Izašao je 21. broj časopisa ‘Europski glasnik’ i u njemu temat o tzv. Historikerstreit, polemici povjesničara u Saveznoj Republici Njemačkoj iz 1986. i 1987. godine. Antagonisti su bili ove godine preminuli Ernst Nolte, povjesničar i autor prekretničke knjige za tu tematiku ‘Fašizam u njegovoj epohi’ iz šezdesetih godina, a s druge strane još uvijek živ marksistički filozof Jürgen Habermas. Politička situacija u Njemačkoj 1980-ih je bila takva da je nakon desetljeća vladavine Socijaldemokratske partije i Helmuta Schmidta na vlast došla desno-centristička koalicija s Helmutom Kohlom kao kancelarom. Ono što se na idejnom planu htjelo bila je težnja da se ‘povijest koja nikako da prođe’ jednom za svagda okonča, odnosno da se njihova verzija rasprava o ustašama i partizanima završi.
Kohlov i Reaganov posjet groblju esesovaca 1985. izazvao je lavinu komentara i negodovanja, pa onda i polemiku povjesničara, dok danas tu tzv. politiku pomirenja prakticira praktički svaka civilna udruga koja drži do sebe
Novi je kancelar, inače diplomirani povjesničar, tu težnju s dvije jake geste jasno dodatno naznačio. Najprije je u izraelskom Knesetu 1984. govorio o generaciji koja je dobila milost ‘kasnijeg rođenja’, htijući povući jasnu crtu razgraničenja između nove neopterećene generacije, kojoj i sam pripada jer je rođen 1930., i generacije koja je počinila zločin. Druga gesta je bila bitno više revizionistička. Kohl je s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom 1985., odmah nakon posjeta konclogoru, pohodio groblje esesovaca jer – žrtva je žrtva. Tada je to izazvalo lavinu komentara i negodovanja, pa onda i spomenutu polemiku, dok danas tu tzv. politiku pomirenja ili, ako se hoće, miksanja kostiju, prakticira praktički svaka civilna udruga koja drži do sebe, a i nedavno u nas osnovana politička organizacija u svom programu ima sličan zahtjev za prevladavanjem ‘neprolazne povijesti’.
Konzervativni Nolte i u svojoj knjizi iz 1963. i u raspravi sredinom 1980-ih zapravo traži dezaktualizaciju nacističke etape povijesti i arhiviranje tog dijela njemačke historije kako bi se, kako se to obično kaže, moglo krenuti dalje. S druge strane Habermas smatra da je niveliranje dvaju groblja, što su učinili Kohl i Reagan (esesovskog Bitburga i logorskog Bergen-Belsena), i izjednačavanje logoraških humaka s vojničkim grobljem siguran put u to da se jedinstvenost i singularnost holokausta izgubi te da se potvrdi da je nacistička epoha, istina, bila crna mrlja njemačke povijesti, ali da je bila i pokušaj zaustavljanja boljševičke kuge koja je prijetila liberalnom Zapadu. Stisak ruku američkih i njemačkih veterana u prisustvu dvojice vođa kao da potvrđuje da se htjelo najbolje (spriječiti boljševike), ali da je pritom počinjeno i nešto krivih koraka. To je bilo važno za ondašnju, kao što je važno i za današnju kreaciju ispravne slike zapadnog neprijatelja, uvijek onoga s istoka, najprije u vidu zlog komunista, a danas je to neka kombinacija zlog muslimana i putinovca.
Upravo je to glavna teza Ernsta Noltea, naime da Gulag prethodi Auschwitzu, da je nacizam tek reakcija na 1917. i Oktobar, da je crveni teror prethodio crnom i da je u razmatranje neophodno uzeti kauzalitet događaja. Temat sadrži i prepisku između Noltea i Francoisa Fureta, francuskog revizionista koji se ‘novom konsenzusu’ također priklanja, ali opreznije od svog njemačkog kolege. Nolteu blago zamjera to što pretjerano inzistira na spomenutom kauzalitetu kao da u korijenu njemačkog nacizma nije bilo ničega isključivo njemačkog, autentično domaćeg. Zamjera mu i da pretjerano govori o židovskoj uroti – oni su, prema Nolteu, tu zato da opet, sada pod krinkom boljševika, zavladaju svijetom – te da plinske komore svodi na tehničku inovaciju, nevažnu za sve ostalo.
Pojam koji natkriljuje sve te pokušaje revizionističkog glajhšaltovanja jest pojam totalitarizma. On se proteže još od kraja Drugog svjetskog rata i provijava iz radova Hannah Arendt, Raymonda Arona, Zbigniewa Brzezinskoga, do već spomenutog para Furet-Nolte. Svi oni govore o ‘dijalektičkoj svezi fašizma i komunizma’, o tome da je socijalizmu fašizam praktički impliciran, da je dug fašizma koji ima prema komunizmu ogroman i tome slično.
Danas vidimo koji su rezultati tih pokušaja niveliranja nezgodnih etapa nacionalne povijesti. Reafirmiraju se kolaborantske ideologije, one ne samo da dobivaju pravo građanstva, nego se i naplaćuju masne odštete stradalim pripadnicima kvislinških snaga, usput se dezavuira slobodarska i egalitarna socijalistička etapa povijesti, javni se prostor šovinizira itd. U Hrvatskoj se recimo kao krajnja konzekvenca revizionističkih napora javlja i negacionizam koji je fokusiran na priču o tri jasenovačka logora, na negiranje broja žrtva u tom logoru, na negiranje negativne uloge Endehazije itd. To je gotovo pa dobilo pravo na javnost u kratkom razdoblju vladavine Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića.
Inače, sam ‘Europski glasnik’ zanimljiva je pojava. Izlazi od 1997., sada u okviru Hrvatskog društva pisaca, stalno ga uređuje Dražen Katunarić i manje-više uvijek inzistira na jasnoj antikomunističkoj liniji. Gotovo u svakom broju određen je broj tekstova posvećen herojskoj figuri disidenta, tog građanskog intelektualca i mučenika komunizma suprotstavljenog zlotvorima Istočnog bloka. Ni ovaj broj u tome nije izuzetak, predstavnici su Istvan Bibo i slovenski disident Edvard Kocbek. Redovito objavljuju oglede na fonu kulturpesimizma, iz pera Alaina Finkielkrauta i drugih francuskih ‘novih filozofa’, redovito stižu sljedovanja fatalističkog zdvajanja nad evropskim identitetom koji da je ugrožen i sl. Međutim, u ovom broju sam se glavni urednik poduhvatio da napiše nešto o ‘historiografskoj polemici’. Najprije je za sebe ustvrdio da je komunizam uvijek nazivao ‘crvenim fašizmom’. Međutim, sad su se stvari ponešto promijenile, pa je Katunariću pomalo nezgodno gledati sve te inicijative da se mijenja ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Jest da je Tito poslije rata napravio ovo i ono, posjekao mnoge glave, nije dao intelektualcima da se izraze, uveo je jednoumlje itd., ali, kaže Katunarić, ‘muči ga simetrija’, jer nisu Pavelić i Tito isto.
Mogli bismo zaključiti da Katunarić i njegovo preplašeno liberalno društvo nisu protiv promjene imena Titovog trga iz nekih načelnih razloga, nego zato jer je bitno promijenjena politička klima u Hrvatskoj. Naime, broj je nastajao u Hasanbegovićevom vaktu, zaigrala je u tom periodu mečka i pred liberalnim vratima, pa je bilo dozvoljeno tražiti saveznike i među ‘crvenim fašistima’, jer komunisti su ipak bili jedini koji su pobijedili ustaše i naciste ili, kako kaže glavni urednik, ‘bilo je monumentalno, časno i veliko pobijediti Pavelića i Hitlera’.
