Muzikologinja Nina Čalopek je ravnateljica Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog od sredine kolovoza prošle godine, što je malo, ali dovoljno vremena da nam kompetentno objasni kako danas radi, a kako bi mogla ili ubuduće trebala raditi ta institucija, ujedno najveća glazbena dvorana u zemlji. Dvorana Lisinski je gradska ustanova u kulturi Zagreba i ima osamdesetak zaposlenih radnica i radnika. Zgrada dvorane, koja je otvorena davne 1973., danas ima status zaštićenog kulturnog dobra i neizostavno uskoro mora biti kompletno obnovljena. To "uskoro" se godinama odgađa, a u kalendaru obnova zagrebačkih institucija nakon potresa izgleda da će još pričekati. Je li to dobro ili loše? Lisinski je od 2009. do 2023. godine, kad ga je aktualna zagrebačka vlast smijenila, vodio Dražen Siriščević.

Za vrijeme dugotrajne Bandićeve vlasti Lisinski je najjače odašiljao ideju koncertnog programa kao ogledala ukusa ravnatelja Siriščevića za njegova (gotovo) četiri uzastopna mandata, a dvorana se kolokvijalno nazivala "hramom glazbe". Čalopek, očito, ima drugačiju vizuru upravljanja i programiranja. Profesionalni interesi su joj u obzoru suvremene glazbe u množini žanrova i vrsta, radno iskustvo u menadžeriranju i produkciji velikih festivala poput zagrebačkog Muzičkog bijenala, a glazbena pedagogija u fokusu na djecu, mlade i tinejdžere.

Zanimalo nas je što, kako i za koga se proizvodi u Koncertnoj dvorani Lisinski, što je iz ravnateljičine pozicije važno za uspješne uvjete proizvodnje sadržaja u toj instituciji i kako razmišlja o svjetonazorskim ratovima publike u kategorijama elitne i "odiozne" muzike.

Prvi motiv u javnoj percepciji Lisinskog je odnos komercijalne i nekomercijalne glazbe. Kako on izgleda iz vaše perspektive, u praksi poslovanja?

Do mog dolaska na ovu poziciju omjer komercijalne i nekomercijalne glazbe – ako prihvatimo ovu podjelu ugrubo – bio je na strani komercijalne. Tako je još uvijek, za promjene treba vremena. Međutim, ovakvu podjelu moguće je prihvatiti jedino s velike distance i s velikim oprezom. Na terenu praktičnog poslovanja u Lisinskom, pojmovi komercijalnog i nekomercijalnog nisu tako jednostavni. Postoje, recimo, neke situacije koje su u okviru definiranja komercijalnog, na pola puta. Pravi odgovor bi zapravo trebalo tražiti u razlici onog programa što ga dvorana Lisinski sama proizvodi i onoga što ne proizvodi. Jer dvorana Lisinski proizvodi i komercijalni i nekomercijalni sadržaj, pri čemu se pod nekomercijalnim uglavnom i najčešće smatra, konvencionalno rečeno, klasična glazba. Također, Lisinski je ustanova čije djelatnosti uključuju usluge produkcije i najma svojih prostora drugim organizatorima i programima.

 

Svaka glazba ima svoju publiku

U okvirima konvencionalnih podjela prvi krug bi onda bila podjela na klasičnu i zabavnu muziku, a drugi u najmu Velike dvorane Lisinski za konferencijske, korporativne i druge sadržaje. Kakav je omjer prvog i drugog tipa sadržaja?

Podjela je ispravno postavljena, ali su njezini rubovi mnogo mekši i propusniji kad njima upravljate. Naprosto, mijenja vam se vizura i ti omjeri nisu nešto čime je moguće odmah odrediti postotke: barem ne još, jer sam na samom početku mandata. Međutim, namjeravam raditi na ravnoteži tih omjera, u korist proizvodnje programa. Odnosno na ravnoteži između projekata u kojima Lisinski jedino pruža organizacijske usluge i onih koje sami proizvodimo, komercijalnih i nekomercijalnih. Uvjerena sam da dvorana Lisinski mora proizvoditi više vlastitog programa, jer jedino tako može utjecati na bolju poziciju tih sadržaja na tržištu ili u kulturnoj slici i ponudi Zagreba.

Nije teško shvatiti razliku između komercijalnog i nekomercijalnog na primjeru koncerta Berlinske filharmonije u Lisinskom prije dvije godine, kad je ulaznica koštala oko sto eura. Činjenica elitnog komercijalnog koncerta nije pitanje, ali prioritet uloga i ukus publike jest?

Naravno, to je komercijalni koncert jer je dobit uvijek interes. Važno je da se s koncertom ne završi u minusu ili da se ostvari barem neki prihod. I ako inzistiramo na definiciji komercijalnog, situacija je tu čista. U programu Lisinskog treba biti i takvih koncerata. Međutim, moja je temeljna namjera da vlastitom produkcijom i nekim drugim tipovima sadržaja koji prate tu produkciju Lisinskog nadomjestim sve ono što je, po mom sudu, do sada nedostajalo u njegovu programu.

Postojeće programe dvorane Lisinski u suradnji s vrtićima i školama nastavit ćemo vikendima prije podne, a sad je namjera da pokrenemo program namijenjen najteže dohvatljivoj publici – tinejdžerima

Što nedostaje programskoj slici Lisinskog? U zatečenom stanju, koji je omjer vlastite proizvodnje Lisinskog u odnosu na vanjske produkcije? Govorimo o dvadesetak posto vlastite proizvodnje ili manje?

Ne znam točno koji je omjer, ali udio vlastite produkcije Lisinskog bio je jako skroman. Činjenica je da je do sada dvorana Lisinski samostalno proizvodila jedino ciklus "Lisinski subotom" i onda povremeno ulazila u koprodukcije programa za Veliku dvoranu. Ako govorimo u kategorijama elitizma, "Lisinski subotom" je sa svojih petnaest koncerata u sezoni, s vrhunskim orkestrima, solistima i dirigentima, dokaz najvišeg stupnja kulturnog elitizma, u najboljem smislu tog pojma. Nedostatak je, naravno, činjenica jednokratne dostupnosti vrhunskog sadržaja za 1800 ljudi u prostoru ove dvorane. Po abecedi elitne kulture, takva je glazba u pravilu manje dostupna ili posve nedostupna svima.

S druge strane, elitna je umjetnost takva po svom habitusu. Međutim, kao ravnateljica ove institucije preuzimam rizik za treću opciju jer želim ponuditi novi moment u programu, drugačiji alat kojim ćemo malo-pomalo mijenjati oblik tih elitnih koncerata. Namjera je takve koncerte otvoriti širem spektru publike. Financijski približiti, drugačije predstaviti, kako već tko voli reći. Primjerice, uveli smo program "Postani klasičar – slušaj glazbu za 5!" gdje su ulaznice po cijeni od pet eura namijenjene učenicima i studentima. Naravno, ako koncert nije rasprodan. Taj model sada funkcionira odlično.

Naravno, pitanje je hoćete li subvencionirati cijenu ulaznice za skupe kulturne sadržaje?

Za neke tipove sadržaja definitivno treba subvencionirati ulaznice. Koji bi to bili programi i za koju kategoriju publike, još ne znam jer razgovori s Gradom u tom smislu još nisu počeli. Nije bilo vremena. Nisam sigurna da će se moći subvencionirati svi tipovi programa, za sve kategorije publike. Treba, također, znati da je u programskom smislu 2024. godina za mene "zaključana" jer preuzimam naslijeđeni program, mogu razgovarati jedino o programu koji u Lisinskom počinje početkom 2025. godine.

Da ne bude zabune, nije stvar u "opravdavanju" elitizma sadržaja, nego u načinu njegove dostupnosti. Ne treba ponavljati da svaki tip sadržaja ima svoju publiku?

Ali možda baš treba ponoviti, jer je to temeljni princip poslovanja i egzistencije dvorane Lisinski: svaka glazba ima svoju publiku. Možemo, dakle, razgovarati i o karakteru elitističke glazbe, ali je važno znati s koje pozicije o tome govorimo.

Činjenica da je projekt obnove privremeno stopiran je pozitivna, iz više razloga. U situaciji građevinskih obnova u Zagrebu, Lisinski je trenutno jedina raspoloživa koncertna dvorana. A kad nam kažu da se moramo seliti, trebat će nam period od dvije sezone da se organiziramo

Pretplatnički ciklus "Lisinski subotom" je bez sumnje garancija kvalitete programa. Konvencija oko koje se programira sadržaj?

Tako je. Upravo zato imamo potrebu, ali i obavezu da stvorimo nove programe s fokusom na drugačije sadržaje, za više slojeva drugačije publike.

Je li moguće postići da jedan, uvjetno rečeno komercijalni tip programa, financira onaj nekomercijalni? Koliko prostora ima u kalkulaciji najma dvorane u korist programa?

U startu sam mislila da ću lakše moći unaprijediti omjer termina najma dvorane i onih u kojima se predstavlja naša produkcija. Također sam mislila da će postojati mogućnost da se i u onom segmentu gdje dvorana jedino iznajmljuje prostor za vanjske produkcije mogu dogovoriti za sadržaj koji bi više odgovarao mojim kriterijima kvalitete. Ali brzo sam shvatila da se tu ne može intervenirati, jer je zadaća dvorane Lisinski da u iznajmljenim terminima bude jedino dobar domaćin, što uvijek jest. Postoji i kontingent termina kojima upravlja Grad Zagreb. Drugim riječima, ekonomska računica je komplicirana, a ulog za novi program time intrigantniji jer treba posložiti prioritete za maksimalno funkcionalan program.

Što se točno financira najmom dvorana Lisinski, program ili poslovanje?

Poslovanje, najvećim dijelom. Program se najvećim dijelom financirao od prodaje ulaznica. Barem je tako bilo do sada.

I to je štimalo?

Da, ali kvaka je u tome što Lisinski do sada praktički nije proizvodio vlastiti program, nego je prodavao sadržaj vanjskih produkcija u terminima koji su mogli biti namijenjeni za vlastite sadržaje. To je taj financijski model spojenih posuda. Pritom treba znati da jedino za ciklus "Lisinski subotom" Grad Zagreb daje dio sredstava. Ministarstvo kulture općenito vrlo malo sudjeluje u financiranju programa Lisinskog, ali financira poslovanje Muzičkog informativnog centra (MIC) koji djeluje u sklopu dvorane Lisinski. Sponzorstva programa do sada nije bilo, kao ni suradnje sa stranim kulturnim centrima i veleposlanstvima u Zagrebu. Na sponzorstvima programa intenzivno radimo otkad sam ovdje došla i u tom smislu jako napredujemo. Lisinski ima ogroman potencijal za sponzorstva u kulturi, pri čemu ne mislim samo na uobičajenu frazu marketinga "dodane vrijednosti", nego doista na neku drugačiju kvalitetu. Idealističku posve, zašto ne.

(Foto: Sandro Lendler)

 

Glazbena lektira

Koje su ključne točke vašeg programa?

Uzimajući u obzir ograničenja brojem termina, financijama i kadrovima, novi program prije svega mora biti ekonomičan i održiv. U ideji novoga vodili smo se načelom od svega pomalo, ali u dinamici logičnog povezivanja. Da se elementi programa nadovezuju, pružaju mogućnost čitanja na različite načine. Da program uvodi zanimljivosti i korist različitim profilima publike. Primjerice, u novoj sezoni najesen pokrećemo novi koncertni ciklus u Maloj dvorani, koju ćemo ponovno vratiti koncertnom programu, za razliku od kazališnog koji je ondje do sada bio prioritet. Maloj dvorani ćemo konačno vratiti komorno muziciranje, jer ga u Lisinskom nije bilo jako dugo. Pokrećemo novi koncertni ciklus u kojemu će se izmjenjivati tri ansambla, Trio Elogio, Papandopulo kvartet i ansambl izvođačica: Martine Filjak, Monike Leskovar, Marije Andrejaš i Dunje Bontek.

Svi ti koncerti će se izvoditi u dvije varijante: u večernjim terminima i jutarnjima, vikendom za djecu i mlade. Postojeće programe dvorane Lisinski u suradnji s vrtićima i školama nastavit ćemo vikendima prije podne, a sad je namjera da, u suradnji s obrazovnim institucijama i nadležnim ministarstvom, pokrenemo program namijenjen najteže dohvatljivoj publici – tinejdžerima. Ideja je da se pokrene ciklus Glazbene lektire, gdje bi domaći ansambli izvodili, uglavnom klasičnu, literaturu koja je obrađena u kurikulu glazbene kulture. Naravno, taj je program sistemski najteže provediv i tek ga treba postaviti, ali sigurna sam da treba ići tim smjerom. Također, 26. svibnja održat ćemo prvi put "Glazbeni piknik", manifestaciju kolažnog tipa programa za djecu i roditelje, koji bi se trebao održavati jednom godišnje, u svibnju. Važno nam je promijeniti kondicije koncertnog događaja.

Kažete, obnove dotrajale zgrade Lisinskog neće biti još najmanje dvije godine. Je li to dobro ili loše?

Dvorana nije opasna po život, ali njezin sistem klimatizacije potječe iz kasnih 1960-ih i pravo je umijeće postići ispravnu temperaturu u dvorani – što zasad uspijevamo bez greške. Međutim, klima je jedan od glavnih razloga zbog kojih se obnova dvorane odugovlači, to nije jednostavan posao. A kad obnova krene, dvorana se mora zatvoriti. Glavni projekt obnove je trebao biti gotov, ali je na moje inzistiranje privremeno obustavljen. Trebalo mi je, naime, par mjeseci forenzičke potrage za tim dokumentom, koji je bio "zagubljen" između nekoliko administrativnih ureda u Gradu.

Kad sam konačno dobila na uvid taj projekt, zaključila sam da u startu nije bio dobro postavljen jer je, ukratko, računao jedino na kozmetičke, a ne na sistemske zahvate u obnovi, koji su u trenutnim uvjetima neprikosnoveni. Projekt obnove je zato stopiran, Grad se s time složio. Ta je činjenica pozitivna, iz više razloga. U situaciji građevinskih obnova u Zagrebu, Lisinski je trenutno jedina raspoloživa koncertna dvorana. A u trenutku kad nam kažu da se moramo seliti, sigurno će nam trebati period od dvije sezone da se organiziramo jer se programi planiraju daleko unaprijed.

U idejnom smislu, što vam je želja?

Oduvijek mi je želja da o muzici prestanemo razmišljati "svjetonazorski". Ukratko, želja je da dvorana Lisinski postane ugodno mjesto za svakoga. Bez forsiranja, bez prenemaganja, bez velike drame.