Nakon "Miljenice" i "Ubogih stvorenja", dvaju velikih uspjeha ostvarenih bez scenarističkog učešća Efthimisa Filippoua, Yorgos Lanthimos vratio se suradnji s tim svojim dugogodišnjim koscenaristom, gotovo podjednako zaslužnim za afirmaciju tzv. grčkog čudnog vala čija je Lanthimos bio perjanica. Zajedno su napisali sve Lanthimosove filmove od probojnog "Očnjaka", preko "Alpa" i "Jastoga" do "Ubojstva svetog jelena", no povratak suradnji nije se pokazao naročito uspješnim. "Kinds of Kindness", kako je u Hrvatskoj nepreveden naslov tog novog filma, jest bio u konkurenciji za ovogodišnju Zlatnu palmu i odlični Jesse Plemons u Cannesu je nagrađen kao najbolji glumac, ali sasvim je sigurno da invaziju na Oscare i mnoštva drugih nagrada i priznanja koju su ostvarili "Miljenica" i "Uboga stvorenja" neće ponoviti.
Uostalom, kritika je rekla svoje: ne računajući neshvaćeno remek-djelo, Lanthimosov samostalni dugometražni debi "Kinetta", "Kinds of Kindness" najslabije je primljen autorov rad. I nema tu razloga za neslaganje – doista, novi Lanthimosov ostvaraj, za razliku od "Kinette", nije neprepoznati dragulj nego osrednji film kojim su se dvojica kreativno vrlo svježih sineasta većinski predstavila u nepovoljnom svjetlu. Većinski zato što je riječ o omnibusu sastavljenom od triju priča vrlo labavo povezanih istim glumcima u različitim ulogama te marginalnim likom nazvanim R. M. F. koji se jedini pojavljuje u sve tri priče, pri čemu je prva priča više-manje odlična, na razini visoke reputacije svojih tvoraca, no druge dvije znatno su slabije, toliko da bi netko neupućen mogao pomisliti da su ih radili ne previše nadareni Lanthimosovi i Filippouovi imitatori.
Ono što također povezuje tri priče jest motiv ljubavi kao odnosa moći, manipulacije, iskorištavanja, zlostavljanja, što navješćuje davni (i sjajni) hit Eurythmicsa "Sweet Dreams (Are Made of This)", pušten već na predpočetku filma sa zaštitnim znakovima kompanija koje su ga proizvele. Hit koji, ne zaboravimo, slatke snove vidi sastavljene od iskorištavanja i zlostavljanja, uključujući mogući užitak iskorištavanih i zlostavljanih. Upravo o tome radi se u "Kinds of Kindness".
Prva priča govori o Robertu (Plemons), zaposleniku bogatog i moćnog Raymonda (Willem Dafoe), koji ispunjava sve pomaknute zahtjeve tog svog izvora blagostanja što mu je podario raskošnu kuću i izabrao suprugu, i spram kojeg Robert gaji potpunu, ljubavlju motiviranu odanost. No kad Raymond zatraži od njega da izazove prometnu nesreću u kojoj bi drugi čovjek mogao smrtno stradati, za Roberta je to crta koju ne želi prijeći. Tada počinje njegov pokušaj emancipacije koji će završiti porazno, emotivnim slomom i potpunom moralnom degradacijom. Priča je unutar svog svijeta uvjerljiva, intrigantna, uzbudljiva, režija je izvanredna, kao i Plemons, neobično nalik na Matta Damona, u ulozi Roberta.
Međutim, naredni segment omnibusa, o policajcu (Plemons) koji je uvjeren da žena (Emma Stone) koja mu se vratila nakon stradanja na znanstvenoj ekspediciji nije njegova voljena supruga, tanka je i prozaična poput neke neuspjele epizode "Zone sumraka". Treća priča o dvoje pripadnika (Stone i Plemons) sekte koja traži ženu što može oživljavati mrtve, nešto je bolja, ali u konačnici, ponajprije zahvaljujući raspletu na razini adolescentskih pokušaja, iznova razočaravajuća. U sve tri priče tzv. uža režija, dizajn i gluma na visokom su nivou, ali idejno-scenaristički druga i treća podbačaji su kojima su se Lanthimos i Filippou zapravo izblamirali. Autori tog ranga naprosto si ne bi smjeli dozvoliti takvu vrstu "opuštenosti" koja rezultira eklatantnom demonstracijom nedostatka potentnih ideja i pristajanjem na najlakša moguća rješenja.
