NK Rijeka i čitav Kvarner ovih dana gromko slave prvu titulu nogometnog prvaka države u svojoj povijesti, dok se u medijima ističu pohvale njihovoj superiornoj igri u protekloj sezoni, kao i cjelokupnom projektu unapređenja kluba kroz posljednjih pet godina. Štoviše, nisu rijetki naslovi prema kojima je riječki prvoligaš ovime spasio hrvatski nogomet od urušavanja u totalni besmisao pod dominacijom jednog kluba – zagrebačkog Dinama, jasno – uz ceremonijalno sekundiranje njegovih ozloglašenih filijala. I zaista, činjenica je da je momčad Rijeke zaslužila ovu titulu u igračkom pogledu, pa čak i da njezin trijumf razumljivo donekle, simbolički, kompenzira onu već davnu tuđmanovsku krađu nad istim klubom 1999. godine.
Ali za sve druge momente suočavanja s realnošću pobrinuo se Rijekin navodno ljuti protivnik i glavni takmac Zdravko Mamić, gazda Dinama i velikog dijela preostatka hrvatskog nogometa, u intervjuu koji je dao za regionalnu televiziju Arenasport. U njemu Mamić nedvosmisleno izgovara ono što već dugo znaju svi, zajedno s kompletnih par tisuća pripadnika riječke navijačke skupine Armada: ‘Čak sam ponosan jer smo i mi imali velike zasluge u tome. Kad su prije pet godina formalno ispali iz lige, ja sam im pomogao igrački, logistički i savjetodavno.’
NK Rijeka, naime, nije istinski rival Dinamu, nego jedna od Mamićevih neslužbenih filijala kojoj je titula u ohoho mjeri ustupljena – kao i mnogi igrači ili, hm, savjeti – a nakon Dinamova osvajanja 11 prvenstava u nizu i nakon Mamićeva stezanja remena zbog sve većih mu pravosudnih muka.
Zato bi Riječanima, šampionskoj slasti usprkos, bilo itekako ljekovito da se suoče s faktom kako sudjeluju u lakrdiji od poslovnog sporazuma između Mamića i novog vlasnika NK Rijeke Gabriela Volpija. Koji pak nipošto nije lik kakvog bi trebalo podržati kao društveni uzor, s obzirom na porijeklo njegova kapitala i veze s više režima Nigerije koji su brutalno opljačkali svoj narod, čak i po fleksibilnim postjugoslavenskim kriterijima.
