Australski književnik Gerald Murnane (Melbourne, 1939.) svoj roman o vitrajima i šarenom staklu, knjigama i konjskim trkama, pikulama i slušanju radija, kao i o tome da treba paziti kamo se upravlja pogled u gradu, koji nosi naslov "Pogranični okruzi", naziva izvještajem. Njegova "pripovjedna proza", kako "Pogranične okruge" nazivaju prevoditeljica Ivana Rogar i urednik Nenad Popović, knjižica je o ovome i onome, o prvom, drugom i desetom što čovjeku padne na pamet, ali prije svega izvještaj o vitrajima, i o tome kamo u gradu ne treba upirati pogled.
Murnane je prvu knjigu objavio sredinom sedamdesetih ("Tamarisk Row", 1974.), početkom osamdesetih objavljuje svoju temeljnu knjigu ("The Plains", 1982.), devedesetih i nultih objavljuje povremeno, a desetih ulazi u svoje najplodnije izdavačko desetljeće. On ne leti zrakoplovom, ne pliva, ne koristi se računalom, ne nosi sunčane naočale, ne posjećuje galerije i muzeje, ne posjeduje televizor i nikada nije napustio Australiju. U "Pograničnim okruzima" ("Border Districs", 2017.), knjižicom iz pozne izdavačke renesanse, Murnane ističe da se nikada nije naučio služiti nijednom električnom spravom. No tu tvrdnju treba uzeti s dozom rezerve jer je iz teksta jasno da se autobiografski narator služi stolnom električnom svjetiljkom, sluša radio na struju ili baterije, vozi automobil s akumulatorom (i istovremeno sluša radio), pa čak i kod prijatelja na monitoru računala čita tekst s interneta, što podrazumijeva korištenje električne sprave, premda to ne podrazumijeva i ovladavanje strojem.
Ali jasno je o čemu se radi. S Murnaneom smo na neoznačenom terenu eseja i romana, fikcije i nefikcije, autobiografije i meditacije, mistifikacije i mistike, introvertnosti i humora. Narator u romanu "The Plains" dvadeset se godina u unutrašnjosti Australije sprema za snimanje dokumentarca o ravnicama. Toliko se sprema da ga bogati veleposjednici kod kojih odsjeda sve više i više cijene kao filmaša. Pripovjedač za to vrijeme odmjerava domaćinovu ženu i kćer, pomišljajući kako bi mogao objaviti knjigu, staviti je na policu biblioteke i tako doći u kontakt s gazdaricom; ili još bolje, objaviti knjigu, staviti je u katalog knjižnice, ali ne i na policu, i onda tako komunicirati sa ženama u kući.
Možda o Murnaneu ne treba napisati ništa više od posljednje tri rečenice, ali ipak treba nešto reći o književnim senzacijama "Pograničnih okruga". Narator na radiju sluša intervju s engleskom spisateljicom pa joj odluči napisati poslati dugačko pismo. Ali ne dobiva nikakav odgovor. Četiri su moguća objašnjenja: da spisateljica odgovara samo na elektroničnu poštu, da je prezauzeta, a njen "radni stol uvijek neuredan", da ne odgovara na nejasna ili zbunjujuća pisma ekscentrika ili mentalno nestabilnih odnosa. I četvrto: da spisateljica još sastavlja nacrt svog odgovora "na pismo koje smatra poticajnim, pa čak i šarmantnim".
U međuvremenu se na internetu pojavila informacija da se Murnane u posljednje vrijeme služi pametnim telefonom za pisanje dugačkih poruka-pisama. Do spisateljice sada može i na drugi način. No nema potrebe za time. Murnane je ozbiljan književnik koji zna kako knjige rade. Miljenik švedskih čitatelja (a znamo što to znači) put do srca engleske književnice sigurno je već našao i s "Pograničnim okruzima".
