Ovce sam čuvao, uzgajao sam povrće. Materi i ocu sam pomagao, oni su stariji. Živjeli smo u istoj kući. Ja sam drugi najstariji sin. Rahmanulah, moj stariji brat, u Italiji je. Četvero ih je u Afganistanu. Najmlađeg brata sam zadnji put vidio kad je imao tri godine. Zove se Zober. Imam i dvije sestre – priča nam mladi Afganistanac Jomagol Amarkhel. Afganistan je napustio 2018. godine.

- Rat je. Nije bilo posla. A i to malo posla što ima, nema sreće od toga. Dnevnica je mala, nema laganog posla. Ako odeš u grad raditi, tamo je rat, teroristi dođu. Ima bombaša samoubojica koji ubiju po sto ljudi u napadu. U gradu je strah. Rat je najgore od svega i zato sam odlučio napustiti Afganistan - kazuje nam.

Posljednji hrvatski vojnici iz Afganistana su povučeni 2020. godine. Od 2003. kad su prvi vojnici iz domaje otišli u Afganistan pa do rujna 2020. u toj je zemlji u 12 kontingenata bilo više od pet i pol tisuća hrvatskih vojnika. Kad su prvi vojnici otišli u Afganistan, Hrvatska još nije bila članica NATO saveza, a vjerojatno je hrvatska uloga odigrana tih prvih godina u Afganistanu bila važna za uspješan casting u epskoj operi NATO saveza od 2009. godine. Dok su u jesen 2019. hrvatski vojnici još oružjem pronosili demokraciju po Afganistanu, naš sugovornik Amarkhel ranjen je na domaćem terenu, u Gorskom kotaru.

- Mi njih nismo vidjeli. Prvi čovjek je išao ispred nas, a nas je bilo puno iza njega. Ja sam bio u sredini otprilike. I onda su počeli pucati. Mislili smo da su neki razbojnici ili nešto. Nisu bili u redovnim policijskim uniformama. Drugi su nam pričali da je bilo toga u Makedoniji, Grčkoj, Srbiji ili Bosni. Zato smo pobjegli - prisjeća se Amarkhel.

Kazuje nam dalje kako su policajci na grupu migranata pucali sa svih strana, a oni su se pak razbježali na sve strane. Amarkhel je stao čim je shvatio da se radi o policiji.

- Jedan od kolega mi je rekao da stanem, da ne bježim. To se policija skrivala, ne razbojnici. Sjeli smo i pričekali neko vrijeme. Bili smo okruženi policijom sa svih strana, više nismo mogli bježati, inače bi nas ubili. Policija je već skupila neke, a mi smo čekali. Digli smo se, malo se osvrnuli oko sebe i shvatili da se ništa ne vidi od šume. Ja nisam ni vidio da mi je policajac došao straga. I onda me pogodio metak - govori Amarkhel.

Mi njih nismo vidjeli. Prvi čovjek je išao ispred nas, a nas je bilo puno iza njega. Ja sam bio u sredini otprilike. I onda su počeli pucati – opovrgava Amarkhel MUP-ovu službenu verziju događaja

Metak ga je pogodio u leđa i on je pao. Nakon što su ga pogodili, dodaje, policajci su prestali pucati. Na prvu nije osjetio nikakvu bol, ali noge su mu "već bile otišle". Ležao je na mjestu gdje je upucan, ali nije se mogao pomaknuti. Odjednom ga je u donjem dijelu trbuha počela probadati bol koju će osjećati do kraja života. Prošlo je desetak minuta, a onda su mu prišla dva policajca.

- Jedan je imao to crno oružje u rukama, dugo otprilike pola metra. Bio je još jedan policajac, a on je imao kratko oružje. Došli su do mene i tražili da ustanem. Kazao sam im da me metak pogodio. Rekli su drugim Afganistancima da me podignu. Njih trojica-četvorica su me digla i odvela do auta. Pokrili su me cijelog jer je padala jaka kiša. Govorio sam: "Doktor, doktor." Znali su da su me upucali, ali nisu se obazirali. Ležao sam i krvario. Nisam mogao sjediti, ali nisam spavao, svega se sjećam. Nisu mi dali da nešto stavim na ranu, inače ne bi toliko krvi izašlo. Trideset minuta sam krvario dok nije došao auto, u autu sam još 20-ak minuta krvario do policijske postaje. Tamo su došla kola hitne pomoći u koja su me onda ubacili. Tek kad je doktor došao i dao mi lijek, izgubio sam svijest - prisjeća se Amarkhel.

Tih je dana za njegov slučaj doznala i hrvatska javnost, iako mu nikad nije doznala ime ni koloplet njegove egzistencije nakon ranjavanja. Mediji su izvještavali kako je u policijskoj akciji blizu Tuhobića "slučajnim opaljenjem" teško ozlijeđen migrant, koji je prebačen u Klinički bolnički centar Rijeka. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović obratio se novinarima kazavši da je pacijent operiran i zbrinut. Metak je Amarkhelu oštetio organe u trbušnoj šupljini, kralježnicu i kralježničnu moždinu, a liječnik Kazimir Juričić iz KBC-a Rijeka medijima je kazao da ranjenog migranta vjerojatno čeka dug oporavak.

Sindikat policije Hrvatske u svojem je priopćenju prvo pozdravio djelovanje svih policijskih službenika "angažiranih na zaštiti državne granice" u "teškom razdoblju tijekom kojeg je u porastu broj osoba koje pokušavaju ilegalno stupiti na teritorij RH". Istaknuli su da je do ozljeđivanja migranta "došlo uslijed slučajnog opaljenja vatrenog oružja kojim je rukovao jedan od policajaca koji su zatekli ilegalne migrante". "Posljedice ranjavanja su bile teške i ozlijeđena osoba je još uvijek u ozbiljnom stanju. Međutim, život joj je spašen isključivo iz razloga što je policajac čije je vatreno oružje slučajno opalilo postupio u skladu sa svim najvišim načelima policijskog poziva i humanosti te zajedno s kolegom prenio na rukama ranjenu osobu preko tri kilometra nepristupačnog terena do mjesta gdje je moglo pristupiti vozilo hitne medicinske pomoći", stajalo je dalje u njihovom priopćenju.

U dubini hrvatskog teritorija, na koji je nenaoružan i jedva punoljetan stigao u potrazi za zaštitom, dočekali su ga meci hrvatske policije. Takve posljedice nikakav novac i ništa materijalno ne može nadomjestiti – komentira pravnica CMS-a Andrea Jelovčić

MUP-u smo se tada javili i mi, poslavši im upit u kojem smo ih između ostalog pitali hoće li na uvid javnosti staviti video/audio snimku događaja ili očevidnik iz kojeg bi bilo jasno kako je došlo do pucnjave te hoće li i kako javnost obavještavati o tijeku i rezultatima interne policijske istrage. Dobili smo odgovor u kojem nas se uputilo da dalje pratimo priopćenja koja se objavljuju na MUP-ovoj stranici, iako je bilo razvidno da informacije tražimo upravo zbog niske informativne kvalitete službenih MUP-ovih priopćenja.

Pet dana nakon ranjavanja Amarkhela, MUP je službeno objavio da do ozljeđivanja "nije došlo zbog uporabe vatrenog oružja kao sredstva prisile, nego spletom nesretnih okolnosti, nakon što je policijski službenik ispalio pojedinačne hice radi traženja pomoći, a što se ne smatra uporabom vatrenog oružja kao sredstva prisile". Prema tvrdnjama iz MUP-a, policajac je prvo pokušao narediti skupini migranata koji su se kretali prema njemu da stanu, a kad ga nisu poslušali, zapucao je u zrak. "Neposredno nakon ispaljenih hitaca u zrak policijskom je službeniku, zbog mokrog i klizavog tla, noga upala među stijene pa je pao na tlo, a istovremeno, prije nego je uspio zakočiti službeno oružje, dolazi do slučajnog ispaljenja jednog streljiva. Policijski službenik je prilikom pada lakše ozlijeđen", naveli su iz MUP-a.

I Amarkhela smo pitali da nam prokomentira ovaj službeni izvještaj MUP-a. Prvo se smije u nevjerici, pa odgovara.

- Što da kažem na to? Mi nismo išli prema policiji, to nije istina. Pa mi se njih bojimo. Ne ide nitko prema njima. Oni imaju oružje. Oni pucaju po nama. Mi nemamo ništa. Skroz je normalno došao do nas. Kao da mu nije ništa. Je li pao, to ne znam, jer nisam bio okrenut prema njemu kad me upucao. Sleđa me pogodio metak - govori nam.

Dok je MUP javnosti skretao pažnju na lakše ozljede policajca koji je "pao i slučajno ispalio metak", propucani Amarkhel se u riječkoj bolnici borio s teškim ozljedama.

- Par dana sam spavao. Kad sam se probudio, shvatio sam da osjećam sve, ali noge ne. Dignem plahtu i gledam. Noge su tu, ali su se napuhale. I sad mi se znaju nekad predvečer napuhnuti, pa tako do jutra. Imam noge, Bogu hvala. Ali ih ne osjećam. Doktor mi je rekao da se nada da ću uskoro stati na noge. Ali to se dosad nije desilo. Ne osjećam kad moram na WC. Nuždu ne osjećam. Vežu mi pelenu - opisuje naš sugovornik.

U njegovoj su medicinskoj dokumentaciji, u koju imamo uvid, navedeni ozljeda kralježnične moždine u području prsnog koša, multifragmentarni prijelom trupa, ozljeda jetara, ošita i ogrebotina osrčja. Osrčje, sluznica tanja od dva milimetra koja obavija srce, stradala je u havariji koja je nastala kad je metak ušao u tijelo. Da je samo jedan od gelera ili bilo koji komadić okrhnute kosti pogodio par milimetara dublje, Amarkhel bi najvjerojatnije iskrvario i umro na licu mjesta.

U medicinskoj dokumentaciji navodi se i inkontinencija urina i stolice te za mladića najgore od svega – mlohava paraplegija. Nakon nekoliko operativnih zahvata u KBC-u Rijeka u jesen 2019. godine prebačen je na liječenje u Varaždinske Toplice, a nakon toga poslan u Obiteljski dom Dukarić-Stubičar u Kaštelancu. "Po obavljenim pregledima te rehabilitaciji u Varaždinskim toplicama utvrđeno je da je korisnik zadobio trajna oštećenja te je osoba s invaliditetom – paraplegičar, kreće se isključivo uz pomoć ortopedskog pomagala u vidu kolica te je inkontinentan... Ocijenjeno je da korisnik nije osposobljen da bi samostalno živio", stoji u nalazu Centra za socijalnu skrb.

Kad sam tek saznao za njegovo ranjavanje, bio sam zabrinut i uplašen, pomračio mi se um. Nisam ni mogao reći našoj obitelji da je propucan. Svu sam bol skupio u svoje srce – govori Amarkhelov brat Rahmanulah

U više smo navrata pokušavali doznati kako je točno tekao proces Amarkhelove rehabilitacije i daljnjeg zbrinjavanja iz perspektive odgovornih institucija – pitali smo Centar za socijalnu skrb na temelju čega je pokrenut postupak preseljenja u Obiteljski dom Dukarić-Stubičar. Zanimalo nas je zašto je odabran baš taj dom te tko je sve i kako u njemu skrbio za Amarkhela. Iz CZZS-a Zagreb – podružnice Dubrava preusmjerili su nas na CZZS Varaždin, navodeći da je Amarkhel kod njih u tretmanu, a zatim su nas iz Varaždina uputili ponovno na podružnicu u Dubravi, tvrdeći da je ta adresa zadužena za Amarkhelov slučaj. Odgovor tako kroz dvije godine nismo uspjeli dobiti, ni saznati koja je točno podružnica CZSS-a bila nadležna u ovom slučaju.

Amarkhel nam govori da mu policajac koji ga je propucao nikad nije došao u posjetu, ni u bolnicu, ni u toplice, ni u dom. Nakon zaključaka unutarnje istrage koja je rezultirala MUP-ovim izvještajem koji smo djelomično citirali, DORH je odbacio mogućnost kaznenog progona dotičnog policajca. Na naše recentne upite o daljnjoj karijeri tog policajca – je li disciplinski sankcioniran, radi li još uvijek u MUP-u, je li osim prvotne istrage vođena kakva druga istraga oko ovog događaja i ako jest, koje je zaključke iznjedrila – MUP do završetka ovog teksta nije odgovorio.

Usporedbe radi, zagrebački policajac Mario Kučko dobio je 2009. godine dvogodišnju uvjetnu kaznu za slučajno opaljenje iz službenog pištolja u predvorju suda. U incidentu nitko nije ranjen niti je počinjena materijalna šteta, ali je sutkinja Marija Živčić prilikom izricanja presude istaknula da je opaljenjem ipak bio ugrožen život ljudi koji su se našli u policajčevoj blizini.

Oko Amarkhelovog se slučaja posljednjih godina angažirao Centar za mirovne studije (CMS), koji je sada prvi put odlučio izaći u javnost s detaljima oko pravnog procesa koji vode godinama. Naime, Amarkhelu su nakon ranjavanja pružali pravnu pomoć koja je prerasla u tužbu za naknadu štete.

- U posljednje dvije godine, otkako je podnesena tužba, trudimo se Amarkhelu osigurati pravo na pošteno suđenje. Nažalost, i u tom se segmentu suočavamo s brojnim preprekama. Oklijevanje sustava da Amarkhelu pruži pravdu očituje se i u tome što u pune dvije godine nije održano ni jedno ročište, čime se krši njegovo pravo na suđenje u razumnom roku. Štoviše, nadležni sud je u pojedinim koracima čak prekoračio ovlasti koje mu zakon dopušta, samo kako o slučaju ne bi trebao donijeti odluku - komentira nam pravnica iz CMS-a Andrea Jelovčić.

Pritom naglašava da nema te odštete koja mladiću koji je tek bio zakoračio u dvadesete godine života može vratiti izgubljeno – mogućnost da hoda, živi život bez svakodnevnih bolova, da radi i skrbi o sebi bez tuđe pomoći.

- U dubini hrvatskog teritorija, na koji je nenaoružan i jedva punoljetan stigao u potrazi za zaštitom, dočekali su ga meci hrvatske policije. Takve posljedice nikakav novac i ništa materijalno ne može nadomjestiti. No, budući da ne može tražiti natrag zdravlje, traži novac koji bi mu barem donekle mogao naknaditi štetu koju je pretrpio. Prvo se obratio Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no nakon što na njega nije dobio odgovor, podnio je tužbu za naknadu štete, tražeći odštetu od približno 200 tisuća eura na ime nematerijalne štete. Nadalje, budući da zbog doživotnih posljedica ranjavanja više nije u mogućnosti raditi i zarađivati za život, traži se i mjesečna naknada za imovinsku štetu u iznosu od oko dvije tisuće i 400 eura - govori nam Jelovčić.

Ta sredstva omogućila bi Amarkhelu da si osigura bolji smještaj, pristup kvalitetnijim lijekovima za ublažavanje jakih i trajnih bolova te stalnu pomoć njegovatelja koja će mu trebati do kraja života.

Iz CMS-a naglašavaju i to da se ne radi o izoliranom incidentu.

- To potvrđuje i pismo planinara objavljeno u hrvatskim medijima u lipnju 2019., svega nekoliko mjeseci prije Amarkhelova ranjavanja. U njemu planinar svjedoči da je na vrhu Risnjaka, nedaleko od Tuhobića, vidio specijalce kako tuku izbjeglice i druge migrante i pucaju im iznad glava automatskim puškama - dodaje naša sugovornica.

MUP ne odgovara na upite – ministar Davor Božinović (Foto: Luka Batelić/PIXSELL)

Kaže nam i da CMS nije upoznat s detaljima istrage DORH-a u Amarkhelovom slučaju, već je prema njihovim saznanjima DORH zaključio slučaj a da nikoga nije sankcionirao, odnosno utvrdio bilo kakvu kaznenu odgovornost. Poslali smo DORH-u upit oko ovog slučaja, ali odgovor do završetka ovog teksta nismo zaprimili.

Dok je nakon ranjavanja boravio u Hrvatskoj kao tražitelj azila (koji je na kraju dobio u praktički rekordnom roku, svega nekoliko mjeseci nakon ranjavanja), Amarkhel je primao mjesečnu naknadu od sto kuna na koju imaju pravo tražitelji azila (ove je godine ta naknada neznatno povećana i sada iznosi 20 eura mjesečno). Koliko nam je poznato, to su bila jedina primanja koja je dobivao od hrvatske države.

- Mogao sam od tih novaca uzeti sebi nešto sitno. Sok, bananu i tako. Par dana nakon što sam stigao u dom došao je neki čovjek kojeg ne znam i dao mi tisuću i pol kuna, a ostalo sam dobivao po sto kuna mjesečno - govori Amarkhel.

Godine 2021. otišao je u Njemačku, u kojoj živi i danas i u kojoj je aplicirao za azil. Amarkhelov odvjetnik u Njemačkoj Jan Plischke kazao nam je da je sud u Njemačkoj odbacio Amarkhelov zahtjev za azil na temelju toga što već ima status azilanta u Hrvatskoj. Odluka o deportaciji zasad je suspendirana s obzirom na to da je trenutno uložena žalba i da se Amarkhel kao paraplegičar nalazi u domu za starije i nemoćne te mu treba svakodnevna medicinska skrb.

Prije nego što je saznao da nikada više neće moći hodati i dok se još nadao oporavku, Amarkhel nam je govorio da će tražiti posao kad prohoda, da bi volio raditi kao pekar ili ličilac. Sada se on i njegov brat nadaju da putem hrvatskog pravosuđa mogu izboriti pravdu i mogućnost boljeg života. Pozivaju ljude u Hrvatskoj da pričaju o ovom slučaju, da podrže Amarkhelovo pravo na odštetu, ali i da traže učinkovitu istragu i sankcioniranje počinitelja koji i dalje ostaje javnosti nepoznat i krivično neokrznut.

Osim propucavanja, problematično je i nepružanje prve pomoći nakon toga, što je kazneno djelo za koje je zakonom predviđena kazna do tri godine zatvora. Prema iskazima Amarkhela, kao i prema onome što je MUP javno komunicirao, ispostavlja se da policajci nisu spriječili krvarenje, nego su Amarkhela koji je krvario prenijeli ili naredili da ga se prenese do mjesta gdje ga je mogao pokupiti prvo policijski auto, a zatim kola hitne pomoći. To je proces koji je trajao više od pola sata, a osoba koja ima prostrijelnu ranu može vrlo brzo iskrvariti i umrijeti.

Amarkhel nije mogao ustati, a prostrijelna rana mu je bila negdje u blizini sredine trupa, pa su policajci mogli posumnjati na oštećenje kralježnice. U tom slučaju je procedura za zbrinjavanje takva da se ne smije micati osobu jer je moguće dodatno oštetiti kralježnicu. Budući da se hitna nije mogla probiti na teren kolima, pitanje je bi li u ovom slučaju bilo bolje da je angažirana gorska služba spašavanja ili helikopterska služba.

Kad podvučemo crtu, ostaje više otvorenih pitanja na koja bi hrvatske institucije morale odgovoriti i u vezi kojih bi ih valjalo dalje držati odgovornima u ovom slučaju. Za završne se riječi vraćamo Amarkhelu i njegovom bratu.

- Promjene u zdravlju moga brata nema. Kad sam tek saznao za njegovo ranjavanje, bio sam zabrinut i uplašen, pomračio mi se um. Nisam ni mogao reći našoj obitelji da je propucan. Svu sam bol skupio u svoje srce. S vremenom su naši roditelji saznali, i život je postao gorak. Naši roditelji su stalno zabrinuti, nemaju mira, ne mogu spavati. Okrutan čin i velika nepravda su učinjeni mome bratu - komentira nam Amarkhelov brat Rahmanulah.

Poziv na sankcioniranje odgovornih i priliku da nakon pet godina agonije živi barem malo mirnije i komotnije ponavlja i Amarkhel. I dalje ga mori lakoća kojom hrvatski policajci posežu za oružjem, kao i nekažnjivost koja tu lakoću prati.

- Nije dobro pucati na ljude. Uhvati, napiši kaznu, vrati u Bosnu ili gdje već. Ali nemoj pucati. To nije dobro. Ljudski život nema cijenu - poručuje za kraj.