više kalorija, bio je čist, jeftin i bilo ga je napretek. Tek nakon toga Zagrepčani su postupno počeli uvoditi plinska grijanja u svoje stanove i urede, pa je ugljen nestao iz upotrebe. Od tada je zrak u gradu postao puno čišći, a zaboravljene su i nekadašnje guste jesenske i zimske magle, pune ugljenih čestica koje su se uvlačile u nos i pluća, u kosu i odjeću.
Većeslav Holjevac nije bio samo vizionar, doslovno opsjednut razvojem i izgradnjom Zagreba. On je istovremeno stalno brinuo i o životnim uvjetima njegovih građana. Imao je običaj da se povremeno vozi u prepunom tramvaju, u cik zore kad su ljudi išli na posao ili popodne kad su se vraćali kući. Kao neki suvremeni Harun al-Rašid, on je tako saznavao njihove probleme. Televizija je tada još bila u povojima, pa najveći dio ljudi nije znao kako izgleda njihov gradonačelnik i tko se s njima gura u tramvaju. "Sredina, malo naprijed, molim...!" vikao bi kondukter, koji se tada još nalazio u svakim kolima, dok je Holjevac slušao na što se ljudi žale, a ponekad se i sam uključivao u razgovore. Nakon toga njegovi su suradnici dobivali nove radne zadaće. Bio je gradonačelnik koji sebi nije dopustio da potone u birokratsku rutinu i da mu graditeljske i političke ambicije zamijene brigu o živim ljudima. Ostao je i kao svojevrstan putokaz za svoje nasljednike, koji su u godinama koje su slijedile ostvarivali mnoge njegove vizije. Zahvaljujući Zoranu Milanoviću, nakon toliko vremena sad je ponovno primjer rada i ponašanja, ali ovaj put lošeg i štetnog. Sad se s njim izjednačava Milan Bandić, kojeg su pratile kamere na svakom koraku kroz blato Kozari boka. Za Holjevčev atipični populizam nije znao nitko, osim najbližih suradnika.
Milanović griješi i kad lopovluk veže uz Bandića. "Nije problem što je čvaknuo...", kaže Bandić na Uskokovoj snimci o bivšem direktoru Gradskih groblja Patriku Šegoti. Ali nije to samo Bandićeva logika. Da to isto vrijedi od trenutka kad je prestalo "komunističko uništavanje" podsjetila nas je ovih dana presuda Europskog suda za ljudska prava, kojom je dvoje vlasnika stanova u kojima su zaštićeni stanari dobilo odštetu od 1,2 milijuna kuna jer nisu mogli raspolagati svojom imovinom. Milijune i milijune kuna izgubit će Hrvatska zato što nije mogla riješiti taj problem, piše Jutarnji list. Istina je, međutim, da je Hrvatska stvorila taj problem i to metodom ordinarne krađe. Pritom se nije samo nešto čvaknulo, što je za Bandića bilo normalno. Zamračio se velik dio onoga što je država naplatila od svojih građana, prodajući im stanove u kojima su stanovali.
Stanovi su mahom bili u društvenom vlasništvu (u vlasništvu poduzeća koja su ih kupovala za svoje radnike ili ustanova, općina i gradova), a stanari u njima imali su stanarsko pravo. Ono je bilo jače od svakog vlasništva, a moglo se zamjenjivati i na određeni način i prodavati. Manji dio stanova bio je u privatnom vlasništvu, ali i u njima je stanarsko pravo bilo najjače. Država je prodavala stanove s nizom popusta i na otplatu (kako bi ih stanari uopće mogli otkupiti), a najveće popuste imali su oni koji su plaćali odjednom i u devizama. Uskoro se doznalo i zašto. Sav taj novac odmah je otišao u inozemstvo, samo u notornu Hypo banku u Villachu preko sto milijuna njemačkih maraka, navodno za oružje. Uistinu, vojska se naoružavala iz osvojenih i napuštenih kasarni JNA, a novac od prodaje stanova čvaknuli su podobni. Naravno, podobni HDZ-u. Tu se obogatio i general Vladimir Zagorec. Ali i bez toga ostalo je dovoljno da se obeštete vlasnici stanova u kojima su neki drugi ljudi imali stanarska prava, a njima omogući otkup pod istim uvjetima kao i svima drugima. Ali ne, umjesto toga izmišljeni su zaštićeni najmoprimci. Što se jednom čvaknulo, makar i u proračun, nije se ispuštalo iz ruku, pa je problem dugoročno zamrznut. A kao što je poznato, kad se nešto dugoročno zamrznuto odmrzne, duplo smrdi. Čini se da ga je sad dodatno počeo odmrzavati Europski sud za ljudska prava, koji dosuđuje i odštetu za izgubljenu dobit. Na primjer zato što vlasnici nisu mogli u turističkoj sezoni iznajmljivati svoju imovinu. Tu se kao oštećeni već našao suprug Nevenke Bečić, sestre Željka Keruma, s golemim stanom na splitskom Pazaru.
U međuvremenu su protekla skoro tri desetljeća, neuseljivi stanovi prodavali su se ispod cijene, špekuliralo se i čekalo neko buduće rješenje i, kako se čini, dočekalo. Ali najveći dio nekadašnjih vlasnika, pa ni njihovih nasljednika, nije dočekao ništa. Suda se to, međutim, ne tiče. Da pravo i pravda nisu isto znaju i oni legendarni vrapci. Zna to, sasvim sigurno, i Zoran Milanović, ali krhko je znanje u usporedbi s politikom. Tako je za gospođu Kolindu Grabar-Kitarović u komunizmu postojala samo jedna vrsta jogurta, a za Zorana Milanovića je Veco Holjevac uništavao Zagreb. Inače, sve češće ljudi kažu kako su glasali za Milanovića jer su vjerovali da ne može biti gori od Kolinde Grabar-Kitarović. Sad im se čini da ipak može.
