Premda nema relevantnih anketa i premda se zaključci i prognoze mogu donositi samo na temelju javne prisutnosti kandidata te podataka o tome tko se od prepoznatljivijih stranačkih ličnosti svrstao u koji tabor, sva je prilika da Socijaldemokratska partija novog predsjednika neće dobiti u prvom krugu unutarstranačkih izbora 19. studenoga, nego tjedan dana kasnije, u drugom krugu. A najizglednijim kandidatima za ulazak u drugi krug zasad se čine Orsat Miljenić, ministar pravosuđa u vladi Zorana Milanovića, Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik SDP-a, te Davor Bernardić, šef zagrebačke organizacije i također potpredsjednik stranke: jedan od njih trojice će otpasti, no teško je, ili gotovo nemoguće, izračunati tko je najbliži ispadanju. Dobro upućeni smatraju da Bernardić s priličnom sigurnošću može računati na ulazak u drugi krug, jer će mu vjerojatno otići velik dio od oko osam tisuća glasova koje je Zlatko Komadina dobio u srazu s Milanovićem prije nekoliko mjeseci. Tada je, od 37 hiljada članova, na unutarstranačke izbore izišla dvadeset i jedna hiljada njih. Ulazak u drugi krug, međutim, mogao bi biti Bernardićev krajnji domet, ako se Miljenić i Ostojić ne budu ozbiljnije sukobljavali u kampanji, odnosno ako glasači onog od njih koji ne uđe u drugi krug budu glasali za onog koji će se sučeliti s Bernardićem. Što se tiče ostalih šestero kandidata, ako uopće prikupe po hiljadu potrebnih potpisa, njihove šanse su više-manje nepostojeće.
Tonino Picula, SDP-ov europarlamentarac i potpredsjednik partije, koji je do prije mjesec i pol smatran najozbiljnijom alternativom Milanoviću, sam je sebe efektno eliminirao iz utrke, iako formalno nije odustao od kandidature: objavio je da posao SDP-ovog predsjednika kani raditi iz Brisela, s unosne pozicije zastupnika u Europskom parlamentu. Takva nakana, zapravo, otkriva da Picula ne želi postati šef SDP-a i da se kandidirao vjerojatno samo zato što je osjetio da to mora zbog nekakve osobne vjerodostojnosti, s obzirom na to da je bio među glasnijim Milanovićevim kritičarima. On, što je razumljivo, ne želi napustiti udobnu i ugodnu briselsku sinekuru, pa će kandidaturu pokušati iskoristiti samo za to da sebi, kod novog predsjednika, pokuša ishoditi još jedan mandat u europarlamentu. Piculin potez bio je grogirao krug najljućih Milanovićevih protivnika – Zlatka Komadinu, Davora Bernardića i Rajka Ostojića – jer su računali da će briselski zastupnik biti njihov sigurni kandidat, pa su brzo morali pronaći novog čovjeka. Izbor je pao na Bernardića, jer Komadina i Rajko Ostojić nemaju šanse za pobjedu, a mogu na terenu privući nezanemariv broj glasova za svoga kandidata.
Ranko Ostojić, kao i Karolina Leaković, smatra da je politika prilagođavanja, pretvaranja i flertovanja s nacionalizmom i ekonomskim neoliberalizmom bila potpuno pogrešna: Ostojić inzistira na povratku SDP-a u okrilje radništva i borbe za radničke interese
Zadranin Dušan Polovina Lungo opet je najavio sudjelovanje u predsjedničkoj utrci, ali teško da će prikupiti potpise, ako ih uopće bude skupljao, dok su Domagoj Hajduković, Gordana Sobol i Vesna Škulić istakli kandidature ponajviše zbog toga da bi bili vidljiviji unutar stranke. Hajduković je prilično neuspješan i politički netalentiran šef SDP-a u Osijeku koji ne nudi ništa osim frazeologije i općih mjesta, a kandidirao se ponajprije na nagovor Davorka Vidovića, potpredsjednika stranke. Sobol i Škulić su respektabilne političarke i ozbiljne ličnosti, no njihovi politički kapaciteti ne sežu dalje od pouzdanog i odgovornog rada u Saboru. Iz razloga veće vidljivosti kandidirala se zacijelo i Karolina Leaković, SDP-ova međunarodna tajnica, ali njezina je priča bitno drukčija u odnosu na koncepte svih drugih koji žele voditi SDP. Bez obzira na to što nema izgleda za pobjedu, Leaković ima najprogresivniji i najzaokruženiji pogled na idejnu i praktičnu budućnost politički organizirane socijaldemokracije u Hrvatskoj. Po onome što je izložila u opširnom programatskom intervjuu portalu Lupiga, ona ne skriva da joj je uzor vođa britanske Laburističke stranke Jeremy Corbyn i zagovara oštar, oštar u odnosu na sadašnje stanje, lijevi iskorak SDP-a. Taj iskorak, osim u daljnjoj demokratizaciji unutrašnjeg odlučivanja, najviše bi se vidio u čvršćem i operativnijem povezivanju sa sindikatima, društvenim pokretima i organizacijama civilnog društva te u inzistiranju na naglašenijoj ulozi države, odnosno javnog novca, u zdravstvu, obrazovanju, gospodarstvu, kulturi… Ona je protiv traženja srednjeg i uravnoteženog puta između onih koji raspolažu kapitalom i onih koji trebaju posao od kojeg mogu dostojno živjeti: Karolina Leaković smatra da socijaldemokrati moraju biti na strani radništva, bez ikakvih ograda i ustupaka.
SDP, naravno, nije ni sposoban ni spreman za tako dubinsko repozicioniranje. Drugo je, hipotetsko pitanje što bi suštinski zaokret ulijevo kratkoročno i srednjoročno značio za tu partiju. Bi li došlo do unutrašnjih potresa i što bi birači rekli na naglu promjenu smjera?
Orsat Miljenić – kojem su problem osobna antikarizmatičnost i kratak staž u stranci – bliži je Milanovićevom shvaćanju po kojem se izbori ne mogu dobiti, barem ne premoćno, samo glasovima ljevice
- U SDP-u oduvijek postoji samo podjela na one koji misle da, u pogledu programa i vrijednosti, trebamo biti ono što trebamo biti, bez obzira na to kako ćemo proći na izborima, i na one koji su uvjereni da trebamo biti politički fleksibilniji to jest da, u određenim granicama, trebamo biti ono što će nam omogućiti da formiramo vlast. To je vjerojatno slučaj i s velikim brojem klasičnih socijaldemokratskih stranaka danas u Europi - kaže naš sugovornik iz SDP-a.
- Mislim da i u britanskim Laburistima upravo traje žestok sukob baš oko toga: dobar dio laburističke elite, naime, ne vjeruje da Corbyn, s idejama koje promovira i bez osobne karizme, može pobijediti na izborima i postati premijer, bez obzira na priljev novih članova. A smisao postojanja velike stranke jest da pobjeđuje na izborima i da vlada - dodaje.
Davor Bernardić će biti sve što treba, ako to znači vlast i moć, a njegov program, rijetko viđen primjer političke i ine polupismenosti, i njegovi nastupi, u kojima nema ničeg osim obećanja izborne pobjede, podupiru takvu orijentaciju
Zoran Milanović vodio je SDP ne dovodeći u sumnju da se stranka treba prilagođavati političkoj situaciji u težnji da osvoji vlast. Otud njegovi verbalni izleti na desnicu ili u centar, otud predizborna koalicija s Beljakovim HSS-om i čvrsto uvjerenje da je ta koalicija dobitna izborna formula, otud sastanci s braniteljskim udrugama i veličanje Franje Tuđmana. Takva taktika pokazala se relativno uspješnom na parlamentarnim izborima u studenome 2015., kad je SDP prošao puno bolje od očekivanja, no tada je na drugoj strani, u HDZ-u, šef bio Tomislav Karamarko. Kad je Karamarka zamijenio Andrej Plenković, ista taktika pokazala se promašenom: ogroman broj SDP-ovih birača ostao je kod kuće. Ranko Ostojić, kao i Karolina Leaković, smatra da je politika prilagođavanja, pretvaranja i flertovanja s nacionalizmom i ekonomskim neoliberalizmom bila potpuno pogrešna: Ostojić inzistira na povratku SDP-a u okrilje radništva i borbe za radničke interese, inzistira na nepokolebljivom antifašizmu i na sekularizmu, uključujući raskidanje hrvatsko-vatikanskih ugovora. Od trojice kandidata s najvećim šansama za pobjedu, bivši ministar unutarnjih poslova jedini bi se – u kontekstu spomenute generalne podjele u SDP-u – mogao ubrojiti među one što zagovaraju socijaldemokratsku idejnu dosljednost i beskompromisnost, kakve god efekte to polučilo na izborima.
Orsat Miljenić – kojem su problem osobna antikarizmatičnost i kratak staž u stranci – bliži je Milanovićevom shvaćanju po kojem se izbori ne mogu dobiti, barem ne premoćno, samo glasovima ljevice. Bivši ministar pravosuđa relativno je uvjerljiv kad se distancira od Milanovića na pitanjima unutarstranačkih odnosa, komunikacijskog stila i manjka talenta za okupljanjem, ali ne plijeni prirodnošću kad se poziva na radnike, sindikate i pogubne posljedice ekonomskog neoliberalizma. Isti je slučaj i s glavnim strategom Miljenićeve kampanje Sinišom Hajdašem Dončićem. Miljenić nudi ponešto modificirani kontinuitet i najmanja je prijetnja trenutačnom poretku stvari, za razliku od nepredvidivog Ranka Ostojića. Što se tiče Davora Bernardića, on će biti sve što treba, ako to znači vlast i moć, a njegov program, rijetko viđen primjer političke i ine polupismenosti, i njegovi nastupi, u kojima nema ničeg osim obećanja izborne pobjede, podupiru takvu orijentaciju. To je orijentacija koja se može svesti na davnu izjavu Fikreta Abdića: ‘Ne zagovaram nikakvu opciju, nemam nikakvu ideju i pristajem na sve.’
Milanović osniva konzalting tvrtku
Zoran Milanović formalno će biti na čelu SDP-a i SDP-ovog Kluba zastupnika u Saboru najkasnije do 1. prosinca, a dva tjedna poslije najvjerojatnije će se oprostiti od parlamentarnih klupa i aktivne politike. Dotad planira završiti poslove oko registracije vlastite konzultantske tvrtke i sklopiti ugovore s najmanje dva krupna i sigurna klijenta: intenzivno vodi razgovore s vladama dviju balkanskih država koje teže otvaranju pregovora i članstvu u Europskoj uniji, a njegov mogući angažman ne bi se ticao lobiranja u Briselu, nego bi se sastojao u konkretnom savjetovanju tih vlada kako da što brže savladaju političke, pravne i administrativne prepreke na dugotrajnom putu prema EU-u. Bivši premijer okuplja i ljude na koje računa kao na vanjske suradnike u svom savjetodavnom poslu. Osim toga, Milanović ne misli poslovati samo u inozemstvu, nego namjerava djelatnost postupno proširiti i na investicijski konzalting u Hrvatskoj.
- Milanović prati što se događa u SDP-u i prilično je razočaran onim što čuje na svoj račun, ali čini se da to pokušava ne uzimati k srcu. Želi se što prije maknuti i posvetiti novom poslu - kaže naš sugovornik koji je u kontaktu sa stranačkim šefom na odlasku.
