- Sretan Prvi maj! - pozdravlja na prvi dan nove godine ZET-ov radnik svog kolegu, vozača autobusa na relaciji od Voltinog prema Mažurancu. Sunce piči, a mi ne roštiljamo, ali se svi u busu brzo slažemo da su vremenske prilike uistinu majske.
- Sretno novo ljeto, dabome! Tako nam i treba! - dodaje uz docirajuće mahanje glavom putnica iz zadnje lože, iako nije jasno kome je točno ova lekcija upućena. Atmosfera blago podsjeća na praznične čestitke ministra Ševe u Noćnoj mori, ono kad se nije dao zbuniti pa je "svim građanima Socijalističke Republike Hrvatske" čestitao Božić.
Pokraj nas sjedi grupa vidno umornih srednjoškolki. Glave miču što dalje od prozora, pokušavaju izbjeći pikanja sunčanih bodeža. Kažu nam da su novu godinu dočekale na kućnom tulumu kod prijateljice koja živi na Voltinom. Sve se slažu da je provod bio kvalitetan. Pitamo ih kakve su im želje u novoj godini, povode li se uopće za takvim zaželjivanjima?
- Naravno da imamo želja, pa moramo se nečemu radovati! - kaže Maja, od svih iz grupe najprisutnija među živima. Zastaje na par sekundi, a onda dodaje da je njena glavna želja da spavaću sobu više ne dijeli s bratom. Kljuc po kljuc, zijev po zijev, preko usana prelaze i želje drugih djevojaka: da se napokon zbarim s likom iz be razreda! Da imam para za skuplji duhan i bolju kožu! Da mi mama ozdravi! Želimo im sve to, i još više.
Od Mažuranca pješke potežemo prema Glavnom kolodvoru, sapunamo se suncem, ispiremo tišinom. Čak i kad na stranu maknemo toplinski faktor koji sličnosti dodatno podcrtava, Zagreb na prvi dan nove godine dosta podsjeća na Zagreb ljeti. Na ulicama je ljudi, ali manje. Rasporedi rada ugostiteljskih radnji su izmijenjeni, pa ljude srećete na "iznenađujućim" mjestima. Usporeni su, zamantani. U pokretima im titra nešto drugačije, neka praznična mogućnost što se k’o balon naglo digla u zrak. Možda puna nesuvislih obećanja i uludih očekivanja, ali dovoljna za privremeni let. Da ne budemo baš bezglavi, svoju tezu provjeravamo sa starijom ženom koja je izvela psa u šetnju blizu Botaničkog vrta.
- Pa dobro sad, da... I divno je i depresivno. Ima neke sličnosti s ljetom u Zagrebu - kratko konstatira.
Na Glavnom kolodvoru glavna je špica u Hrvatskoj pošti, čiji radnici rade punom parom i narodu omogućuju da plaća u novoj valuti. Od te se gužve hitro mičemo, pratimo željezničke tračnice dalje prema trošnim barakama i Gredelju. Jedna od baraka je fino počišćena. U desnom je kutu postavljen tanki plavi madrac i narančasti kušin, a beskućnik koji u baraci noći blagosilja ovaj mirni dan. Kao i lani kad smo na prvi dan nove godine lunjali po kolodvoru, beskućnici su najsretniji što zime više nisu tako hladne. Za spavanje na otvorenom, ili u najmanju ruku bez grijanja, klimatske su promjene dušu dale.
Kad je već Prvi maj, zastajemo kod Industrijske strojarske škole u Držićevoj, nekadašnje Prvomajske. Škola je osnovana 1946. godine, za potrebe metalske industrije i tvornice Prvomajska. Tada je imala tri odjeljenja sa 75 učenika.
Kljuc po kljuc, zijev po zijev, preko usana prelaze i želje drugih djevojaka: da se napokon zbarim s likom iz be razreda! Da imam para za skuplji duhan i bolju kožu! Da mi mama ozdravi! Želimo im sve to, i još više
Krajem 1960-ih se spojila s Prvom metaloprerađivačkom školom i tako postala Metalski školski centar. Centar se razvio u jaku obrazovnu ustanovu, a rekordna 3782 upisana učenika i polaznika imao je 1972. godine. Uz obrazovnu, škola je imala i proizvodnu komponentu – u radionicama su se proizvodile elektro brusilice, elektro bušilice, kovačko-ljevačke brusilice. Učilo se zavarivanju, lijevanju, projektiranju i konstrukciji različitih alata i naprava. Centar je 1991. godine razdvojen na dvije danas postojeće škole – četverogodišnju Strojarsku tehničku školu Fausta Vrančića i trogodišnju Industrijsku strojarsku školu. Na staklu jednog od školskih prozora ukrašenih čipkastim zavjesama stoji zalijepljen popis licenciranih tvrtki koje su u lanjskoj godini tražile naučnike.
Na Savici nas kao znak dobrodošlice dočekuje stari grafit "Za sivilo grada boja je nada" koji potpisuje ulični umjetnik Mane Mei, čovjek koji se ne boji boja. Uz njegove grafite, najšarenije su intervencije u zagrebačkom javnom prostoru natpisi kockarnica, automat klubova i kladionica, koji uz upadljive boje obično imaju i dodatni sjajni premaz. Na zidu nedaleko od kazina Senator, netko je kemijskom ispisao "Senator pljačkaona". Na Savici je i automat klub u kojem je lani ubijen zaštitar Hrvoje Zanatić, koji je radio za firmu Noki Security. Iako su za mjesta poput kockarnica i automat klubova propisane posebne sigurnosne mjere i u tim se prostorima preporučuje rad dvojice zaštitara, Zanatić je na radnom mjestu bio sam, jedini u smjeni. Nasmrt su ga pretukli posjetitelji kluba. Da i to ovdje spomenemo, iz Dnevnih bolnica za ovisnosti u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan procjenjuju da je u Hrvatskoj trenutno pedesetak tisuća ovisnika o kocki, a rezultati njihova evaluacijskog upitnika provedenog prije pandemije pokazali su kako je prosječan dug pacijenata iznosio malo ispod 30 tisuća eura. Indikativni su i podaci o poslovanju kladionica, koje iz godine u godinu bilježe rast prihoda. Prema podacima za 2021. godinu rekorder je bila firma Super sport, s ukupnim prihodima od 950 milijuna kuna, 20 posto većima u odnosu na 2020. godinu.
Mural posvećen Snješku Cerinu na Savici (Foto: Ivana Perić)
Kladionice nas odmah povlače za jezik prema nogometu, a na Savici mural posvećen Snješku Cerinu oslikan preklani još uvijek izgleda kao nov. Prije nego u Dinamu, Cerin je škaricama zabijao golove ovdje, za nogometni klub Trnje. Njegova familija živjela je u potleušici u Ličkoj 18, a o svemu tome kao mladić je nerado pričao, kao i o nogometu uostalom. "Kakav sam? Ne znam. Pitajte druge", kazao je u intervjuu SN Reviji 1976. godine. Na Trnju su odrastali i nogometaši Oto i Stjepan Bobek i Vladimir Firm, boksač Ivan Prebeg, atletičarka Đurđa Fočić.
Duž trnjanskog nasipa jedan mladić vozi prijatelja u velikim kolicima koja su maznuli ispred nekog dućana. Ovaj što sjedi u kolicima uzbuđeno potiče nagla skretanja ulijevo i udesno. Dok tako zigzagaju, iza njih po nasipu ostaje treskajući zvuk metala. Na balkonima kuća lagano se lelujaju božićni ukrasi. Povjetarac stavlja izazove pred papirnate rukotvorine, izumiranje prijeti snježnim pahuljama iz kućne radione. Jedan Djed Mraz u lampice se zapetljao oko vrata pa visi s balkona kao da je svijetu udario pozdravnu notu.
Na zidu zgrade tik uz studentski dom Cvjetno naselje ispisan je grafit "Briševo Benkovac". Fale još Biljane u sredini pa da se na karti povuče ravna BBB linija zadarskog zaleđa. Briševo nas odmah podsjeća na početak lanjske godine, kada je zbog navodne prijetnje premijeru Andreju Plenkoviću zadarska policija uhitila 72-godišnjeg Mladena Ćustića. Briševljanin Ćustić je ispod objave o dolasku premijera na obljetnicu akcije Maslenica na Facebooku napisao kako bi Plenkovića "trebalo dočekati pokvarenim jajima". "I da su me osudili iša bi u zatvor. Uzeja bi dvadeset knjiga sa sobom i lipo čita. Evo me radim u vinogradu, a što se tiče presude tako mi je svejedno i da su me osudili i da nisu. Svašta su mi htjeli nalijepiti, od toga da sam prijetio, pa do toga da sam 'uspavani terorist'. Ali pročita sam ja Agatu Kristi koliko je god ima i znam što znači koja riječ na krivom mjestu", rekao je lokalnim medijima Ćustić kad ga je kasnije u godini vijest o oslobađajućoj presudi zatekla u vinogradu. Bija baja buf!
Na jednom od ljepših nogometnih igrališta u gradu, zelenoj ledini što čuči između okretišta Savski most i Veslačkog kluba Trešnjevka, dvoje djece napucava loptu, a na golu im brani majka. U veslačkom klubu nema žive duše, na stepenicama koje vode na kat kluba novu godinu sam je proslavio jedan bicikl.
Klub je osnovan u ljeto 1923. godine (sad kad smo ušli u novu možemo napisati – prije sto godina) kada je sagrađen prvi veslački dom i nabavljen prvi čamac, a nekoliko je veslača uspjelo doveslati do Podsuseda. U jesen te iste godine poplava je odnijela ukupni inventar kluba sa svim čamcima, ali su članovi odmah prionuli poslu obnove i pred novu 1924. godinu sve uspjeli vratiti u pogon. U ovih sto godina veslači i veslačice Trešnjevke sudjelovali su na najvećim međunarodnim i domaćim natjecanjima i u plavu kuću kluba često se vraćali s medaljama.
Na savskom okretištu miriše po pohanom, što nam odmah daje do znanja da dio sendvičerija radi i danas. U ZET-ovom kontejneru dvojica radnika sjede u tišini, a na radnom je stolu između njih šalica kave, škartoc iz pekare i poluprazna boca kole.
Kod pješačkog mosta jedan lokalac obavlja primopredaju bicikala dvojici radnika s Filipina. Bicikle su preko Njuškala kupili povoljno, za petsto kuna. Kažu nam da planiraju voziti dostavu, a i trebaju im bicikli za kretanje po gradu, da ne troše na prijevoz. Hrvatska je 2022. premašila brojku od sto tisuća radnih dozvola za strane radnike. Iako se Filipini dižu na ljestvici, najveći broj dozvola lani je izdan državljanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Sjeverne Makedonije, Nepala i Kosova.
Klub osnovan prije ravno 100 godina (Foto: Ivana Perić)
S vanjske strane mosta na ogradi je obješeno bijelo platno, nekakav transparent. Pokušavamo odgonetnuti što piše, ali moramo se izmaknuti dalje da obuhvatimo očima sva slova.
Sava teče kao da je od srebra. Ljeskanje joj prekida tek nekoliko žutih cvjetova koje je negdje po putu pokupila. Podsjeća nas to onaj prirodni fenomen, cvjetanje Save, koji se nekad moglo vidjeti od Ljubljane do Beograda. U julu bi se larva transformirala u tisuće leptirica, koje bi polagale jaja i samo nekoliko sati kasnije, u letu iznad Save ugibale. Padom u rijeku znale su je prekriti toliko da se voda nije vidjela od bijelo-žute boje njihovih krilaca. Zbog zagađenja je takvo nešto u Beogradu i Orašju zadnji put viđeno 1960-ih, a u Brčkom je nakon 40 godina Sava prvi put iznova procvjetala 2017. godine. Prelazimo rijeci na drugi bok, prema Laništu. Kratko se još osvrćemo prema mostu da upecamo što piše na onome platnu. "Matea, volim te", poručuje netko.
Kod pješačkog mosta jedan lokalac obavlja primopredaju bicikala dvojici radnika s Filipina. Bicikle su preko Njuškala kupili povoljno, za petsto kuna. Kažu nam da planiraju voziti dostavu, a i trebaju im bicikli za kretanje po gradu, da ne troše na prijevoz
Trgovine u Arena centru ne rade, a ispred centra okupilo se nekoliko skejtera koji se uče novim trikovima. U vidokrug nam upada i trafostanica na kojoj je prije dvije godine oslikan mural posvećen Malom Matiji koji je Tuđmanu 1994. rekao da navija za Dinamo, na što se čitav Franjin enturaž kiselo nasmijao. Taj je video još uvijek dostupan na Jutjubu, a pogledati ga mogu svi zainteresirani za jedan od stravičnijih laf trekova u povijesti.
U Remetincu je buketić suhog cvijeća ostavljen pokraj spomenika posvećenog tridesetero antifašistkinja i antifašista koje su 10. februara 1945. ustaše objesili usred kvarta. Spomenik je podignut ispred zgrade općine 1952. godine, a izgradnju su inicirale organizacije Saveza boraca Blata, Gaja, Kajzerice, Sv. Klare i Remetinca. Uklesano u sljemenski kamen piše: "Uspomena na pale drugove živjet će u našim djelima".
Na kraju šetnje u koju smo krenuli u podne, u suton se na okretištu krcamo u staru četvorku. S nama se u njoj treska svega par ljudi, svi redom strani radnici. Jedna grupa iz Nepala, druga s Filipina. I jedni i drugi se dogovaraju što će kuhati za večeru. Žale nam se da im od kuće najviše fale začini, koje ovdje teško mogu nabaviti.
- Ali dobro, ima hrane, to je bitno. Bit će i začina! - zaključuje stvar jedan od radnika. Na zadnjim vratima tramvaja netko je crnom kemijskom trzavim slovima ispisao "alhamdulilah" ("bogufala").
Vraća nas to opet na ministra Ševu, kad ga Malnar pred Božić pita jel’ bio u pučkoj kuhinji, a Ševa veli da nije jer je dao svoju iskaznicu drugom čovjeku. Pritom objašnjava da je sve veća gužva u pučkoj, a pomoć se za što više ljudi pokušava učiniti jednokratnom. "Šta smo mi doživjeli u ovom svijetu… Da sad moramo moliti, kruha smo gladni", vrti glavom u nevjerici najbolji ministar kojeg je ova zemlja imala.
