Uz cijeli set raznih pitanja, agresija Rusije na Ukrajinu ponovno je aktualizirala pitanje odnosa suvremene ljevice prema naciji u okviru polemika na ljevici oko usporedbe ruskog i američkog imperijalizma. Plitko i frazersko relativiziranje ruske invazije na Ukrajinu kroz teoriju u dvama ili trima imperijalizmima smeće s uma jedan važan argument: Putin je poduzeo agresiju na Ukrajinu prethodno negiravši samo postojanje ukrajinske nacije, što predstavlja eklatantno kršenje prava na samoodređenje nacije, koje je postalo zaglavni kamen ljevice od Lenjina do dana današnjeg. Ta činjenica treba biti polazište svih interpretacija i polemika na ljevici oko rata u Ukrajini, a vrijedi podsjetiti i kako je 1939. godine SSSR izveo agresiju na Finsku koristeći argumente vrlo slične onima kakve Putin danas koristi za legitimaciju agresije na Ukrajinu. Zašto je to važno? Zato što je Miroslav Krleža, dosljedno provodeći Lenjinova načela, javno i nedvosmisleno osudio agresiju SSSR-a nasuprot cijeloj Partiji koja je tada slijepo slijedila Staljina, a koja je na Krležine stavove nadošla tek u eri samoupravljanja.
Međutim, ovaj članak nije posvećen Krleži i KPJ, već problemima suvremene ljevice i nacije. Suvremenu ljevicu, ili barem onu u Europi, karakteriziraju dva aktualna problema u odnosu prema naciji. Prvi je problem, najčešće zastupljen, taj da ljevica danas dobrim dijelom bježi od nacije kao vrag od tamjana, što zbog ideje da je nacionalni identitet monopol (ekstremne) desnice, što zbog straha da naglasak ljevice na naciji/nacionalnom identitetu znači skretanje udesno. Ta je percepcija pogrešna iz dva razloga: prvo, jer izjednačava nacionalni identitet s nacionalizmom, i drugo, jer implicitno sadrži u biti liberalni prijezir prema masama, koje se vide kao "ružne, prljave i zle", odnosno neobrazovane i zaostale.
SSSR je 1939. izveo agresiju na Finsku koristeći argumente vrlo slične onima kakve Putin danas koristi za legitimaciju agresije na Ukrajinu. Dosljedno provodeći Lenjinova načela, Krleža je tada nedvosmisleno osudio agresiju SSSR-a, nasuprot cijeloj Partiji
Vrijedi podsjetiti kako je jedan od temeljnih postulata ljevice internacionalizam, gdje sama riječ ukazuje na naciju i odnose među nacijama. Stoga, ljevičarstvo isključuje anacionalnost i kozmopolitizam: biti građanin svijeta znači biti građanin ničega, jer ne postoji svijet kao politička zajednica (polity). Kozmopolitizam često služi kao krinka pojedincu za stvaranje elitističke percepcije obrazovanog kozmopolitskog neograničenog sebe, nasuprot neobrazovanog i primitivnog kolektiva, prikovanog uz malu, zatvorenu sredinu. Kozmopolitizam je zemljopisna oznaka: kozmopolitski može biti npr. grad, ali u tom slučaju opet se radi o mnoštvu građana koji imaju raznovrsne grupne, kolektivne identitete. Kozmopolitski je i imperij; o tome kakvo tlačenje centra nad periferijom i elita nad pukom u samom centru vrše povijesni i sadašnji imperiji napisano je more literature. Uz to, imperijalni kozmopolitizam predstavlja apsolutnu negaciju svega što si kozmopoliti predstavljaju kao pozitivno u pojmu kozmopolitizma.
Drugi problem, koji se rjeđe javlja, sastoji se u tome da suvremena ljevica, i kada postane "nacionalna", ponavlja povijesne pogreške. S pojavom politike Narodnog fronta polovicom 1930-ih godina ljevica je klasnoj borbi pridružila naciju kao središnji koncept svoje ideologije. Nasuprot fašizmu i kapitalizmu, ljevica se počela prikazivati kao zagovornik istinskih nacionalnih interesa, sadržanih za prava seljačko-radničkog puka, za razliku od buržoaskih elita i fašista koji u ime nacionalnih interesa eksploatiraju vlastiti narod. Na tu ispravnu jezgru odnosa prema naciji komunisti su s vremenom, nažalost, nakalemili potpuno pogrešnu ideju lijevog nacionalnog romantizma. Ona je u biti bila prisvajanje teleoloških nacionalističkih mitova o vječnoj borbi nacije za samostalnost i o naciji kao vječnoj povijesnoj žrtvi svojih susjeda, samo što su komunisti pojam nacije zamijenili pojmom naroda. Ta bajkovita slika povijesti slična "Gospodaru prstenova" i dalje je, samo u nešto primijenjenom ruhu, održavala živima većinu šovinističkih stavova iz ranije, buržoaske epohe. Tako se Siriza obilato koristila povijesnim paralelama između antifašističke borbe i borbe protiv austerity mjera, proglašavajući Europsku uniju "četvrtim Reichom", dok je Podemos koristio paralelu između Francove Španjolske i EU-a, ističući kako iza obje hegemonije stoji njemački imperijalizam. Taj narativ, koji operira binarnim oprekama vječne i pravedne žrtve i vječnog istog agresora, na kraju vodi do šovinističkih predrasuda prema "običnim Nijemcima", što je dobilo krajnji izraz u brojnim neugodnostima koje su njemački turisti početkom 2010-ih doživljavali u Grčkoj, od šovinističkih dobacivanja do pljuski. Koliko su takve pojave opasne, barem smo svjesni mi s postjugoslavenskih prostora, jer predstavljaju kopiju pojava s kojima su se susretali turisti iz Srbije u Dalmaciji u ljeto 1990. godine.
Miroslav Krleža (Foto: Wikipedija)
Kozmopolitskim iluzijama i raznim nacionalističkim mitovima ljevica treba suprotstaviti već poznato djelovanje koje će građanima ukazati na to kako mitovi ne donose socijalnu pravdu i blagostanje, naprotiv, oni su samo krinka iza koje elite eksploatiraju ljude i guraju ih u samodestruktivni šovinizam. Međutim, to nije dovoljno – treba istovremeno ponuditi i lijevo viđenje nacije. Ljevica treba pristupiti naciji kao društvenosti, što znači graditi nacionalni identitet na ostvarenju sadašnjeg i budućeg blagostanja posredovanog kulturnim praksama. Iza ove općenite definicije skrivaju se dvije vrlo konkretne strategije lijeve izgradnje nacije: prikazivanje ljevice kao najboljeg zaštitnika ekonomskih interesa nacije, koji su istovjetni interesima nacije, te nacionalnog identiteta kao društvenog identiteta.
Prva strategija ubraja pozicioniranje ljevice kao jedinih pravih promicatelja ekonomskih i socijalnih interesa najširih slojeva stanovništva. Tu je najveća snaga u djelovanju ljevice kao nacionalne, jer je tu desnica najslabija (slučaj Poljske najočitije je upozorenje što se događa kada ljevica ne nastupa na taj način). Kao nadgradnja na univerzalne teme socijalne kohezije, radničke participacije itd., ljevica se osobito u perifernim zemljama treba nametnuti kao najjači branitelj tzv. strateških industrijskih grana, onih koje su lokomotiva privrede. To ubraja prestanak apstraktnih bulažnjenja kako nema razlike između domaćeg i stranog kapitala, jer je razlika presudna. Kapital ima domovinu, a ona se nalazi tamo gdje je sjedište neke velike tvrtke, jer se iz sjedišta rukovodi aktivnošću, u sjedištu se kreiraju inovacije, u sjedište se i slijeva dobit. Najbolji primjer je INA, svedena na prodajnu filijalu MOL-a, dok se core business i razvoj koncentriraju u centrali MOL-a u Mađarskoj.
Ljevica treba pristupiti naciji kao društvenosti, što znači graditi nacionalni identitet na ostvarenju sadašnjeg i budućeg blagostanja posredovanog kulturnim praksama
Treba se zapitati kakav bi bio potencijal INA-e prije preuzimanja od MOL-a i INA-a kod pokretanja gospodarskog razvoja zemlje, kada bi ljevica npr. danas ovladala polugama vlasti. Pritom razliku domaćeg i stranog kapitala treba još preciznije odrediti kao razliku između tvrtke- majke i tvrtke-kćeri, znači one koja ima sjedište u zemlji i one koja je filijala neke strane tvrtke. Banke u hrvatskoj ne samo da rade u interesu kapitala, već prije svega u interesu stranog kapitala, te u interesu gospodarskog razvoja svoje matične zemlje, makar posredno. Kada imate tvrtku-majku, politička vlast kontrolira njeno sjedište, gdje je koncentracija aktivnosti, tehnologije i dobiti, što nije slučaj ako je tvrtka-kći. Osim toga, kod domaće tvrtke vlasnici i upravljači su ograničeni i društvenim faktorima, poput brige za svoj imidž u društvu i slično. U istu ravan ide i posredovanje političke poruke da ljudi što više kupuju domaće proizvode, jer tako dijelom čuvaju radna mjesta. Kakva god ta radna mjesta bila, bilo kakva radna mjesta u proizvodnji predstavljaju bolji potencijal od nikakvih radnih mjesta.
Ovdje treba istaknuti jednu u biti nepotrebnu i prozelitsku dvojbu kada se radi o odnosu ljevice prema ekonomiji u zemljama centra. U Njemačkoj se tako kod ljevice javlja dvojba u slučajevima kada npr. Opel seli tvornicu iz Njemačke u Rumunjsku. Njemačka ljevica se tada nalazi u sljedećoj idejnoj dvojbi: odlazak tvornice u Rumunjsku ugrožava radna mjesta u Njemačkoj, dok s druge strane, koliko god bila eksploatatorska, relativno doprinosi smanjenju nezaposlenosti i siromaštva u Rumunjskoj. Dvojba je suvišna; treba se zalagati svim sredstvima za ostanak tvornice u Njemačkoj, u suprotnom ljevica u Njemačkoj gubi legitimitet. Istovremeno, treba drugovima u Rumunjskoj pomagati u stjecanju sredstava za izgradnju rumunjske nacionalne ekonomije, od zalaganja za izdašnije transfere iz EU fondova do direktne novčane pomoći njemačke ljevice rumunjskoj ljevici.
Zaključno, borba za izgradnju nacionalne ekonomije vrši dvije funkcije u okviru ljevice. Prvo, legitimira je kao nacionalno osjetljivu. Drugo, zalaganje za nacionalnu ekonomiju stvara veći potencijal za ostvarenje političkih i društvenih ciljeva jednom kada se osvoji vlast, nego da svaki kapital označimo kao isti. Zbog toga je ekonomski patriotizam, nazovimo ga tako u nedostatku boljeg izraza, jedan od ključnih preduvjeta političkog uspjeha ljevice.
Na njega možemo biti ponosni – Končarev tramvaj (Foto: Petar Glebov/PIXSELL)
Druga strategija odnosa ljevice i nacije je formiranje nacionalnog identiteta kao društvenog identiteta. On mitskom nacionalizmu suprotstavlja ponos na prošla i sadašnja postignuća, koji onda predstavlja potencijal za mobilizaciju prema budućim postignućima. Taj nacionalni-društveni ponos treba biti uparen sa suočavanjem s tamnim stranama nacionalne prošlosti. Dotična kombinacija stvara branu ponosu da ne prijeđe u osjećaj supremacije, koji je majka nacionalizma i šovinizma, dok sam ponos može dati naciji samopouzdanje prema promjeni i progresu. Čak i periferne nacije koje nisu bogate društvenim postignućima poput zemalja centra mogu naći izvore nacionalnog društvenog ponosa. U Hrvatskoj, s obzirom na povijest zadnjih tridesetak godina, možemo biti ponosni na npr. Končarev tramvaj. I to ne samo zato što se radi o tvornici koja zapošljava oko 5000 ljudi u visokotehnološkoj proizvodnji, već i zato što je Končarev tramvaj uspio opstati i ostvariti i prvi izvoz (u Litvu), usprkos pritisku europskog monopolista u proizvodnji tramvaja, njemačkog giganta Siemensa, da uguši bilo kakvu potencijalnu konkurenciju.
Dio nacije kao društvenosti je i njena kulturna komponenta, inače identitet ostaje apstraktan. Iako je Marx fenomenu nacije pristupao redukcionistički kao nadgradnji epohe buržoazije, Lenjin je prepoznao kompleksnu strukturu nacije i definirao je kao historijski nastalu zajednicu jezika, teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije, izražene u zajednici kulture, što predstavlja danas standardnu definiciju nacije koju su etablirale mainstream liberalne studije nacije i nacionalizma. Stoga kategorija nacionalne kulture nije sama po sebi šovinistička, već samo u smjesi s nacionalnim i religijskim mitovima. Za današnja društva osobito je važan aspekt kulture kao svakodnevice, koja se može opisati kao istovjetno ponašanje koje pripadnici zajednice čine redovito, ritualizirano i formalizirano. Tako je njemačka organiziranost, točnost i urednost postala stvar svakodnevne kulture življenja, pa time i dijelom nacionalnog identiteta, kao i što je kulinarstvo i kultura bistroa kao praksa svakodnevice postala dijelom francuskog nacionalnog identiteta. Većinu obrazaca svakodnevne kulture može usvajati svaki pripadnik zajednice, bez obzira na rasno, etničko, vjersko ili rodno porijeklo. Svi pripadnici zajednice trebali bi prakticirati zajedničke kulturne obrasce društva bar u dijelu svakodnevnih života: multikulturalizam shvaćen kao odvojenost raznih slojeva društva koji prakticiraju potpuno različite svakodnevne kulturne obrasce u okviru zakonskih normi vodi potpunom gubitku osjećaja zajedništva, što opet vodi dezintegraciji zajednice. Kako se socijalna revolucija i klasna borba ne vode u apstraktnom vakuumu, već u specifičnoj sredini i u specifičnom kontekstu, suvremena ljevica treba imati sluha za kulturu, kao i za nacionalne tradicije koje spajaju kulturnu s ekonomskom dimenzijom, poput ogulinskog kiselog kupusa, masline oblice, ličkog krumpira, svinje mangalice, boškarina itd. Dok se prema folkloru može biti sumnjičav jer ima mitološki, pa time i šovinistički potencijal, gore nabrojane tradicije ne smije se gledati svisoka i kao nešto potpuno sporedno; pogled svisoka na npr. ogulinski kiseli kupus stav je elitističkog liberalizma.
Bez uključivanja nacije i nacionalnog identiteta u politike ljevice teško da ona može očekivati dobivanje masovne političke potpore, tj. rast do većinske stranke. Osobito u perifernim zemljama, koje svoj podređen položaj prema centru vide i kao nacionalno tlačenje.
