Od prvog samostalno režiranog dugometražnog ostvarenja "Kinetta" iz 2005., najradikalnijeg u njegovom opusu, Yorgos Lanthimos ne gubi kreativni dah, polučujući intrigantna i kvalitetna ostvarenja te postajući valjda prvim autorom iz male kinematografije nakon Miloša Formana koji je ostvario i vrhunsku anglofonu karijeru. Veliki uspjeh prethodnog uratka "Miljenica" nadmašio je još većim aktualnih "Ubogih stvorenja" (Zlatni lav u Veneciji i 11 nominacija za Oscara), opovrgavajući s oba filma, slično slučaju Iñarritu – Arriaga, tvrdnje onih koji su mislili da bez svog dotadašnjeg stalnog scenarista Efthymisa Filippoua neće moći jednako dobro funkcionirati.
"Uboga stvorenja" adaptacija su istoimena romana Alasdaira Graya – kažu najvažnijeg škotskog književnog postmodernista, socijalistički i nacionalistički angažiranog republikanca posebno zainteresiranog za (žensku) seksualnost – objavljenog 1992. s velikim kritičarskim i komercijalnim odjekom. U Lanthimosovoj ekranizaciji, ostvarenoj u scenarističkoj suradnji s Tonyjem McNamarom, koscenaristom "Miljenice", složena, pastišna struktura romana s tekstualnim prilozima i ilustracijama različite provenijencije te poigravanjem odnosom zbilje i fikcije, uključujući pseudodokumentarizam, pojednostavljena je, a stilska dinamika uglavnom svedena na kontrapunkt fascinantnog crno-bijelog otvaranja filma i raskošnog kolorita njegova dominantnog ostatka.
U središtu je Lanthimosu očito najzanimljiviji sastojak predloška – emancipacijska odiseja mlade žene nalik mehaničkoj lutki (čime može asocirati na junakinju Lubitschevog nijemog remek-djela "Lutka"), stvorene po principu "naprednijeg" variranja nastanka čudovišta iz "Frankensteina", romantičarskog klasika Mary Shelley. Dakle, u viktorijansko doba, garnirano futurističkim elementima, revolucionarni znanstvenik-kirurg Godwin (uobičajeno sjajni Willem Dafoe) oživi mladu trudnu ženu koja je počinila suicid, te joj umjesto njezina mrtva mozga presadi onaj "živi" njezina nerođena djeteta, što rezultira bićem koje je dijete u tijelu odrasle žene, no dijete koje vrlo brzo mentalno napreduje. Bella (izuzetna Emma Stone), kako joj je (znakovito) ime, emotivno je vezana za svog tvorca kojeg znakovito zove God (Bog), a veže se i za njegova mladog pomoćnika Maxa (funkcionalni Ramy Youseff), koji se u nju zaljubi i s kojim se zaruči, što je međutim ne spriječi u tome da, suprotno željama tvorca i budućeg supruga, pođe u avanturu dalekim meridijanima i paralelama s hedonističkim odvjetnikom Wedderburnom (briljantni Mark Ruffalo).
Na tom putu, tokom kojeg će se osamostaliti od posesivnog pratitelja i zaposliti u bordelu, Bella će zadovoljavati svoju nesputanu seksualnu žudnju, pritom i lezbijski eksperimentirati te od seksa zarađivati kao "vlastito sredstvo za rad", ali i emotivno i intelektualno rasti (o potonjem svjedoči i citirana uporaba marksističke terminologije), razvijajući se kao individualno biće slobode, umno nezavisno od kolektivističkih socijalnih i spolno-rodnih balasta, a osjećajno vjerno svojoj "polazišnoj obitelji" – tvorcu Godwinu i zaručniku Maxu. Konzervativna struja feminističke kritike zbog svega toga "Uboga stvorenja" smatra reakcionarnim filmom, dok je potpisnik ovih redaka oduševljen njegovim anarhoindividualizmom lišenim negativnog štirnerovskog egoizma, a protkanim humanizmom, erotizmom i (seksualnom) slobodoumnošću.
Film je zadivljujuće dizajniran, impresivno glumljen – ima doduše malih problema s ritmom negdje oko sredine svog trajanja, no to je marginalna smetnja u cjelini koja kontekstualno oduševljava nepristajanjem na diktate političke korektnosti i woke kulture. A srce filma glavna je glumica i koproducentica Emma Stone – kreirala je jednu od najhrabrijih uloga koju je ikad neka ženska zvijezda tog ranga dala u povijesti kinematografije, i tome se može samo nakloniti.
