U proteklih godinu dana, koliko je na položaju predsjednika Socijaldemokratske partije, Peđa Grbin nije učinio ništa, ili gotovo ništa, što bi govorilo u prilog tome da je dorastao rečenoj funkciji i poziciji glavnog opozicionara Andreju Plenkoviću i HDZ-ovoj vlasti. Možda nas idućih mjeseci i godina čeka procvat Grbinovog političkog talenta, pameti i vještine, ali zasad se može konstatirati to da je prošlih dvanaest mjeseci potrošio na jalovi obračun s pripadnicima destruktivne i pritom politički izgubljene frakcije koju se vezuje uz Davora Bernardića, kojeg je Grbin naslijedio na čelu SDP-a. Jalovi utoliko što još uvijek ništa nije razriješeno: fronta je tek otvorena, snage su raspoređene s obiju strana, više-manje se zna tko je gdje, pa sad slijede završne borbe koje će, u formi agonije, zacijelo potrajati još neko vrijeme. Rejting stranke, koji trenutačno ne prelazi petnaestak posto, za to vrijeme neće rasti: daljnji pad može biti usporen jedino u slučaju da platforma Možemo! počne stagnirati zbog uglavnom nerealnih očekivanja javnosti u pogledu dinamike rješavanja problema u financijski uništenom i infrastrukturno devastiranom Zagrebu. Grbinova popularnost, inače, trenutačno je osjetno manja u odnosu na vrijeme kad je dotični bio samo parlamentarni zastupnik.
SDP pod Grbinovim vodstvom nije ni otvorio svoju centralnu temu: kako se prilagoditi i postaviti prema činjenici da je Možemo! prestiglo SDP u istraživanjima javnog mnijenja
Centralno poprište sukoba, kao što se i očekivalo, jest SDP-ov Klub zastupnika u Saboru. Klub sada formalno broji trideset i dva zastupnika, no posljednji izračuni kažu da njih osamnaestero odbija poslušnost Grbinu i vodstvu partije. Premda je od prvog dana ovog parlamentarnog saziva bilo jasno da unutar SDP-ovog Kluba nema sloge, kao što je – doduše, u nešto manjoj mjeri – nije bilo ni u prethodnom sazivu, rascjep se pokazao u svoj svojoj dubini kad je šef stranke odlučio isključiti iz članstva u SDP-u i SDP-ovom Klubu trojicu saborskih zastupnika pod maglovitom optužbom da su opstruirali stranačke akcije uoči svibanjskih lokalnih izbora. To se odnosi na Nikšu Vukasa, Zvanu Brumnića i Rajka Ostojića iz raspuštene zagrebačke organizacije SDP-a, dok je saborska zastupnica Marina Opačak Bilić, iz raspuštene podružnice u Slavonskom Brodu, isključena zbog toga što ju se sumnjiči za zloupotrebe u gospodarskom poslovanju. Prva trojica bili su – uz Zlatka Komadinu i Davorka Vidovića – najbliži i najpovjerljiviji ljudi Davora Bernardića, a među onima koji čine SDP-ov parlamentarni Klub još je najmanje dvanaest ljudi, plus Bernardić, koji su se u Saboru našli isključivo zahvaljujući Bernardićevoj naklonosti i koji su toga duboko svjesni, odnosno svjesni su da za njih neće biti mjesta na izbornim listama kad liste, za nepune tri godine, bude sastavljao Peđa Grbin, pa pribjegavaju bilo čemu što bi im moglo produžiti politički život ili im pomoći u realizaciji eventualnih izvanpolitičkih privatnih interesa. Pobunili su se protiv degažiranja spomenute četvorke iz Kluba zastupnika, jer nisu mogli spriječiti njihovo izbacivanje iz stranke, što znači da četvero ljudi koji više nisu u SDP-u i dalje pripadaju i žele pripadati saborskom klubu te stranke. Pobunili su se jer su shvatili da je Grbin slab i da gubi strpljenje zbog toga što mu ne uspijeva da uspostavi autoritet ni u stranci ni u javnosti.
Zvane Brumnić i Nikša Vukas, dvojica od četvero izbačenih SDP-ovih zastupnika (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Suočen s činjenicom da nema podršku većine SDP-ovih parlamentarnih zastupnika za odstranjivanje četvorke iz Kluba, a vjerojatno ni za bilo koju drugu ozbiljnu i suštinsku odluku, Grbin je prebacio spor na Glavni odbor čija će se online-sjednica održati ove subote. Grbin, naime, zna ili vjeruje da ima sigurnu većinu u Glavnom odboru i namjera mu je da iskoristi premoć u tom tijelu za promjene pravila unutrašnjeg funkcioniranja, to jest da stranački Klub zastupnika u Saboru obaveže na striktno poštivanje odluka predsjednika i Predsjedništva SDP-a. U tome ima logike, jer je zastupnički Klub izravni proizvod izborne kampanje kojom je upravljao stranački vrh, ali nije bez osnova ni suparnička teza o neophodnoj samostalnosti parlamentaraca, barem na deklarativnoj i formalnoj razini. Grbinu, osim toga, nije padalo na pamet da inicira takve izmjene kad je šef stranke bio Bernardić, i kad je on, Grbin, u saborskom Klubu SDP-a bio jasna opozicija tadašnjem stranačkom vodstvu: tada mu je odgovarala autonomija i nedodirljivost narodnih poslanika. Ako Grbinu uspije planirani manevar podređivanja parlamentarnog Kluba, stvorit će preduvjete da iz Kluba izbaci sve pobunjenike, a to bi broj SDP-ovih zastupnika svelo na njih najviše petnaestak. "Naš osnovni problem je taj što se više-manje privatni animozitet dviju skupina u stranci prelama kroz sastav Kluba zastupnika u Saboru", kaže naš sugovornik iz SDP-a. "Kao što je Bernardić dobio u Klub veliki broj zastupnika koje je na liste postavio Zoran Milanović i koji onda nisu prihvatili Bernardićevo vodstvo, s argumentima ili bez argumenata, i koje je Bernardić marginalizirao, tako je i Grbin dobio u Klub mnoge – sad se ispostavlja: najmanje polovinu od ukupnog broja – koji mu ne vjeruju i koji su apriori protiv njega, a ni on nije oduševljen njima. U tome nema nikakve politike i ničeg povezanog s nekim javnim dobrom: samo gola netrpeljivost, strah, privatni interesi i iracionalna osveta."
Rat u SDP-u nema nikakvog doticaja s idejnim ili programskim razilaženjima, jer su obje grupacije politički bezidejne, okoštale u frazama i floskulama, zaostale u prošlosti u većoj ili manjoj mjeri. "Moramo se prestati baviti samima sobom, jer nisu nas građani birali da se bavimo sobom nego da rješavamo njihove probleme", tako već mjesecima, uz lažni izraz isprike na licu, ponavljaju svi viđeniji SDP-ovci bez obzira na to kojem taboru pripadaju, od Grbina naniže. No tko to Grbinu i ostalima brani, neovisno o neprestanom "bavljenju sobom", da budu relativno suvisla i relevantna opozicija? Zar je moguće da okupiranost unutarstranačkim obračunima i spletkama isisava svu energiju i sve vrijeme predsjednika SDP-a i onih SDP-ovaca koji su, u sadašnjoj konstelaciji, konstruktivno nastrojeni kad je riječ o stranci i aktualnom vodstvu? Što, zapravo, radi Peđa Grbin, osim što godinu dana smišlja pravno-proceduralna rješenja za puno preuzimanje kontrole nad strankom? Ovladavanje strankom, naravno, nije nevažno, ali kako je moguće da Grbin ne stigne ili ne umije ništa mimo toga? Nema ga među ljudima, nema ga na porušenoj Baniji, ne poduzima ništa ozbiljno i planski da barem malo doprinese boljem odzivu građana na cijepljenje, ne nudi model zdravstva koji bi proizvodio manje financijske gubitke, ne obazire se na turbulentne događaje u zapadnobalkanskoj regiji, izjavama za medije pristupa kao da mu se stalno žuri, nema što kazati o novinarstvu i kulturi, ne uspijeva sročiti ni jedno jedino pitanje koje bi Andreja Plenkovića uznemirilo ili izložilo neugodi, ne okuplja nove ljude koji uživaju ugled u javnosti ili u svojoj profesiji... Nisu za to krivi ni Bernardić, ni Vukas, ni Brumnić, ni itko drugi iz tog društva ambicioznih političkih antitalenata koji bi bili teret svakoj stranci i koji nisu sposobni razumjeti politiku bitno drukčije od načina na koji ju je razumijevao Milan Bandić.
SDP pod Grbinovim vodstvom nije ni otvorio svoju centralnu temu: kako se prilagoditi i postaviti prema činjenici da je Možemo! prestiglo SDP u istraživanjima javnog mnijenja, odnosno da su lijevo-liberalni glasači dobili uvjerljivu alternativu SDP-u. Socijaldemokratska reakcija na Možemo! zasad se uglavnom svodi na čekanje da se vidi hoće li Tomislav Tomašević i njegova platforma polomiti zube u upropaštenom Zagrebu. Osim tog čekanja, SDP još uvijek ne zna kako da se postavi u zagrebačkoj koaliciji s Tomaševićem: s jedne strane, rezervirani su prema gradonačelniku i njegovoj ekipi, jer ne žele da se i na njih prelije nezadovoljstvo ako kola krenu nizbrdo, a s druge, pokazuju konstruktivnost i nastoje pomoći novoj upravi u nošenju sa situacijom koju je ostavio Bandić. Neki među njima vidno su nestrpljivi da zauzmu opozicijski gard prema Tomaševiću, kao što ga je već zauzeo splitski SDP spram gradonačelnika Ivice Puljka, jer valjda misle da će tako na brzinu vratiti birače: nema sumnje da će se to pokazati pogrešnom računicom. U pogledu generalnog političkog pozicioniranja, nema ni približno jasne orijentacije, no preteže dojam da SDP na idejnoj razini pokušava parirati platformi Možemo! približavanjem stavovima na kojima je Možemo! doživjelo izborni uzlet: i to će se pokazati pogrešnim, jer će samo produžiti agoniju te omogućiti HDZ-u i desnici da spoje više od deset godina kontinuiranog vladanja.
