Vijest da "Alan Ford" uskoro prestaje izlaziti pojavila se i u našim medijima, ali nije odjeknula onako kako bismo to mogli očekivati. Podsjetimo: nakon što se 1969. pojavio u Italiji, kao djelo scenarista Luciana Secchija, poznatijeg pod pseudonimom Max Bunker i crtača Roberta Raviole, alias Magnusa, "Alan Ford" je već sljedeće godine, u izdanju zagrebačkog Vjesnika, stigao i u Jugoslaviju. Pustolovine naslovnog antijunaka i derutne obavještajne skupine u čijem se sastavu slučajno zatekao, Grupe TNT, posredovane i (pre)oblikovane nezaboravnim prijevodom Nenada Brixyja, kod nas su se upisale u popularnu i masovnu kulturu kudikamo dublje i šire nego u samoj Italiji.
Razlog relativno mlakih reakcija domaćih medija na prestanak izlaženja serijala zacijelo možemo tražiti i u činjenici da se na našim prostorima "Alan Ford" uglavnom percipira kao institucija (zajedničke, bolje) prošlosti. Činjenica da je Grupa TNT, zahvaljujući magiji stripovskoga kliznoga vremena, operativna i u trećoj dekadi 21. stoljeća, zasigurno bi zapanjila neke čitateljice i čitatelje koji je se sjećaju od otprije nekoliko decenija. Međutim, dok je Magnus još 1975. napustio rad na serijalu (preminut će 1996.), Bunker je, kako su godine i decenije odmicale, u suradnji s različitim crtačima i dalje pisao nove priče. Brixy je preminuo 1984., ali je serijal nastavio izlaziti i kod nas; premda reprinti i ponovljena izdanja klasičnih priča danas imaju primat, nove epizode i dalje se prevode i objavljuju i na našim jezicima (zadnjih godina najredovnije u nakladi novosadske grupacije Svet/Color Press).
"Alan Ford" je nastao na razmeđu epoha – u doba kad su optimizam i vjera u napredak koji su obilježili šezdesete godine kopnili, a Italija se nalazila na pragu razdoblja nestabilnosti i sveobuhvatne društvene krize poznatoga kao olovne godine
Međutim, 84-godišnji Max Bunker nedavno je najavio da će broj 660, koji bi u Italiji trebao izaći sredinom sljedeće godine, donijeti posljednju epizodu "Alana Forda". Tim povodom pokušali smo doznati kako sam kultni autor gleda na kraj serijala, ali i doznati nešto više o njegovoj osobnoj povijesti s "Alanom Fordom". To se nije pokazalo lakim zadatkom. Na naša pitanja, dostavljana e-poštom preko njegove izdavačke kuće 1000 Volte Meglio, Bunker je odgovorio ažurno, u skromnome tonu, uz zahvale što smo ga se sjetili; međutim, njegovi su odgovori također kratki, eliptični i nerijetko enigmatični. Na pitanje o završetku "Alana Forda" on odgovara: "Pričekajmo da vidimo što će biti". Znači li to da serijalu možda i neće doći kraj?
Zauzvrat, Bunker ne skriva da radi na novom protagonistu, odnosno protagonistkinji. U planu je da Petra, kako će se zvati, sa završetkom "Alana Forda" preuzme štafetu od Grupe TNT. Je li riječ o nekoj vrsti Alanova ženskog pandana? Hoće li novi serijal možda dijeliti iste kronotope (continuity) s prethodnim? Bunker ne želi otkriti ništa više od najosnovnijeg: "Toliko sam zasad otkrio i talijanskom čitateljstvu", obrazlaže on.
"Alan Ford" je, inače, nastao na razmeđu epoha – u doba kad su optimizam i vjera u napredak koji su obilježili šezdesete godine kopnili, a Italija se nalazila na pragu razdoblja nestabilnosti i sveobuhvatne društvene krize poznatoga kao olovne godine, koje će potrajati sve do početka osamdesetih. Magnus i Bunker odabrali su da svoj novi serijal smjeste u New York: postupak u skladu s konvencijama talijanskoga komercijalnog stripa, koji svoje junake i priče gotovo uvijek izmješta iz Italije ali, prema Bunkeru, motiviran i pragmatičnim razlozima. "U ondašnjoj Italiji nije bilo preporučljivo koristiti eksplicitno talijanske lokacije i situacije", pojašnjava.
Opak, teško je zamisliti da netko već u prvim epizodama nije prepoznao satiru talijanskog društva – od neprevladanog naslijeđa Drugoga svjetskog rata, preko klasnih nejednakosti, do razočaranja šezdesetosmaške generacije. Unatoč tome, ili možda baš zbog toga, "Alan Ford" kod kuće nije postao bestseler, ili to barem nije postao odmah. Naime, tek će s brojem 26, i prvim pojavljivanjem Superhika, zanimanje za serijal skočiti – premda nikad do razmjera koje je dosegao u jednoj susjednoj državi.
Zauzvrat, o fenomenu popularnosti "Alana Forda" u jugosocijalizmu doslovce su napisane knjige. "Cvjećarnica u Kući cveća" Lazara Džamića nastoji ga (uz dosta suspektnih mistifikacija) protumačiti kroz antropološku prizmu, a "Halo, Bing" Ivana Sršena i Antonije Radić odgovore traži u opsežnoj diskusiji sa samim Bunkerom. U potonjoj knjizi-intervjuu Bunker spominje pisma koja je razmjenjivao s Nenadom Brixyem, kao i činjenicu da mu je izdavač povremeno prenosio reakcije jugoslavenske publike na serijal. Znači li to da je već tih godina bio svjestan zvjezdanog statusa svog djela kod Slavena? Apsolutno, kaže. "Bili ste senzibilniji i pažljiviji čitaoci od mojih sunarodnjaka" – i zato je "Alan Ford" najprije eksplodirao s ove strane Trsta.
Max Bunker (Foto: Screenshot/Roxybar.tv)
Koliki je izazov predstavljalo osmišljavanje novih priča iz mjeseca u mjesec, kroz sve ove decenije? Čini se da to pitanje zbunjuje tvorca "Alana Forda". "Zašto izazov?" uzvraća on. "Naprosto, pišem i stvaram s lakoćom". U razgovoru za YouTube kanal Comics All Day (CAD) on će pak ustvrditi: "Jednom kad uđem u priču, veoma glatko izmišljam". No postoje li epizode, priče ili faze do kojih osobito drži? Zacijelo i među likovima ima svoje favorite? Bunker tvrdi da nikad ne bi mogao sačiniti nikakav best of. Napisao je, kako kaže, beskrajno mnogo priča, te bi takvo što bilo besmisleno.
Međutim, ni nakon "beskrajno mnogo" epizoda "Alana Forda", Max Bunker nije čovjek jednoga stripa. On stoji i iza serijala kao što su "Dijabolik", "Satanik" i "Maxmagnus", također prevođenih i rado čitanih na našim prostorima. Značajan je i kao izdavač i urednik: primjerice, sedamdesetih godina uređivao je časopis "Eureka", na čijim su se stranicama pojavile neke od prvih tabli mange na europskim jezicima (reakcije su, prisjeća se, bile mlake). Ipak, oko mjesta koje "Alan Ford" zauzima u njegovom cjelokupnom stripovskom radu i karijeri Bunker danas nema dileme: riječ je o "vrhuncu".
Bunkerov život, dakako, nije sudbinski vezan samo za stripove u čijem je nastanku i razvoju sudjelovao, nego i za one koje je otkrivao kao čitatelj. "Rođen sam kad i američki stripovi, 'Fantom' i 'Mandrak'", govori. "Kasnije je došao Marvel, koji je sa smrću moga prijatelja Stana Leeja ipak nešto izgubio". Pa ipak, "Spider-Man" i dan-danas ostaje, kaže, njegov favorit. Nismo mogli a da Bunkera ne pitamo kako on, kao autor, izdavač i urednik, ali i kao čitatelj, gleda na današnji stripovski pejzaž u Italiji. Koliko se situacija promijenila u odnosu na onu šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća? "Iskrsla je masa problema", odgovara on. Najprije Covid-19, a onda i klimatske promjene i nepogode koje opisuje kao "pobunu prirode", promijenile su životne, a time i čitateljske navike. Pa ipak, stječemo dojam da tvorac "Alana Forda" i aktualnoj eri stripovske umjetnosti pristupa kao istinski uživalac, bez fatalizma i lamentacija.
Budu li se u predstojećem razdoblju nove epizode pojavljivale u našim krajevima u ritmu od po jedne mjesečno – što nije izvjesno – imamo još sedam godina do kraja serijala. Na pitanje što bi poručio (eks)jugoslavenskom čitateljstvu, Bunker je opet enigmatičan: "Imajte povjerenja i nadajte se da sam ispričao potpun vic". Ali odmah potom slijedi šlagvort: "ŽIVIO 'ALAN FORD'!!!!" Tu lozinku već bolje razumijemo.
