Deset godina tišine i onda najprije 2012. ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!’ i sada ‘Asunder, Sweet and Other Distress’, koji zvuči kao nastavak prošlog albuma, što znači da pjesme opet zvuče kao da opisuju nekakvu gadnu apokaliptično-ratnu zbrku. Da se Godspeed You! Black Emperor prebacuje u riječi, vidjelo bi se kako se u njihovu slučaju ne radi o protestnoj angažiranosti, nego o knjigama proročkim na isti način na koji su to Izaija, Jeremija, Baruh i Ezekiel u Bibliji. Godspeed You! Black Emperor najavljuju nadolazeći smak svijeta, on je iza ugla, a ovo što oni sviraju njegova je uvertira. Situacija, znači, ne da je ozbiljna, nego se polako rastače u nesituaciju. Uskoro ničega neće biti jer smo epohalni mamlazi. Mi ili oni koji nas vode.
Zvukovno su Godspeed You! ovdje još dublje uronili u drone, ritam smaka svijeta sve je udaljeniji, sada se kroz note samo dade osjetiti ta uništavajuća sila: kao da su pustili ogromne količine vode na, recimo, ravnicu. Današnja spotovska kinematografija nema u ponudi film za koji bi ‘Asunder, Sweet and Other Distress’ mogao biti soundtrack, ali ima starih filmova kojima bi ova glazba mogla biti odjavna špica, doduše od četrdeset minuta. Recimo za ‘Pod vulkanom’ Johna Hustona ili kao konac bilo kojeg filma Andreja Tarkovskog. Nije to Bach kojeg je preferirao veliki mag, ali jest nešto što posjeduje ubitačnu, razornu snagu kakvu je imao i ovaj skladatelj, i kakvu je u nizove slika s lakoćom pretvarao ruski redatelj.
Znači, novi album Godspeeda ponovno je o kraju svijeta, zvučna je to fotografija koja nevjerojatno precizno prikazuje stanje konačnog slijeganja kaosa, kada je halabuka već minula i kada se svijet polako pomalja kroz prašinu i pepeo u svom novom, opustošenom izdanju. Za prikaz katastrofalne situacije bilo im je potrebno najmanje vremena ikada, grupa je započela sedamdesetominutnim albumima i onda polako skraćivala film, da bi ovdje trajali samo nekoliko sekundi iznad četrdeset minuta. Album otvara ‘Peasantry or ‘Light! Inside Of Light!’, klasičan Godspeed komad, da bi nakon toga uslijedio distorzijski srednji dio albuma na kojemu instrumenti nisu svirani nego su pušteni s lanca, što je rezultiralo raspadanjem zvuka na odvojene, prilično bjesomučne i izolirane izlomljene ‘arije’ koje bi Derrida, da je kužio kojeg vraga od pop-kulture, nesumnjivo nazvao ‘svuranjem’. A ne, je li, sviranjem.
Uglavnom, kada se razmašu, a razmahuju se oni na ovom albumu, Godspeed nose sve pred sobom, i u tom razarajućem duhu završavaju album pjesmom ‘Piss Crowns Are Treble’, koja je u rangu najboljih momenata ovog sastava. Samo što ta završna stvar nekako kao da u posve drugom smjeru okreće apokaliptično stanje jer je pjesma sušta kontra rasapu sistema, prije kao da prikazuje rađanje novog sunca nakon što je staro palo razred i upisalo ponavljanje godine. Novo sunce u izvedbi Godspeeda se u pjesmi ‘Piss Crowns Are Treble’ premeće preko glave, radi salta unazad i vrlo je veselo i vedro, kao u jednoj odličnoj knjizi u kojoj se preporuča upravo takvo, veselo i vedro ponašanje. Album završava himnom, trijumfom, prašina se na koncu slegla, a demon razaranja je, očito, popušio figu, ali tek nakon što je sve razorio.
Album završava u duhu nove sinteze, nije to baš Novi ni bilo koji drugi zavjet, nego duh prkosa i atmosfera obnovljenog, ponovno organiziranog života, koji u njihovoj moćnoj izvedbi pršti od siline. Komad vječnosti u parceli trenutka, eto to su uspjeli na novom albumu dati Godspeed You!
