Razgovarali smo s Tomažom Mastnakom, istaknutim slovenskim sociologom, publicistom i nekadašnjim aktivistom civilnog društva. U novijim radovima istraživački mu je fokus na konfliktnim odnosima Istoka i Zapada, kritici liberalizma, fašizma i neoliberalizma, a pisao je i o bonapartizmu. Trenutno priprema antologiju mladohegelovaca na slovenskom.

Od radikalnog zagovornika civilnog društva u 1980-ima prometnuli ste se u njegova radikalnog kritičara. Koliko ste se vi promijenili, a koliko civilno društvo o kojem sada pišete u navodnicima?

Pojam civilnog društva kroz povijest se uvijek mijenjao, jednako kao što se mijenjala stvarnost koju je opisivao. Nadam se da sam se i ja promijenio, da sam malo pametniji i iskusniji nego što sam bio 1980-ih. Koliko se u posljednjih 40 godina promijenilo civilno društvo? Prekretnica je kraj hladnog rata, poraz socijalizma i propast socijalističkih država u istočnoj Evropi. Civilno društvo je na ovim prostorima 1980-ih godina bilo noseći pojam opozicije protiv socijalističkog sistema. Socijalizam, naravno, nije propao toliko zbog te opozicije, koliko zbog političkog, ekonomskog, ideološkog, informacijskog i psihološkog rata koji je protiv njega vodio liberalistički Zapad. Civilno društvo bilo je na strani pobjednika. Jednostavno rečeno, ono je 1980-ih bilo protusistemska snaga, a danas je integralni dio sistema. Tada se činilo da je došlo na vlast, što je, naravno, u proturječju s razumijevanjem civilnog društva koje je 1980-ih svoj identitet gradilo na tome da je neovisna snaga u opreci prema vlasti. Civilno društvo je, točnije rečeno, postalo sastavni dio vlasti. Pritom se sam pojam nije bitno promijenio, promijenila se njegova sistemska uloga. Budući da sada s vlašću dijeli liberalističko političko usmjerenje i ideologiju, ono stvarno otvara vrata vladajućoj politici u društvo, odnosno širi doseg i opseg vlasti. Uz pomoć civilnog društva, koje ozbiljuje vladajuću liberalnu agendu u nedržavnim sferama, vlast sve više postaje totalna. Aktivisti civilnog društva 1980-ih zamišljali su da se bore protiv totalitarizma, a danas su nosioci novog totalitarizma. A promijenila se i država, koja je izgubila socijalnu ulogu koju je imala u starom sistemu. Zahvaljujući evropskim integracijama i stupanju u NATO izgubila je suverenost. Povećala se uloga izvršne vlasti. Ona je sve više servis velikih ekonomskih interesa, koji su u pravilu nadnacionalni, strani. Provodi politiku globalističkih zapadnih elita vlasti. Budući da je država kao javna vlast izgubila na važnosti i da je dominantna postala izvršna vlast, što znači vlada, civilnodruštveni akteri sve se više konstituiraju u odnosu na vladu – a ne na državu – i nastupaju kao nevladine organizacije. Sukladno odnosima moći u svijetu, nevladine organizacije u velikoj mjeri financiraju i usmjeravaju strane vlade. Ako se civilno društvo u 1980-ima zauzimalo za nacionalno oslobođenje i suverenost, ono je danas sve više pješadija globalizma i zajedno s političkom elitom potiskuje nas u kolonijalnu ovisnost o propadajućem Zapadu.

 

Tzv. kompatibilna ljevica

 P: Dosta je lijevih stranaka na ovim prostorima izniklo zahvaljujući aktivistima civilnog društva. Što možemo zaključiti o tim strankama s obzirom na takvo porijeklo?

Iz civilnog društva su iznikle i desničarske stranke. U jedne i druge ušli su političari i službenici starog sistema i tako je nastala nova politička elita. Njeno civilnodruštveno porijeklo samo po sebi ne znači puno. Budući da je političko i ideološko usmjerenje civilnog društva 1980-ih bilo liberalističko i protusocijalističko, u tom pogledu danas postoji kontinuitet. Radikalna razlika je u tome što je liberalizam umjesto opozicijske postao vladajuća ideologija. Nekadašnji akteri civilnog društva u političkim strankama ili na vlasti ostvaruju svoje nekadašnje ideale, nisu više opozicija. Prijelazom civilnodruštvene opozicije na vlast, opozicija je strukturno uništena. Sada imamo vlast koja je praktički bez opozicije. Imamo samo jednu politiku u nekoliko različitih nijansi i nikakvu alternativu.

Prijelazom civilnodruštvene opozicije na vlast, opozicija je strukturno uništena. Sada imamo vlast koja je praktički bez opozicije. Imamo samo jednu politiku u nekoliko različitih nijansi i nikakvu alternativu

Zagovarate neku vrstu umske i suverene države kao minimuma za izgradnju suvislog društva. No da bi se to dogodilo, prepreka su nam tzv. evroatlantske integracije. Trebaju li države s područja bivše Jugoslavije koje su u EU-u i NATO-u pokrenuti postupak istupanja iz tih saveza? Je li to moguće?

Zagovaram istupanje iz EU-a i NATO-a. Da bi naše države pokrenule postupke za istupanje iz EU-a i NATO-a, morale bi najprije opet postati države, a to neće moći postati ako ne istupe iz evroatlanskih integracija. Država koja je po definiciji suverena je okvir u kojem državljani odlučuju o pitanjima zajednice i o svojoj sudbini. Sada o našoj sudbini odlučuju drugi, kojima je naše dobro zadnja briga. Nemamo ni političku, ni financijsku ni ekonomsku, ni obrambenu suverenost, a sve manje imamo i prehrambenu suverenost. Velika je ironija – ili pak opako sljepilo – u tome da smo se ulaskom u Uniju i NATO ukrcali na brod koji tone.

Danas NATO ne samo da nije obrambeni nego je napadački savez, a unutar njega se vodi borba i protiv samih država članica. Tako SAD pritišće Njemačku i općenito Evropu. Dokad će Evropa dopuštati tu ovisnost i postoje li u njoj snage koje bi se tome suprotstavile?

NATO je zaista ofenzivan, agresivan savez i glavni faktor nestabilnosti u svijetu. Budući da nas je doveo na rub nuklearnog rata, ugrožava naš opstanak i egzistencijalna je prijetnja. NATO je prvenstveno sredstvo američke globalne politike ili, preciznije, sila koje upravljaju američkom državnom politikom. EU je potpuno podređen interesima SAD-a, djeluje kao civilna ruka NATO saveza. To vodi u militarizaciju evropske politike i ekonomije. Politička elita EU-a djeluje protiv temeljnih interesa Evrope, dok američka ostvaruje svoje interese – i protiv evropskih.

Koliko brutalno može biti ostvarivanje interesa SAD-a pokazuje teroristički napad na Sjeverni tok. Kada je američki predsjednik Biden na novinskoj konferenciji zaprijetio napadom na taj plinovod, njemački kancelar Scholz stajao je kraj njega i šutio. Kada ga je novinarka pitala što o tome misli, rekao je: "We are doing everything together" ("Sve radimo zajedno"). Znači, u svemu sudjelujemo. Ako NATO savez u ostvarivanju američkih interesa bez zadrške napadne i države članice, onda Unija kao dio NATO saveza napada samu sebe, odnosno Evropu. Ne radi se o tome da aktualna politička elita EU-a dopušta ovisnost o SAD-u. Ona se aktivno, vlastitom voljom i svojim uvjerenjima podređuje Americi. Evropa se neće riješiti te ovisnosti sve dok se stanovništvo Evrope ne riješi ovisnosti o EU-u.

Što se danas događa s evropskom stranačkom ljevicom? Iako se nominalno smatra ljevicom, ona je skrenula s lijevog puta i dio je "državnih stranaka" koje vode u konfrontacije i rat?

Slažem se. Kao paleoljevičar mislim da je stanje na ljevici danas katastrofalno. Po mom mišljenju, ono je rezultat dugogodišnjeg sistematičnog i metodičnog djelovanja britanskih i američkih obavještajnih službi. Na kraju Drugog svjetskog rata britanske tajne službe i CIA ocijenili su da ljevicu neće moći naprosto odstraniti, pa su je zato odlučili promijeniti. Njihov je cilj bio odvojiti intelektualnu i stranačku ljevicu od socijalizma i komunizma i stvoriti tzv. kompatibilnu ljevicu. Ljevica je mogla biti radikalna koliko hoće, samo ako usto bude nesocijalistička i nekomunistička, odnosno protusocijalistička i antikomunistička te kao takva u skladu s liberalističkim kapitalističkim sistemom. Na kraju se ljevica odvojila ne samo od socijalizma i komunizma nego i od onoga što je povijesno bila. Danas uglavnom prihvaća liberalističku agendu i govori liberalističkim jezikom. Evropske lijeve stranke postale su nosioci globalističkog gospodstva, podržavaju EU i ratove evroameričkih elita vlasti, zagovaraju cenzuru i zatiranje slobode mišljenja i govora. Očita iznimka je BSW, Savez Sahra Wagenknecht – Razum i pravda.

Da bi se uspostavila lijeva politika nije dovoljno samo kritizirati ekstremnu desnicu. Potreban je vlastiti put, a ne onaj koji su neki nazvali ekstremizmom centra.

"Ekstremna desnica" je propagandni konstrukt ekstremnog političkog centra, koji ovladava zapadnom politikom. Za te ekstremiste je "ekstremno" sve što je desno ili lijevo od njih. Time ne želim reći da ne postoje desničarski ekstremisti u tradicionalnom značenju riječi

"Ekstremna desnica" je propagandni konstrukt ekstremnog političkog centra, koji ovladava zapadnom politikom. Za te ekstremiste je "ekstremno" sve što je desno ili lijevo od njih. Time ne želim reći da ne postoje desničarski ekstremisti u tradicionalnom značenju riječi. Ali kada političari, ideolozi i mediji blebeću o "ekstremnoj desnici", u pravilu se radi o napadu na političke snage koje se protive vladajućem centrističkom konsenzusu. Ekstremni centar često podupire neonacističke skupine, čak i vojno, kao što vidimo na primjeru Ukrajine. A kada se netko suprotstavlja imperijalističkim ratovima i neograničenoj moći globalnih korporacija, zauzima se za nacionalnu suverenost i čuvanje lokalne povijesti, kulture i tradicija, pa ga napadaju kao "krajnju desnicu". Jedini koji još govore o radničkoj klasi su desničari.

Lijeva politika danas se apsolutno ne može uspostaviti na temelju kritiziranja sila i ideja koje ekstremni centar diskvalificira kao "ekstremnu desnicu". Nužno je odvajanje od ekstremnog centra, nužna je opozicija protiv totalitarizma centra. Nužno je promisliti o mogućnosti sudjelovanja političkih sila koje se suprotstavljaju centrističkom ekstremizmu i totalitarizmu.

Samostalni lijevi mislioci sami ne mogu mnogo učiniti. Potrebna je i partijska inteligencija, a nje nema. Kritičar ste svih lijevih stranka u Sloveniji, uključujući i Ljevicu...

Potpuno ste u pravu. Bez političkog organiziranja neće biti ničega. Bojim se da samostalnih lijevih mislilaca nema mnogo. Nadam se da se varam. Stranku Levica na početku sam podupirao, a sada na nju ne bih trošio riječi. Kada vidim Luku Meseca, podsjeća me na Bernard-Henrija Lévyja.

 

Samoubilački konsenzus

Oko rata u Ukrajini vodi se, kažu, rat za budućnost Evrope. No taj rat tiče se danas cijelog globalnog poretka u promjenama i početak je mogućeg novog svjetskog sukoba, čiji je krajnji cilj rat Zapada i Kine. U sve to smo i mi uvučeni preko svojih tzv. evroatlantskih integracija?

Gospođa Von der Leyen, taj anđeo smrti, kojeg su postavili za prvog političara EU-a, rekla je da se u Ukrajini borimo za "evropske vrijednosti" i da se ondje "piše budućnost Evrope". A što su te "evropske vrijednosti"? Što je karakteristično za tu Ukrajinu koja predstavlja našu budućnost? Diktatorska vlast, koja nije izabrana, s obzirom na to da je Zelenskom i ukrajinskom parlamentu istekao mandat, pa po odredbama ukrajinskog ustava ondje više nema zakonite vlasti. Vlast koja bez zadrške šalje vlastito stanovništvo u smrt i na taj račun prima milijarde od zapada. Vlast koja je budućnost vlastite države predala megakorporaciji BlackRock. Vlast koja je zapadnim korporacijama prodala većinu obradive zemlje i na mala vrata uvela u Evropu genetski modificirane organizme. Vlast koja je suspendirala radnička prava, ukinula kritičke i opozicijske medije, zabranila opozicijske stranke, koja zatire vjersku slobodu, pali knjige i ruskoj i mađarskoj manjini zabranjuje upotrebu njihovog jezika. Vlast koja straši, zatvara i ubija opozicijske političare i novinare. Vlast koja je tako korumpirana da to čak ni zapadni propagandisti ne mogu zanijekati. Vlast koja je na ključnim točkama u rukama nacista. Bojim se da je rat u Ukrajini uvod u renacifikaciju Evrope. I da nas naši vlastodršci stvarno vode u rat kao ovce u klaonicu.

Možda i gora od samih sukoba i zasad naoko lokalnih ratova je činjenica da ne postoji relevantna diskusija o budućnosti svijeta ili da je ona potisnuta na margine. Propaganda i cenzura caruju u našim krajevima, ali još i više u centrima Zapada. Kako da se mišljenje probije do stanovništva i poništi taj samoubilački konsenzus?

Potpuno ste u pravu da se radi o samoubilačkom konsenzusu, kao i da o budućnosti svijeta nema nikakve ozbiljne javne rasprave. Zato gubimo budućnost. Umjesto budućnosti imamo nasilno projiciranje aktualnog neizdrživog stanja. Sve mi se više čini da cenzure i jednoumlja kakvi danas vladaju na Zapadu još nije bilo. Upitao bih se dvije stvari. Prvo, da li mišljenje koje otvara čovjeka vrijednu budućnost i za koje želimo da se probije do stanovništva, uopće postoji? Ili bismo ga morali tek razviti? I drugo, ne bi li bilo dobro da se to što vidi, doživljava i misli podređeno stanovništvo probije do intelektualaca i vlasti?