Adrian Oproiu rumunjski je pjesnik mlađe generacije koji već niz godina živi i radi u Zagrebu. Više je razloga, osim upravo spomenutog mjesta stanovanja, da se na njegovu prvu na našem jeziku objavljenu knjigu ‘Krajolici, ljudi i ptice’ (s rumunjskoga preveli Goran Čolakhodžić i Ana Brnardić Oproiu; MeandarMedia, Zagreb) osvrnemo u okviru kritičkog stupca koji se inače bavi postjugoslavenskim pjesničkim poljem – prije svega činjenica da je Oproiu aktivni dionik onoga domaćeg barem koliko i jezično-matičnog mu, rumunjskog. Pjesničkim prvijencem javio se relativno kasno, već kao naturalizirani Zagrepčanin, a sa suprugom Anom Brnardić i mladim pjesnikom i prevoditeljem Goranom Čolakhodžićem (koji potpisuju i prepjev ovog izdanja) intenzivno je posvećen rumunjsko-hrvatskoj književnoj razmjeni, prevodeći poeziju i prozu u oba smjera.
Autorove poetičke koordinate potražiti je također jednako u rumunjskom i domaćem suvremenom pjesništvu, kao i u kanonu iskustvima nadrealizma i historijskih avangardi utvrđenoga drugoga modernizma. Četrdeset uvrštenih pjesama, u rasponu od pjesama u prozi, preko stihovanih minijatura do poetskih mikroeseja (pri čemu proznome slogu pripada otprilike polovina naslova), doneseno je u jednom bloku, izbjegavajući grupiranje ili organizaciju u cikluse. Pjesme se, međutim, sasvim očito vezuju u nekoliko formalno, tematski, izvedbeno ili drugačije manje ili više homogenih nizova, čijim je razbijanjem, ispreplitanjem i iznevjeravanjem kompozicijskoga očekivanja ostvarena zanimljiva, funkcionalna (inter)tekstualna dinamika. Pjesme u prozi poput ‘gradova’ ili ‘duboko’ najviše, čini se, duguju dragojevićevskom ‘fenomenološkom’ uvidu, što je u potonjem slučaju potvrđeno i u pjesmu uvodećim citatom. Njihova je sintaksa razigrana, kumulativna, rečenica nerijetko hipertrofirana, policentrična, kakva je – rašomonska – katkad i perspektiva subjekta-promatrača. Na njih se nadovezuje niz uglavnom kraćih proznih pjesama koje na scenu izvode niz upečatljivih, povijesnih i/ili fiktivnih likova: Abu Kasima, Sama O. Maloonyja, Hamiyana Demetriusa, Nichitu (po svemu sudeći Stanescua), Orlana D., Ćoru… Podsjećajući na neobičnu, nadrealnom logikom i gustom metaforikom miniranu verziju Ondaatjeovih ‘Sabranih djela Billyja Kida’, sastavci međusobno interferiraju, te ćemo neke od likova (Hamiyan, žena-jednorog, Štakac, Sam…) susresti više puta. Zatim, tu je niz kraćih, stihovanih pjesama (s podnizom tekstova naslovljenih jednako ‘slika’), te nešto dužih stihovnih, uglavnom bez strofike ispisanih sastavaka.
Ranije spomenuti modernistički registar, iz spektra koji bi Hugo Friedrich nazvao ‘tamnim’, do izražaja najviše dolazi u stihovanome korpusu. Opetovano iskrsavaju motivi poput crnila, noći, krvi, tame, pomrčine, pijetla, koji kao da iscrtavaju svojevrstan magijski krug – scenu na kojoj će pjesnici opet biti šamani. Stalno prisutnu protutežu predstavljat će gotovo analitični subjekt-promatrač i komentator, čija će refleksija, ipak, uvijek biti zauzdana, očuđena rečenom infuzijom nadrealističkih elemenata i neprozirnom modernističkom metaforikom.
Oproiu se najslabije snalazi u duljim pjesama u stihu, koje se počesto rasplinu, ne zadržavaju površinsku napetost, što je slučaj i u prvoj od pjesama pod naslovom ‘slika’, gdje se splet pregusto posijanih poredbi i metafora na premalom prostoru ne uspijeva kondenzirati u zajedničko estetsko iskustvo pjesme. Knjiga bi mogla i bez pjesme ‘empty space dance’ (sudeći po popratnoj bilješci, moguće pisanoj za izvođenje uz glazbenu pratnju), koja zalazi u prostor općih mjesta makabrične, dylandogovske poetike, u šumu od magle u kojoj bi plesao sa smrti – / kad plešeš sa smrti, smrt pleše sa životom. Pjesmom u prozi, naprotiv, Oproiu barata vrlo dobro, gotovo bez iskliznuća i slabih mjesta, a vrhunac knjige predstavljaju intenzivne, uspjele lirske minijature poput ‘otac’ i Omare, Omare…, ili ‘šljuke’ – gotovo transtromerovskog, istovremeno posve statičnog i do pucanja krikom i skokom nabijenoga prizora.
Oproiuov je poetički mozaik svakako zanimljiv, jednako u segmentima kojima se približava dominantnim strujama pjesničkog polja u čijem se okviru pojavljuje ova knjiga, koliko i vlastitom (nipošto impliciranom) apartnošću.
