U antologijskom eseju "G. Bennett i gđa Brown" iz 1924. Virginia Woolf založila se za svojevrsni ultrarealistički pristup ljudskoj svijesti, što je dvije godine prije već demonstrirao Joyce u "Uliksu". Dosadašnji filmovi s temom demencije problem su prikazivali izvana, kako bi Virginia Woolf u svom najslavnijem eseju "Moderna fikcija" iz 1919. rekla, "materijalistički", a stvar je u tome da mu se pristupi, na tragu terminologije slavne spisateljice, "spiritualistički", tj. iznutra, iz duhovne perspektive. Jasnije rečeno, da se recipijentima pruži vizura same dementne osobe, kako ona vidi i osjeća stvari. Tog pothvata prihvatio se istaknuti francuski dramatičar (i romanopisac) srednje generacije Florian Zeller, koji je ekranizirao svoj najpoznatiji komad "Otac" iz 2012. (s velikim uspjehom postavljan u Parizu, Londonu, New Yorku i drugdje). Zeller je (kasnije Oscarom nagrađen) scenarij prema vlastitom predlošku napisao zajedno s najpoznatijim britanskim scenaristom (i dramatičarem), oskarovcem Christopherom Hamptonom ("Opasne veze"), te se sam poduhvatio režije kompleksne materije iako mu je jedino prethodno redateljsko iskustvo s pokretnim slikama bila jedna epizoda dokumentarne TV serije "Otisci prstiju". No zahvaljujući visokoj reputaciji komada mogao je računati na optimalne produkcijske uvjete, pouzdane profesionalce u tzv. tehničkoj ekipi i vrhunske glumce predvođene legendarnim Anthonyjem Hopkinsom, a onda i Olivijom Colman, najpoznatijom po Oscarom nagrađenoj (glavnoj) ulozi kraljice u "Miljenici" Yorgosa Lanthimosa.
U takvom kontekstu Zellerevo redateljsko početništvo ni za trenutak se nije osjetilo, upravo suprotno, njegova je izvedba vrlo sigurna i pritom elegantna, podržana bravurozno slojevitom, Oscarom više nego zasluženo nagrađenom Hopkinsovom izvedbom te sjajnim sekundiranjem Olivije Colman, čija je sporedna uloga također nominirana za Oscara, ali nije potvrđena. Velik je doprinos i montažera Yorgosa Lamprinosa (i on je bio nominiran za nagradu američke filmske Akademije) koji je nadasve učinkovito, glatko povezao različita stanja svijesti naslovnog lika. A ta stanja čine najveći dio filma, odnosno veliku većinu onoga što gledamo, gledamo iz Anthonyjeve perspektive (ime protagonista jednako je imenu glumca, kao i datum njegova rođenja, što naravno nije slučajno). Kad se počnu događati čudne stvari, kad se Anthonyjeva kći Anne u njegovom stanu pojavi u sličnom, ali definitivno drugačijem obličju, kad se počnu postavljati pitanja je li stan njegov ili njezin, putuje li ona u Pariz da bi tamo živjela s novim partnerom ili je još uvijek u braku s prethodnim, gledateljima postaje jasno da svjedoče manifestacijama svijesti osobe koja dramatično gubi pamćenje i čija psiha postaje sve konfuznija, da bi naposljetku došlo do njezina potpunog emotivnog sloma (bez tereta sentimentalnosti, kamoli patetike koje teško da bi zaobišle holivudsku produkciju slične tematike).
Zeller inteligentno, diskretnim mijenama prostora i korištenjem statičnih kadrova prostorija stana navješćuje svojevrsne faze degradacije memorije, a na generalnoj razini vješto povezuje kazališnu ukorijenjenost predloška (bez potrebe za standardnim "filmskim otvaranjem" komornog konteksta) i specifičnije filmske postupke (poput spomenutog znakovitog korištenja sekvenci sastavljenih od statičnih kadrova prostora). Roman Polanski bio je majstor takve simbioze (zadnji put u "Bračnim svađama" prema komadu Yasmine Reze), a kad se kaže da Zeller ne zaostaje za njim, dovoljno je rečeno o kvaliteti "Oca". Uz "Zemlju nomada" i "Djevojku koja obećava", riječ je o najboljem filmu nominiranom za glavnog ovogodišnjeg Oscara.
