Makedonija je korak bliže novoj vladi postavljanjem Talata Xhaferija za predsjednika Sobranja. Vjerujete li da je, što se toga tiče, sve gotovo?
Ono što je u ovom trenutku najvažnije nije otvaranje puta ka formiranju nove vlade, već činjenica da je izbjegnut najgori scenarij, eskalacija političkog konflikta. Nakon crnog četvrtka i nasilja nad poslanicima, čini se da se javnost ipak otrijeznila i stala. Scene su bile previše šokantne čak i za zemlju kao što je Makedonija. Ma kako to zvučalo, to je dobra vijest. Loša vijest je da izbor Talata Xhaferija znači kontinuitet stare vladavine. Vodstvo Demokratske unije za integraciju (DUI) je nezamjenljivo i presudno za formiranje vlade. Još gore, to je amnestija ne samo za ratne zločine, nego i za kriminal nakon 2001. tj. 2008. godine. Što se tiče Nikole Gruevskog, on je već prošlost, doduše teška prošlost s velikim posljedicama i s metastazama. Građani se plaše da se mijenjaju samo nominalni nosioci vlasti, ali ne i način vladanja. Ako se dan po jutru poznaje, čini se da dolazi na red talas trijumfalizma, a odmah nakon toga i revanšizma. Ako se sudi po retorici doskorašnje opozicije, onda Makedonija tek počinje s fazom demokratske tranzicije, sloboda počinje od njih, sve je dosad bio fašizam, što je, naravno, pretjerivanje da bi se sebi podigla cijena. Čini se da je Makedonija nadomak formiranja nove vlade, najviše zbog pritiska od strane SAD-a i EU-a, a ne zbog promijenjenog unutrašnjeg balansa.
Što ovaj preokret znači za Gruevskog? Novoformirano Specijalno tužilaštvo je podiglo jednu kaznenu prijavu, vode se istrage zbog špijuniranja i kriminala. Vjerujete li da će Gruevskog i odgovorne zaista sudski goniti do kraja?
Neću da budem pesimista, ali malo tko vjeruje da će Gruevski biti efektivno osuđen. Specijalno tužilaštvo je učinilo velik broj grešaka u koracima, više se brinulo o svom PR-u i javnom mnijenju nego o efikasnosti rada. Koliko je važno da počinioci kriminala iz prethodne garniture na vlasti dobiju zasluženu kaznu, čini mi se da je zbog mira u zemlji još važnije da to bude urađeno u savršenom fer postupku. Zbog toga smatram da su izjave Zorana Zaeva da će nova vlada sprovesti generalni reizbor svih sudija pogrešne, ne samo zato što izvršna vlast nema takve ustavne ovlasti, nego i zato što će velik broj građana ostati neubijeđen u krivicu eventualno osuđenih. To će biti kapital za buduće konflikte po političkoj osnovi i stvara začarani krug iz koga je teško izaći. S druge strane, pravda je spora, klijenti bogati, a javnost ima kratko pamćenje.
DUI je u odnosu na prošle izbore dobio duplo manje glasova. Dio glasova prelio se SDSM-u. Da li su Albanci kaznili DUI?
Nije lako dati jednostavan odgovor na ovo pitanje, jer se djelimice može dati afirmativan odgovor, ali uz velike rezerve. Dakle, tačno je da je velik dio albanskog elektorata bio nezadovoljan i tražio alternativu. Ono što je problematično i što nalaže skepsu je činjenica da je Zaev ipak na svom meniju imao značajnu etničku ponudu. Zbog toga je teško sa sigurnošću reći tko je zbog čega glasao za Zaeva, da li zbog nade da će kriminalna vlast biti kažnjena ili zato što je širom otvorio vrata etničke Pandorine kutije. Na kraju dana, SDSM ipak pravi vladu s ‘kažnjenim’ i amnestiranim DUI-jem, a uključuje još dvije albanske stranke koje se baš i nemaju čime pohvaliti kada je u pitanju građanski koncept. Da bi bilo jasnije, sa svojih samo 49 poslanika u parlamentu od 120 sjedišta, Zaev nije ni imao izbora, već je morao da se osloni na one stranke koje su mu mogle dati podršku da formira vladu. To će svakako biti slaba vlada, sa slabim premijerom i pod stalnom ucjenom od strane koalicionih partnera. Ta slabost je već vidljiva. Upravo na dan kada se obilježava godišnjica pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, Makedonija se podsjeća na žrtve iz Divog naselja u Kumanovu. Percepcije na taj događaj i na žrtve nisu jedinstvene u javnosti. Nitko do sada nije dokazao da je to ‘namješten’ okršaj da bi se defokusirala javnost s političkih bombi (snimci o špijuniranju političkih protivnika, op.a.). Žrtve su stvarne, odvija se sudski proces albanskim ekstremistima. To što su obični građani iz Kumanova pokazali zrelost, bili oni makedonske ili albanske nacionalnosti, nije ništa novo – tako je bilo i 2001. I ovog puta su se sukobile naoružane formacije, a ne građani. Ipak, bila bi greška povjerovati da nema potencijala za međuetničke podjele i sukobe. To je zamrznuti ili, bolje rečeno, potisnuti konflikt, u vrijeme kada se najveći konfliktni potencijal nalazi u samoj makedonskoj etničkoj zajednici.
Gdje vidite mogućnost za građansku opciju?
Žao mi je ako zvučim previše pesimistično, ali ja sam i u vrijeme najveće euforije, kada su se vezivale makedonska (državna) i albanska (državna) zastava da bi simbolizirale prevazilaženje etničkih podjela, govorila da problem nije tako lako riješiti. Makedonija se nije nikada suočila s konfliktnom prošlošću, nije ni započeo proces pomirenja ili debate o tome zašto se 2001. desio konflikt. Zadnjih 16 godina imamo primirje u najvišim ešalonima vlasti, zbog tendera i privilegija, dok je malo tko gledao produbljivanje segregacije na nivou društva. Nažalost, čak i najmanja nada da bi Makedonija mogla okrenuti drugi list je pala u vodu 7. januara, na Božić za pravoslavne kršćane, kada je iz Tirane stigla vijest o etničkoj platformi albanskih stranaka. Od tog trenutka je sve krenulo u obrnutom pravcu i vratilo se na debate iz 1990-ih – zahtjevi o novoj zastavi, himni, konstitutivnim narodima, genocidu itd. Oni dijelovi protestnog pokreta koji su odista htjeli građansku opciju odjednom su morali uhvatiti stranačku stranu i opredijeliti se, naravno, za socijaldemokrate, odbijajući da vide da osuda jednog, makedonskog nacionalizma ne može biti iskrena ako se pritom ne osudi i drugi nacionalizam, onaj albanski. U ovom trenutku malo tko i razmišlja o građanskom konceptu, koji je nemoguć u ovakvim vremenima. Mislim da je nekakva, makar i mala nada postojala krajem 2014., ali sada je već sasvim nestala. Svi se kunu u Ohridski sporazum, koji i formalnopravno i politički učvršćuje etničke podjele, jer nemaju snagu ni za što ‘radikalnije’. Sada je čak iz političke i oportunističke tačke gledišta važnije ne izgubiti podršku za promjenu režima Gruevskog od strane albanskih stranaka, ma koliko one nacionalističke bile.
