Nešto se krajnje neobično događalo prošli tjedan u zagrebačkome Donjem gradu, kad su navijači Dinama okupljanjem pokraj hotela Šeraton izazvali prometnu gužvu na širem području centra, a nije se taj dan uopće igrala utakmica. Igralo se koješta drugo, iza hotelskih zidova i duboko u upravnim strukturama kluba. Na rasporedu je bila klupska skupština, naime, ali prevratna, ona kojom bi se istisnulo donedavno neprikosnovenoga gazdu Zdravka Mamića i njegove pulene. Ili pomoću koje bi on uspio nanovo učvrstiti svoju prevlast među sve kolebljivijim jatacima – ishod još uvijek nije definiran.
Novinari su danima nakon dramatičnog skupa raspetljavali daljnje mogućnosti i ograničenja suprotstavljenih tabora. Mediji su se pretvorili u forenzičke labose nad upravnim procedurama s tananim interpretativnim distinkcijama kakve će odlučivati o sudbini dotičnog kluba. Istog tog Dinama koji je godinama, da ne kažemo desetljećima, vođen mimo svakog pravnog okvira, te naočigled kompletne, uglavnom benevolentne medijske scene. Usput je Mamiću poslužio za uzurpiranje gotovo cjelokupnog hrvatskog nogometa, po utjecaju i profitu. I, hajde, sve je njih pomalo žuljala njegova razbarušenost, ali im je paralelno imponirala onolika realna moć.
Jasno, ne mora nas biti posebno briga što će ubuduće biti od kluba s oboda maksimirske šume. No jedan moment ipak se nameće svojom općom važnošću i nalaže pozornost čak i kad ne držimo do ovih konkretnih klupskih boja, ili do nogometne igre generalno. Što se tiče navedene skupštine, njegov se značaj skrio u prognozama nove diobe prava na odlučivanje u Dinamu koju zasad tehnički priprema njegov predsjednik Mirko Barišić, ključni dojučerašnji suradnik Zdravka Mamića. Između ostalog je tako procurila informacija da Barišić kani odrezati doze utjecaja na klub po trećinama – između vlastitog kruga tobože reformiranih skupštinara, izvjesnih poslovnih tj. sponzorskih subjekata, i navijačke zajednice.
Dinamo je registriran kao udruga građana, ali to je ionako činjenica samo na papiru. Od teorijskog statusa do stvarnog stanja, danas je na snazi licitacija za fiksiranje novog profila kluba, a još nema političke snage – ni odozgo ni odozdo – koja bi presudno te jednoznačno usmjerila proces. Dok se ne redizajnira klupski statut kako bi se zaustavila dosadašnja samoreprodukcija uprave Dinama, traje fluidni intermeco u kojem svatko, a nitko bez minimuma osnove, traži svoju mjeru prava. Navijači tu s razlogom zahtijevaju krunski udio, svakako veći od navedene barišićevske trećine.
Vratimo se dakle pred Šeraton, u popodnevne sate prošlog četvrtka, gdje je skupina navijača Dinama omela promet, kao i standardne medijske tokove. Ovili su hotelsko zdanje dimom, podsjetili javnost na svoju borbu protiv Mamića dugo prije njegova bijega iz dosega hrvatskog pravosuđa, pa zaiskali ono što im pripada. Njihov klub, dabome, jer bi on to imao biti već i formalnopravno, kad ne bi bilo (van)institucionalnog silništva domaćih elita. I na trenutak je izgledalo da je Dinamo, da je Zagreb ujela te inficirala notorna ulica, a nju bolje pamtimo iz jedne druge priče.
Prve, bolje rečeno: prije 12 godina su baš takvu političku bitku dobili navijači Hajduka, preuzevši od Grada Splita pravo na imenovanje članova klupskog Nadzornog odbora. Takav projekt narodnog kluba ukorijenio se impresivnom snagom te masovnošću, ali je zauzvrat izazvao ništa manju pizmu i jal okolnih centara moći i njihovih servisa u potezu od mamićevske klike u hrvatskom nogometu do navedene medijske srednje struje. Praktično nema izvođača radova u tom miljeu koji se nije osjetio pozvanim da s te crte pljune na hajdukovce, ili barem iskaže skepsu prema onome što je cinično nazvano ulicom.
Demokratizacija u sportu je iznimno varljiva pojava – izaziva ponajprije rugalački nerv šire publike, biva tretirana kao neka vrsta bizarnog hira društvenih marginalaca. Prezentirana po marketinškim obrascima ukupnog ili krovnog ekonomskog i političkog uređenja, ta se materija koristi isključivo za proizvodnju vica koji se u javnosti troši do besvijesti, i tako sve dok ustrajnost organizirane navijačke mase ne počne nalikovati stanovitim obuhvatnijim pothvatima redistribucije društvenog utjecaja. Tad pak sistem udara na poklonike narodnog kluba kao na revolucionarne teroriste novog doba.
Dinamova je navijačka zajednica u isto vrijeme također imala pristalice i zastupnike klupskog modela čiju upravnu sliku određuje demokratski otvoreno članstvo, a ne profiterski subjekti bez ikakvog političkog legitimiteta. Ta ni Hajduk ni Dinamo nisu sasvim privatizirani klubovi, niti su im privatni suvlasnici u posjedu većinskih dioničkih paketa. Dinamovi navijači su povrh svega ispočetka pružali otpor Mamiću na tribinama, zatim duži niz godina bojkotirali utakmice svog kluba. Odgovor je bio surov, doslovce na fizičkoj razini, a o tome su više svjedočile crnokronikaške negoli sportske rubrike domaćih medija.
Ipak, ta je integralna borba – transklupska, ako nije skaredno – rezultirala današnjom situacijom gdje jedan Barišić prinudno uzima u obzir konačno i glas ili, kazano preciznije, krik ulice. No pripomoglo je još nešto, odnosno netko, i to lično sveomraženi Zdravko Mamić. Jest da je sam upao u proceduralnu zamku prerane intervencije s ciljem obnove vlastite moći u klubu, ako znamo da bi mu se više isplatilo čekati redovne izborne termine umjesto forsiranja kojim je tek mobilizirao novopečene svoje protivnike. S druge strane, bez njegove akcije bi formalno reformirani mu nekadašnji suradnici u kriminalu vjerojatno nastavili figurirati kao nositelji posve kontrolirane i prihvatljive, reklo bi se građanske tranzicije.
Da nije bilo Mamićeva upada u taj prostor zadnjih mjeseci, sva je prilika da ni pozicije zagrebačke gradske vlasti po ovom pitanju ne bi više lako došle do izražaja. Politika grupacije Možemo! izvorno je bazirana na striktno demokratskim načelima upravljanja Dinamom. Svejedno, još unatrag pola godine izgledalo je da ona gubi dah pred reformistima predvođenim Mirkom Barišićem. Prividna je tranzicija odgovarala i nešto diskretnije postavljenoj državnoj vlasti u rukama HDZ-a. Da se njih pitalo, nikakvih tu naročitih izmjena statuta ne bi bilo, kamoli sadržajnije demokratizacije. Čak bi im i novi stadion pomogli sagraditi, u ime glavnoga grada i hrvatske reprezentacije i nacionalnog jedinstva i ugleda u svijetu.
Da nije Mamić sad krenuo u presudnu kontraofenzivu, ili bi malo kasnije iznova učvrstio svoju vlast u klubu ili bi glavnu riječ preuzeo odmetnuti njegov štitonoša Krešimir Antolić. Sad je taj bivši policajac, inače kriminalist, u međuvremenu već izbačen iz Dinama, jer je postao i sam pretežak uteg ostatku pseudoreformističke družine, ali ne treba zaboraviti da njegov tamo realizirani obol i dalje zadaje glavne smjernice odnosu hrvatskih nogometnih vlasti i same države prema navijačima. Neka nas ne zavara Barišićeva popustljivost novijeg datuma – navijači su se vlastitim snagama izborili za ovu vrstu političke vidljivosti.
Sve ostalo dade se svesti na policijske metode isključivanja i ostraciranja, crne liste s imenima nepoželjnih lica na tribinama, program što ga je razvio Antolić za potrebe Mamića i sličnih značajnijih aktera u javnoprivatnom partnerstvu nad ovdašnjim sportom. I to neće prestati ni s odstranjivanjem njih dvojice, a da je isti trend još aktualan, pokazuju medijski izvještaji s netom izgrađenog novog stadiona nogometnog kluba Osijek. Svi tu primjećuju jedinstven sadržaj – tzv. pritvor za navijačke izgrednike, prostor s rešetkama. Možda i jedini parapolicijski u Hrvatskoj danas, kao osobito dostignuće našeg tretmana navijača u kooperaciji sa sportskom franšizom Viktora Orbana.
Nema to veze s obaveznim međunarodnim standardima, odmah dodajmo, pa ni s modernošću pristupa organizaciji javnih događanja. No uz ovakav razvoj odnosa, čudo je da i Šeraton nema već kakve suterenske prostorije za utamničenje klupskih navijača s kojima je davno prekinut svaki dijalog. Nema veze, ostaje im daljnje zalaganje da ih se čuje, da osvoje više postotke sudjelovanja u vođenju kluba. Fatalno zaraženi virusom demokratičnosti, čini se da ovaj put nemaju namjeru posustati. A znaju da naspram toga i dalje stoji nimalo latentan poriv s vrha – da se iza neke solidne brave strpa čitava ta prezrena ulica.
