Yorgos Lanthimos za grčku je suvremenu kinematografiju nešto poput Cristija Puiua za rumunjsku – pokretač i vrhunski, karizmatični predstavnik novog vala, u grčkom slučaju nazvanog čudnim. Probojnim filmom ‘Očnjak’ iz 2009. započeo je suradnju s koscenaristom Efthymisom Filippouom, kao i Puiu koju godinu ranije pobijedio u prestižnom canneskom programu Izvjestan pogled, ali otišao i dalje – dobio oscarovsku nominaciju za najbolji film na stranom jeziku. Tim ostvarenjem postavio je temelje ‘grčkog čudnog vala’: tematizaciju bizarno-opskurnih likova i relacija prikazanih na izrazito distanciran način s odnosima moći u središtu i s mehaničkim govorom kao najjasnijim pokazateljem emocionalne reduciranosti, pri čemu je svijet djela nalikovao stvarnom, ali s bitnim pomakom začinjenim i erotizmom te apsurdističkim humorom. Nakon sljedećeg naslova ‘Alpe’ (2011.) s originalnom postavkom o maloj muško-ženskoj skupini čiji članovi preuzimaju osobnosti preminulih kako bi onima koji iza njih ostaju olakšali vrijeme žalovanja, Lanthimos je realizirao svoj prvi anglofoni uradak ‘Jastog’ (2015.) s Colinom Farrellom i Rachel Weisz u glavnim ulogama. Korak dalje ovogodišnje je ‘Ubojstvo svetog jelena’, prvi njegov film s američkim produkcijskim učešćem gdje se Colinu Farrellu pridružila glumačka legenda Nicole Kidman.
‘Ubojstvo svetog jelena’, premijerno prikazano u Cannesu i tamo nagrađeno za najbolji scenarij, do otprilike sredine svog trajanja djeluje kao možda najrealističkije Lanthimosovo ostvarenje, a onda se stvari stubokom mijenjaju. Priča je to o uglednom kardiokirurgu (Farrell) koji živi u braku s uspješnom oftalmologinjom (Kidman) i dvoje djece, tinejdžerskom kćeri (Raffey Cassidy) i predpubertetskim sinom (Sunny Suljic), te je u nedefiniranom odnosu nalik homoerotskom s mladićem (Barry Keoghan) za kojeg se kasnije ispostavi da je sin njegova preminulog pacijenta. Mladić se zbliži s liječnikovom obitelji, liječnikova kći zaljubljuje se u njega, no nakon nekog vremena pokaže se da dečko nije nitko drugi doli sama neumitna sudbina izašla iz svijeta grčkih mitova i antičkih tragedija. Naime naslovni jelen u metaforičkom smislu isti je onaj kojeg je ubio Agamemnon i zbog toga morao platiti visoku cijenu – žrtvovati kćer Ifigeniju; kirurg od mladića dobiva zahtjev da zbog toga što je skrivio smrt njegova oca na operacijskom stolu jer je bio pripit mora žrtvovati jednog od članova svoje obitelji, inače će svi osim njega samog umrijeti od tajanstvene bolesti. I doista, prvo obolijeva sin, potom kći, liječnici su nemoćni i protagonist shvaća da usud ne može izbjeći.
Distanciranost, hladnoću, simetrične kompozicije kadrova, uporabu klasične muzike i sugestiju cerebralnosti za kojima Lanthimos poseže u novom filmu kritika je odmah usporedila s Kubrickom, a kombinaciju distanciranosti, hladnoće i cerebralnosti začinjenu dubinskim kritičkim osvrtom na građansku obitelj i klasu danas s Hanekeom, no činjenica je da ‘Ubojstvo svetog jelena’ od prve do posljednje minute svog trajanja nepogrešivo ostaje film Yorgosa Lanthimosa. Od reduciranih dijaloga izgovaranih bez emocionalnog učešća do ostranjene seksualne prakse, od smrtne ozbiljnosti do humornih prizvuka, a darovana nam je i krasna scena kćerina pjevanja mladiću kao poetski iskorak i osvježenje autorova stila.
Mizantropija koje nitko nije pošteđen uznemirujući je i snažan autorski iskaz, a velika vrlina filma su i redom odlični glumački nastupi. Posebno blista Barry Keoghan kao utjelovljenje sudbinske kazne, s fascinantnim pomakom stapajući mladalačku nevinost i zlo. Možda uloga godine u svjetskim razmjerima daje velik doprinos filmu kao jednom od najdojmljivijih ovogodišnjih naslova.
