Još uvijek se živo sjećam onoga čega se, kako vrijeme prolazi, sve manje ljudi sjeća: riječi kojima je Nikita Hruščov, nakon što je odlučio da otkrije i javno osudi zločine sovjetskog režima kako bi spriječio njihovo ponavljanje, opisao moralnu sljepoću i nehumanost koje su do tada bile njegovo obilježje – nazvao ih je ‘greškama i deformacijama’ koje je počinio Josif Staljin tijekom uspješne primjene u svojoj biti zdrave, ispravne i duboko etične politike. U Hruščovljevom dugačkom govoru nije bilo prostora ni za najmanju sumnju u to da je moralo biti neke nepravde, bestidnosti i nemoralne opakosti kojima je ta politika od početka bila iskvarena i zatrovana, i koje su – osim ako nisu zaustavljene i potpuno ispitane – morale voditi ka sada prokazanim i prezrenim okrutnim djelima. Predstavljen je sistemski obrazac i niz zabluda koje je počinio jedan čovjek ili u suradnji s nekolicinom drugih osoba koje se također mogu imenovati.
Zagovaratelji slogana ‘Sloboda, jednakost, bratstvo’ bili su svjesni da se njegova tri elementa imaju priliku ostvariti samo zajedno. Sloboda može dati Bratstvo samo zajedno s Jednakošću; uklonimo li tu srednju pretpostavku iz trojstva – Sloboda će vrlo izgledno voditi ka nejednakosti i zapravo ka podjeli i obostranoj mržnji i razdoru
Živo se sjećam i javnih reakcija na Hruščovljeva otkrića. Neki su ljudi, odgojeni, uvježbani i pripremani kako je to već bilo pod nadzorom sovjetskog ministarstva istine, prigrlili i prihvatili, možda čak i s nekim tragom nemira, uzastopne objave s vrha. Mnogi ljudi su plakali, žaleći nad povijesnom dramom svojih života po drugi put – no ovaj put degradiranom na razinu (slučajnih i nesumnjivo nenamjernih) gafova i previda u biti nepogrešivog i časnog čovjeka koji teži očito uzvišenom cilju. No većina se smijala, iako je gorčina u tom smijehu bila previše očita.
Ne prisjećam se svih tih (naposljetku dalekih) događaja samo zato jer su stari ljudi poput mene skloni i ovisni o sjećanjima, nego i zbog njihove čudne sličnosti s reakcijama poraženih na glasne batine zadane Hillary Clinton, Demokratskoj stranci koju predstavlja i neoliberalnoj politici koju su pogrešno vodili i obećali nastaviti nakon izborne pobjede. Čak je i izrazima poput ‘pogreške’ i ‘deformacije’, s valjano priloženim imenima krivaca, dodijeljena u obje uspoređene reakcije uloga glavnog – dovoljnog i zadovoljavajućeg – objašnjenja.
Orban, Kaczynski, Fico, Trump – čine nedovršen popis onih koji su već uspjeli ili su nadomak tomu da nametnu pravilo koje ima svoje jedino (i dovoljno!) uporište i legitimnost u volji vladara, drugim riječima, da ostvare definiciju Carla Schmitta (nekadašnjeg pretendenta na ulogu dvorskog filozofa Adolfa Hitlera) o moći suverena kao vladara ‘decizionista’ (vidi njegov rad ‘Politička teologija’). Popis onih koji požudno promatraju njihov drski i besramni bezobrazluk, istovremeno puni divljenja i žudnje da slijede njihov primjer, produžuje se i to brzo. Nažalost, javno odobravanje i zahtjev za prvim i za drugim i stoga za principom ‘Jedan narod, jedna država, jedan vođa’ (Ein Volk, ein Reich, ein Führer), koji je Hitler izrekao 1935. i odmah potom prešao na djela, širi se jednako brzo, ako ne i brže. Donedavno tržište ponude za buduće ‘jedne i jedine’ vođe ubrzano se i nezaustavljivo pretvara u tržište potražnje. Trump je postao predsjednik SAD-a jer je jasno rekao da će biti takva vrsta vođe i jer su Amerikanci željeli da ih vodi takva vrsta vođe.
Lider ‘decizionist’ ne treba ništa drugo osim (spontanog ili iznuđenog, dobrovoljnog ili nametnutog) javnog odobravanja da djeluje. Njegove odluke nemaju nikakvih ograničenja, čak ni onog koje navodno proizlazi ili je nametnuto stvarnim ili tobožnjim ‘višim razlozima’ ili vrhovnim, neprijepornim zapovijedima super-čovjeka – kao u slučaju srednjovjekovnih monarha, Božjih pomazanika. Lider ‘decizionist’ približava se apsolutu: poput Boga kad odgovara na Jobova pitanja, odbija objasniti svoje odluke i odbacuje Jobovo (ili bilo čije) pravo da pita za objašnjenje i očekuje odgovor. Jedino objašnjenje liderove odluke koje se traži i duguje i daje onima kojih se tiče je volja lidera.
Neoliberalizam, danas vodeća filozofija koju dijeli skoro cijeli politički spektar, distancirao se od svog prethodnika i zapravo se postavio u nepopustljivu opoziciju, uradivši upravo ono protiv čega se klasični liberalizam hrabro borio: isključujući princip Jednakosti iz trodijelnog sporazuma prosvjetiteljskih principa i postulata
‘Izvjesnost’ stvari važnih za život koje će se dogoditi ili se neće dogoditi je najstrastveniji san koji sanjaju ljudi uznemireni i mučeni nesigurnošću (iako i ta sigurnost može također biti, kako je to još 1783. primijetio William Pitt Mlađi, ‘opravdanje za svaku povredu ljudske slobode’ i ‘argument tiranina’). Politika koju vodi princip decizionista je točka susreta između sočnih argumenata tiranina i proždrljivog apetita njegovih gorljivih pristaša. Nova era liberalne demokracije, čiji je neminovan razvoj Pitt među prvima nagovijestio, trebala je biti, moglo bi se reći, posvećena sprječavanju da se takav susret dogodi, zbog razboritosti i iskrenog ljudskog interesa.
Kako su sljedeća desetljeća prelazila u stoljeća, teoretičari i praktičari prava i politički filozofi udružili su se ne bi li taj cilj postigli i jednom postignut očuvali. U ostvarenje toga cilja uložili su svoje razmišljanje i oštroumnost. Put ka ostvarivanju cilja (identificiran za sve praktične nakane s prijenosom moći s kraljeva i prinčeva na ljude) vodio je u prevladavajućem mišljenju kroz institucionalne mjere: podjelu između zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, istovremeno uzajamno autonomne i blisko, intimno srasle – potičući ih da se stalno uključuju u pregovore o usuglašavanju, dok se udaljavaju od iskušenja samostalne, potencijalno apsolutne, vladavine.
Taj je smjer nadopunjen još jednim – više kulturnog nego institucionalnog porijekla. Njegova manifestacija bio je slogan ‘Sloboda, jednakost, bratstvo’ (Liberté, egalité, fraternité) koji su promicali filozofi prosvjetiteljstva, nedugo zatim izvezen na barjacima koje su francuske revolucionarne armije pronijele širom Europe. Zagovaratelji toga slogana bili su svjesni da se njegova tri elementa imaju priliku ostvariti samo zajedno. Sloboda može dati Bratstvo samo zajedno s Jednakošću; uklonimo li tu srednju pretpostavku iz trojstva – Sloboda će vrlo izgledno voditi ka nejednakosti i zapravo ka podjeli i obostranoj mržnji i razdoru, umjesto ka jedinstvu i solidarnosti. Samo trojstvo u svojoj ukupnosti u stanju je osigurati mirno i uspješno društvo, dobro integrirano i nadahnuto duhom zajedničke kooperacije. Eksplicitno ili implicitno, takav je stav došao u blisku vezu s ‘klasičnim’ liberalizmom u sljedeća dva stoljeća, koji drži da ljudi mogu zaista biti slobodni samo pod uvjetom da su sposobni koristiti svoju slobodu – i samo kad su obje kvalitete, sloboda i bratstvo, postignute, istinsko Bratstvo može uslijediti. John Stuart Mill izveo je iz svojih potpuno liberalnih uvjerenja socijalističke zaključke, dok je lord Beveridge, pokretač i agitator univerzalne države blagostanja u Britaniji (i nadahnuće ostalim europskim državama da slijede taj primjer) razmatrao i predstavio model koji preporučuje kao neophodan u primjeni nesumnjivo liberalnih ideala.
No da skratimo: neoliberalizam, danas vodeća filozofija koju dijeli skoro cijeli politički spektar (i sasvim sigurno cijeli, kako ga je klasificirao Trump i njemu slični, ‘establišment’ obilježen za odstrel putem narodnog bijesa i pobune), distancirao se od svog prethodnika i zapravo se postavio u nepopustljivu opoziciju, uradivši upravo ono protiv čega se klasični liberalizam hrabro borio naginjući se prema natrag da bi se mogao povući u slučaju da je već gotov: i to isključujući princip Jednakosti za sve praktične namjere i svrhe, iz trodijelnog sporazuma prosvjetiteljskih principa i postulata, ako i ne uvijek iz svog prava na prazna obećanja.
Nakon 30-40 godina nepodijeljene i nikad ozbiljno ugrožene hegemonije neoliberalne filozofije u zemlji velikih očekivanja, a ipak, susretljivošću svojih neoliberalnih vladara i njihovih ništa manjih frustracija, Trumpova izborna pobjeda postala je sve prije nego predodređena. U takvim uvjetima, greškama i deformacijama, koje većina tvoraca javnog mnijenja žudno traži ili tumači i o kojima tako gorljivo raspravlja, prepuštena je u najboljem slučaju uloga preljeva preko prepečenog kolača.
Za samozvane nositelje velikih očekivanja i osvajače velikih frustracija, demagoge i galamdžije svih sorti, ukratko uglednike koji su sebe proglasili i za koje se smatra da su moćni muškarci i žene čija se snaga mjeri njihovom sposobnošću da krše a ne da poštuju pravila igre koju nameće i cijeni ‘establišment’, njihov zajednički neprijatelj – te okolnosti znače slavlje. Nama (ovdje mislim na ljude koji su zabrinuti zbog njihovih djela i još više zbog nepotpuno razotkrivenog potencijala) se, međutim, savjetuje da budemo skeptični prema brzim popravcima i hitnim rješenjima problema i još više prema opcijama s kojima se suočavamo pod uvjetima koji su izvučeni iz kategorije izbora između dva zla.
Nedugo prije smrti veliki Umberto Eco zapisao je u svom briljantnom eseju ‘Stvaranje neprijatelja’ sljedeći tužni zaključak iz svojih brojnih studija na tu temu: ‘Imati neprijatelja važno je ne samo radi određivanja našeg identiteta nego i zato da nam dade prepreku prema kojoj ćemo mjeriti naš sustav vrijednosti i, pokušavajući nadvladati tu prepreku, demonstrirati našu vlastitu vrijednost.’ Drugim riječima, treba nam neprijatelj da bismo znali tko mi jesmo i tko nismo; saznanje o tome je nužno za naše samopotvrđivanje i samopoštovanje. I dodaje: ‘I tako, kad nema neprijatelja, moramo ga izmisliti.’ I još: ‘Neprijatelji su drukčiji od nas i pridržavaju se običaja koji nisu naši vlastiti. Primjer različitosti je stranac.’
Dakle problem sa strancem je da je on počesto zaista stranac – ne samo u smislu pridržavanja tuđinskih običaja nego također, i najvažnije, u smislu da živi izvan prostora naše suverenosti te tako izvan našeg dosega i kontrole. Nije u potpunosti na nama da te ljude proglasimo neprijateljima i primijenimo tu mržnju u praksi (osim ako, naravno, oni prijeđu naše granice s namjerom da se smjeste u našoj sredini). Ako se suverenost sastoji od sposobnosti ‘decizionista’ da postupa samo po svojoj vlastitoj volji, tada je mnogo stranaca neprikladno da preuzmu ulogu kakvu, prema Ecu, prikladan neprijatelj treba imati. U mnogo slučajeva (ili u svima?) bolje je tražiti, naći ili izmisliti neprijatelja bliže kući ili, najbolje, unutar granica. Neprijatelj nadohvat ruke i u vidokrugu iz mnogo je razloga zgodniji (i, prije svega, lakši za kontrolu i manipulaciju) nego neki član zamišljene skupine kojega se rijetko vidi i čuje. Još u srednjem vijeku funkciju neprijatelja kršćanskih država savršeno su izvršavali heretici, Saraceni i Židovi – a svi su živjeli unutar područja dinastija i crkava koje su ih odredile. Danas, u doba koje podržava isključivanje a ne uključivanje, dok prvo (ali ne i drugo) brzo postaje rutinska mjera kojoj se skoro mehanički pribjegava, unutarnji izbori postaju privlačniji i lakši.
Najpopularniji izbor među sadašnjim moćnim muškarcima i ženama ili onima koji teže da takvima postanu, kad govorimo o dodjeli uloge neprijatelja (odnosno, kako reče Eco, procesima samoodređenja, integracije i samouvjerenosti) – zaista potpun i istinski metaizbor koji određuje sve druge izbore pridruživanjem ili skretanjem – općenito je establišment: neusporediv kao konzervativna i (srećom po njihove birače i buduće pijune) slabo definirana zbirka bivših koji su preživjeli svoje vrijeme i jako kasne da ih se pošalje u povijest i da ostanu zabilježeni u analima kao gomila sebičnih licemjera i nesposobnih nevaljalaca. U pojednostavljenom tumačenju: establišment se odnosi na odvratnu, odbojnu i neuglednu prošlost, a moćni muškarci i žene, spremni da ga pošalju na otpad, kamo i pripada, igraju ulogu vodiča u novi početak, nakon čega će on(a) koji je bio nula biti sve.
(Esej izvornog naslova ‘A Few More Words About the Strong (Wo)men’s Rising Stars’ s engleskoga je prevela Trišnja Pejić)
