Beth Gibbons: Lives Outgrown (Domino)
Za Beth Gibbons ovaj album predstavlja formalno prvo samostalno ostvarenje u tridesetak godina karijere, ne računajući "Out of Season", suradnju s basistom Talk Talka Paulom Webbom iz 2002. godine. Geoff Burrows i Adrian Utley, kolege iz matičnog joj Portisheada, danas se više bave side projektima i filmskom glazbom pa se čini da je bendu suđeno da ostane u stanju nedefiniranog mirovanja. No "Lives Outgrown", snimljen u suradnji s Leejem Harrisom, još jednim članom Talk Talka, i sveprisutnim britanskim producentom Jamesom Fordom zapravo se savršeno uklapa u zvukovni svemir koji je Portishead uspostavio briljantnim albumom "Third" iz 2008. Nekadašnji trip hop zamijenjen je vrlo britanskim pogledom na pastoralnu folk glazbu prošaranu analognim elektronskim detaljima, a ionako neobični, distancirani glas Beth Gibbons savršeno se uklopio u takvu evokativnu, kinematičnu mješavinu. "Lives Outgrown" nastavlja tu praksu u formi nešto čvršće strukturiranih pjesama, u pravilu okupljenih oko tematike prolaznosti i fizičkog starenja. Mladost je možda prošla, kao i trendovi koje je njen bend pomogao uspostaviti, no Gibbons u ovim pjesmama zvuči jednako enigmatično i posebno kao i na "Dummy", legendarnom Portisheadovom debiju. Škrtoj diskografiji unatoč, već je to samo po sebi ogromno postignuće.
Arooj Aftab: Night Reign (Verve)
Arooj Aftab, pakistanska glazbenica s njujorškom adresom, predstavila se široj javnosti prethodnim samostalnim ostvarenjem, Grammyjem nagrađenim albumom "Vulture Prince". Njezin prodorni glas te pjevanje na urduu i engleskom odvajaju je od kategorije jazz popa u koju bismo je na prvu mogli strpati. Snimljen uz pomoć mnogobrojnih glazbenika različitih žanrovskih odrednica, "Night Reign" još je teže opisati od prethodnika, ali i prošlogodišnjeg odličnog suradničkog albuma "Love in Exile" s Vijayom Iyerom i Shahzadom Ismailyjem. Ono što svih devet pjesama ima zajedničko podcrtano je već u naslovu: nokturalnu, snovitu atmosferu koja joj je priskrbila usporedbe sa Sade Adu. Aftab uzima iz tradicije svog nasljeđa jednako slobodno kao što posvaja psihogeografsku zvukovnicu, pa tako primjerice "Bolo Na" s gostovanjem Moor Mother podsjeća na izrazito usporenu inačicu produkcija kakve je RZA radio za Wu-Tang Clan. Ovim albumom Aftab je potvrdila da uspjeh prethodnika nije bila slučajnost i da njen zvuk u budućnosti može postajati samo začudniji i originalniji.
Young Jesus: The Fool (Saddle Creek)
Nakon godina permutacija John Rossiter je umalo umirovio svoj bend Young Jesus čija je s godinama jedina konstanta (p)ostao on sam. Njegov sedmi album "The Fool" svojevrsna je dekonstrukcija heartland rocka, sveameričkog žanra posebno popularnog u osamdesetima i oživljenog u novije vrijeme u radovima bendova kao što su War on Drugs ili The Killers. Pjesme su slikovite studije karaktera, isporučene teatralnim, afektirajućim vokalom zbog kojeg ćete na uvodnoj "Brenda & Diane" ili zaustaviti album ili nastaviti opčinjeno slušati. Rossiter u intervjuima nije naveo jesu li pjesme i u kojoj mjeri autobiografskog karaktera, no to na koncu nije ni bitno kada su isporučene ovolikim intenzitetom. Album zahvaća niz osjetljivih tema poput brige za ostarjele roditelje, usamljenost, dezorijentiranost u suvremenom svijetu, no Rossiter nigdje ne ide tako daleko kao u "Rich", pjesmi u kojoj je iz prvog lica jednine strpao cijeli bildungsroman o povlaštenosti i prokletstvu međugeneracijskog bogatstva i umjetnosti kao sredstvu izražavanja i bijega. Bez obzira na to što njegovu nekontroliranu prirodu neće svi cijeniti, rijetki su albumi ovako nepredvidljivi i direktni, a to svakako zaslužuje pažnju.
