Odnos hrvatske Vlade s Uredom europskog javnog tužitelja (EPPO) maksimalno je zaoštren nakon izjave premijera Andreja Plenkovića u četvrtak, a kojom on dodatno u pitanje dovodi nadležnost toga tijela u istrazi nad financijskom pronevjerom u već razvikanom projektu zagrebačkog Geodetskog fakulteta.
Napetost je zatim potvrđena brzom javnom reakcijom glavne EPPO-ove tužiteljice Laure Kövesi, tj. njezinom opaskom kako je uvjerena da Plenkoviću „nije bila namjera podržavati otvaranje paralelnih procesa (...), što bi dovelo do sukoba nadležnosti (...) i naposljetku bi spriječilo EPPO da dovrši svoju istragu (...)“. Štoviše, za svaki je slučaj pojačala iskaz, „takav razvoj događaja značio bi ozbiljno kršenje pravilnog funkcioniranja istraga“ u primjerima „kršenja zakona Europske unije“, itd.
No hrvatski premijer svejedno ustraje na zauzetoj poziciji, pri čemu već mjesecima uporno promovira dva ključna uporišta i – bar on tako smatra – argumenta u osporavanju eurotužilaštva.
Prvi od njih je ona slavna tvrdnja da se EPPO nema razloga ni ovlasti baviti krađom novca iz hrvatskog državnog proračuna, a ovdje je navodno isključivo to posrijedi, dakle, bez dubioza u vezi s ikakvim sredstvima EU-fondovskog porijekla.
Ako je tome zaista tako, iznenađuje toliki otpor naše vlasti prema istrazi koja – po njihovim tvrdnjama - ne bi ni mogla dokazati ništa suprotno u vezi s porijeklom inkriminirane projektne stavke, pa bi posao oko sankcioniranja pronevjere ionako naposljetku ostao hrvatskom pravosuđu na brigu.
Toliki otpor, kažemo, jer se Plenkovićeva bezrezervna podrška ovdje involviranoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek ističe svojom žestinom pored njegova angažmana u predmetima svih par desetaka ranije kompromitiranih njegovih ministra.
Nešto nam pritom govori da nije vezani politički rizik u tome preuzeo samo zbog toga što baš izuzetno cijeni rad, sposobnost i rezultate dotične ministrice, osim ako nije uistinu toliko manje vrednovao kvalitete ostalih dvadesetak koje je također sam bio imenovao na dužnost.
O tome da je u EPPO-u ipak razložno prepoznata kritična težina i karakter djela čiji tragovi su ih naposljetku doveli do kaznene odgovornosti samog vrha Ministarstva kulture RH i Geodetskog fakulteta, svjedoči među ostalim izjava budućeg hrvatskog glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, izabranog od HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera. On je upravo tim povodom, naime, kao što je poznato, još prije otvorene Plenkovićeve kontraofanzive spram EPPO-a, odlučno zaključio da Hrvatskoj taj ured zapravo niti ne treba.
To nas pak upućuje na ono naznačeno drugo premijerovo uporište ili argument za odbacivanje nadležnosti EPPO-a, na koje se očito nadovezuje Turudić, a koje se u biti svodi na tvrdnju da toga europravosudnog tijela ovdje ne bi ni bilo bez naše volje. Točnije, bez dopuštenja Vlade RH, za koju je kazano i da je osnovala taj ured u Hrvatskoj, iz čega valjda proistječe to da ga ista državna vlast može po svom nahođenju opozvati. I stvarno teoretski može, barem po cijenu teškog kvarenja odnosa s Europskom unijom, ali ne bi Hrvatska u tome bila prva takva zemlja-članica, niti bi automatski ispala najveći problem u njezinu članstvu.
Ipak, ono što najviše upada u oko s takvim Vladinim pristupom temi jest sličnost ovog sukoba s jednim starijim okršajem Hrvatske s izvjesnim međunarodnim pravosudnim adresama. Lako se prisjetiti da je naša vlast s HDZ-om na čelu svojevremeno kritizirala Haški sud na istovjetan način, u više navrata javno mu dovodeći u pitanje nezavisnost i profesionalnost, a ujedno inzistirajući na činjenici da je RH njegov – suosnivač. To jednostavno hoće reći da nam sudjelovanje u uspostavi nekog međunarodnog tijela daje za pravo da najviše i posumnjamo u njega onda kad nam njegovo djelovanje nije po volji. I da ga ugasimo ako treba, umjesto da nam vršlja po ratnim zločinima – pardon, financijskoj dokumentaciji - ili je badava ispao čitav taj mračni politički cirkus s forsiranjem Ivana Turudića.
