Braća u mjeri

Predstava Olivera Frljića ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ primiče se Hrvatskoj poput elementarne medijske nepogode, kroz krešendo međunarodnih skandala i njihove lokalne novinske odjeke. Prvo smo čitali o negativnim kritikama u Austriji, nakon bečke premijere: ‘plakatna predstava koja pokušava sve kako bi provocirala’, ‘iritantan kazališni uradak’, ‘dosađuje u grčevitim pokušajima šokiranja’… Onda smo doznali da su ga u Poljskoj konzervativni političari prijavili sudu, što je režiser na T-portalu prokomentirao vrlo kratko: ‘Prijava nema, a naklapanjima hrvatskih medija neću se baviti.’ Da prijava, makar i neformalnih, ipak bude pobrinuo se međutim prošlog tjedna nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić. U strahu od ‘Nasilja’, uvrštenog na repertoar sarajevskog MESS-a, zatražio je pravnu zaštitu pismom upućenim Tužilaštvu BiH i ostalim državnim institucijama. Jer predstava prelazi mjeru dobrog ukusa i vrijeđa osjećaje kršćana. Malo je nedostajalo da Puljić i njegova braća u mjeri – katoličke i muslimanske organizacije, mediji, kulturni klubovi – ostvare svoj naum. Direkcija MESS-a najavila je izvedbu isključivo za ‘internu publiku’, ali su je revoltirani kupci ulaznica na kraju ipak pogledali, i to ‘na vlastitu odgovornost’… Zahvaljujući čitavom rusvaju, u Hrvatskoj nam se sada čini kao da smo predstavu već vidjeli: znamo sve o golotinji, izvlačenju zastave iz vagine i Kristu koji silazi s križa da bi silovao muslimanku. Baš zato će se njene domaće inscenacije vjerojatno gledati kroz prizmu prethodne fascinacije, iz perspektive onoga što o predstavi znamo ili – preciznije – onoga što mislimo da znamo. Jer nevolja je s Frljićevim predstavama u tome što one – čak i ako se složimo da su neke novije režije poput ‘Aleksandre Zec’ ili ‘Kompleksa Ristić’ kudikamo slabije od ranijih radova – sadrže goleme semantičke viškove koji uporno izmiču pogledu lovaca na skandale. Dobar dio njihove navodne banalnosti i razložne plakatnosti pripada zapravo onima koji ih za banalnost i plakatnost optužuju: banalnost je, recimo to tako, u (š)oku promatrača. Upravo zato očekujemo, uostalom, da se krajem novembra, kada ‘Nasilje’ zaigra na sceni riječkog HNK-a, i kod nas digne vjerska soldateska, zagrme komentari, postroje ćudoredari… Ili da se pred zgradom Zajca barem okupi manja molitvena zajednica, strahujući da bi ona silovana muslimanka na kraju mogla abortirati Isusovo čedo.

Emina Višnić vodi Rijeku 2020

Za Rijeku se sprema i Emina Višnić, novoimenovana direktorica društva Rijeka 2020 d.o.o. Ili jednostavnije: buduća voditeljica velikog projekta Evropska prijestolnica kulture. Višnić je izabrana na javnom natječaju, priloživši biografiju koja dokazuje menadžersko iskustvo na nezavisnoj sceni: aktualna je ravnateljica Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade POGON, bivša koordinatorica nacionalne mreže Clubture i Saveza udruga Operacija Grad, voditeljica net.kulturnog kluba MaMa… Najkasnije nakon mariborskog debakla 2012. godine – kada je slovenska avantura na evropskom kulturnom tronu završila u korupcijskim aferama, infrastrukturnom kolapsu i ruinama dobrih namjera – ozbiljan oprez je higijenski minimum pri započinjanju ovakvih projekata. Za sada, riječki program koji pod krovnom temom ‘Luke’ planira razraditi motive ‘Različitosti’, ‘Rada’ i ‘Vode’ djeluje obećavajuće. Kao i nastupne riječi nove direktorice: ‘Europsku prijestolnicu kulture ne treba shvaćati samo kao jednogodišnji festival, veliki cirkus koji dođe i napusti grad. Ona mora biti puno više od toga.’

Gradoplaćenik

I dok se Rijeka sprema da u jednoj programskoj godini postavi temelje za dugotrajnu revitalizaciju grada, Split ide suprotnim smjerom: ondje gradonačelnik Ivo Baldasar završnu etapu svoga mandata planira potrošiti na nepopravljivo razaranje najvrjednijih javnih prostora. Ponosni vlasnik čak 303 preferencijalna glasa na prošlim parlamentarnim izborima, čovjek koji je izbačen iz matične stranke pa mu mjesečna gradonačelnička plaća sada služi kao posljednji dokaz demokratskog legitimiteta, naumio je novim Gradskim urbanističkim planom darovati zemljište u sklopu Splita 3 lokalnom investitoru i HDZ-ovom vijećniku Hrvoju Marušiću. Ovaj pak namjerava u živo tkivo čuda socijalističke urbanističke modernizacije zariti nakaradan poslovno-stambeni projekt. Novi GUP predviđa usput i mogućnost gradnje u zaštićenoj Park-šumi Marjan, na Turskoj kuli… Kakva se točno lobiranja kriju iza ovih odluka saznavat ćemo vjerojatno tek u godinama koje dolaze; za sada samo nagađamo da je čovjek koji još uvijek vlada Splitom manje gradonačelnik, a više gradoplaćenik.

Nevidljiva ruka Viktora Orbána

Najtiražniji mađarski dnevnik Népszabadság ugašen je zbog male tiraže: tako nekako glasi objašnjenje njegovih vlasnika, austrijske kompanije Vienna Capital Partners koja je svoje novinare uputila u nove životne izazove poslavši im obavijest na isti dan kada su za smrt lista doznali i svi ostali. Razlog koji navode su, naravno, veliki financijski gubici, iako neformalni izvori tvrde da su prošle godine zapravo poslovali s dobiti. Baš zato – a i zbog toga što je Népszabadság prošlih tjedana razotkrio nekoliko korupcijskih afera vladajućeg Fidesza – nije teško pretpostaviti kako nevidljiva ruka tržišta ovog puta pripada Viktoru Orbánu: nekadašnji dnevnik mađarske Socijalističke radničke partije, osnovan još za vrijeme revolucije 1956. godine, bio je posljednja važna opozicijska tiskovina s autoritarnije strane naše sjeverne granice. Nije naposljetku teško zaključiti ni da je dilema oko toga jesu li Népszabadságu presudili čelični zakoni ponude i potražnje ili politička volja koja se iza tih zakona krije od početka promašena. Njome se mogu zamarati samo oni koji još uvijek vjeruju u slobodno tržište, zamišljajući ga kao sretnu zemlju prosperiteta neovisnog o poreznim privilegijama, indirektnim potporama, eksploataciji radnika… Nitko je, doduše, nigdje nije doista vidio, ali pošto se o njoj priča, mora da postoji. Mađarska opozicija i otpušteni novinari sada, naravno, nemaju vremena zamarati se sličnim načelnim problemima: njihove su nevolje opipljive, okupili su se na velikom prosvjedu ispred zgrade Parlamenta, traže ponovno pokretanje novina, prikupljaju podršku međunarodnih institucija… Neće ići. Našli su se u zajedničkom zagrljaju medijskog kapitala i autoritarnog vladara: iz tog klinča teško je izići.

Postjugoslavenska scena

Roman ‘Rezervni život’ makedonske književnice Lidije Dimkovske pripovijeda o posljednjoj deceniji i raspadu SFRJ, a upravo je preveden i objavljen u SAD-u. Utjecajni portal Literary Hub donosi zato njen esej ‘Kako su jugoslavenski ratovi oblikovali generaciju pisaca’: Dimkovska objašnjava globalnoj publici kako funkcionira neobična postjugoslavenska scena, raspršena po međunarodnim festivalima i konferencijama. ‘Često srećem autore moje generacije na književnim događajima širom svijeta. Uvijek se družimo nakon čitanja. Veza među nama možda nije tako jaka kao što je bila veza među starijim jugoslavenskim piscima, ali je stvarna.’ Biljana Srbljanović, Nikola Madžirov, Faruk Šehić, Andrej Nikolaidis, Ivana Sajko, Igor Štiks… Lista imena ljudi rođenih sedamdesetih koji pripadaju toj fantomskoj sceni dugačka je: veže ih često vraćanje temama rata, izbjeglištva, egzila. ‘Ironija je u tome što su tragedije iz kojih su nastajala naša djela istodobno omogućile da budemo prevedeni na mnoge jezike i da nas pozivaju na svjetske festivale. Bili smo podjednako talentirani i prije rata, ali tek rat nam je donio čitaoce, publiku i mjesto u evropskoj književnosti.’ U evropskoj možda, slažemo se. Ali ne i u hrvatskoj, jer kod nas je do sada nije objavljen nijedan prijevod Dimkovske. Pa se čini kako je ona ironija o kojoj makedonska književnica piše zapravo dvostruka: jugoslavenska tragedija njoj je donijela svjetsku recepciju, ali o toj recepciji ovdje možemo nešto doznati samo obilaznim putem, čitajući američke portale.