Neobično je držati Bergmanove "Povjerljive razgovore" u rukama. Nije jasno otkuda knjiga dolazi. Nešto je fluidno u njenom vremensko-prostorno-književnom kontinuumu. Tehnički: Bergmanova tri romana napisana u prvoj polovini devedesetih suvremena su švedska književnost. Kad je postao prestar za rad na filmu i u kazalištu Bergman je počeo pisati. Krajem osamdesetih napisao je autobiografiju "Laterna magica" (1987.), a onda vrlo brzo i trilogiju: "Najbolje namjere" (1991.), "Rođeni u nedjelju" (1993.) i "Povjerljivi razgovori" (koji su nastajali od 1992. do 1994., a objavljeni su 1996.). Realno: Bergmanovi romani čine se mnogo starijima od suvremene švedske književnosti. Bergman ih je pisao u poodmakloj dobi (rođen je 1918.), romani pokrivaju sjećanja na djetinjstvo i roditelje i smješteni su u prvu polovinu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.
S jedne strane knjiga u rukama je mlada. S druge strane napisao ju je pokojni pisac i dolazi iz nestalih svjetova. Dakle, nije baš jasno otkuda dolazi. Iz neposredne blizine ili daleke prošlosti? Ni kako je vremenski definirana vremenom. I je li uopće vremenski definirana.
Bergman je trilogiju započeo romanom o početku ljubavne veze svojih roditelja, koji se u pravilu predstavlja jednim od najljepših ljubavnih romana u švedskoj književnosti. Trilogija je nastavljena romanom o kratkom putovanju oca i sina, opisanom već i u autobiografiji, koji govori o opterećenom odnosu malog Ingmara sa svojim ocem, luteranskim svećenikom. A potom je trilogija dobila i svoj završni dio. Iz prošlosti su stigli nepoznati zapisi. Nakon majčine smrti Bergmanova sestra došla je u posjed majčinih dnevnika. Postojanje dnevnika dugo je tajila od brata. U njima je majka zapisala svoju dugogodišnju preljubničku vezu sa desetak godina mlađim muškarcem, koji se također spremao za poziv svećenika. Bergman je bio šokiran otkrićem. Ništa što je znao o roditeljima više nije bila istina; ne cijela istina. Njegov prvi dio trilogije dobio je neočekivani nastavak. Na temelju majčinih zapisa Bergman je kroz pet ispovjednih razgovora majke (sa stricem ispovjednikom, s ocem, s majkom, s prijateljicom i ponovo sa stricem) fikcionalizirao i na neki način scenski postavio majčin preljub. Nakon ljubavnog romana slijedio je preljubnički roman.
Imena u romanu su promijenjena. Bergman polazi od majke i biografskih činjenica. Ali od pojedinačnog i biografskog dolazi do općeg i univerzalnog. Majka postaje književni lik. Lik žene u preljubu. Anna Åkerblom u jednom je trenutku "uvidjela punu širinu" onoga što je samoj sebi učinila ulaskom u brak. "Sjećam se sasvim jasno kako sam razmišljala da to nije moj život i da taj muškarac nije moj muž". Koliko je to žena prošlo u dvadesetom stoljeću? Koliko danas prolazi? Ima li ikoja koja bar na trenutak nije pomislila da to nije njen život, da to nije ono što želi? Nema tu ekskluzive. To je kolektivna priča. Širi se horizontalno i vertikalno. Po liniji vremena i kroz čitavu populaciju.
"Povjerljivi razgovori" suvremeni su i arhaični, mladi i stari. Može se govoriti o postojanju takozvanog "zračnog tunela". Majčini dnevnici stigli su na Bergmanov otok Fårö iz Švedske početka prošlog stoljeća. Istim zračnim tunelom u suprotnom je smjeru krenuo Bergmanov roman. Nema puno takvih čuda u književnosti. "Povjerljivi razgovori" klasik su s početka dvadesetog stoljeća, i klasik s kraja dvadesetog stoljeća.
