Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj? – pisalo je na predizbornim plakatima SDSS-a 2019. godine, a poruke mržnje kojima su išarani dale su djelomičan odgovor na to pitanje. Pretraga hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa pruža još jedan djelić odgovora na pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj, ili barem kako je biti Srbin i student povijesti ili sociologije u Hrvatskoj. Među ostalim, nude se članci u kojima piše da su svi Srbi bili protiv neovisne Hrvatske, u kojima se ne spominju ratni zločini koje je počinila hrvatska strana i u kojima se konceptualizacija pojmova temelji na Bibliji. Nakon probijanja kroz takve naslove, doći ćemo do vrlo malog broja istraživanja koja se bave uvjetima života Srba u Hrvatskoj u novije vrijeme. Iz tih izvora znamo da je socio-ekonomski položaj srpske manjine znatno lošiji u usporedbi s većinskim stanovništvom, što je posebno izraženo u slučaju povratničke populacije. Među povratnicima je posebno visoka nezaposlenost i visok je udio onih koji žive s minimalnim ili nikakvim primanjima.

Najveći broj pripadnika srpske nacionalne manjine živi u istočnoj i središnjoj Hrvatskoj, gdje je i najviše siromašnih u Hrvatskoj, a nacionalne manjine češće od većinskog stanovništva kompenziraju dohodak od formalnog rada onime od neformalnog. Jedno od zanimljivijih istraživanja pokazuje metodom prirodnog eksperimenta da poslodavci diskriminiraju kandidate po nacionalnoj osnovi: fiktivni kandidat čije ime i prezime asocira na srpsku nacionalnu pripadnost ima manje šanse za pozitivan ishod prijave od ekvivalentnog kandidata hrvatske nacionalne pripadnosti. Svi su navedeni podaci iz istraživanja od kojih je u pravilu prošlo deset godina ili više, a još uvijek nije provedeno opsežno istraživanje socio-ekonomskog položaja Srba u Hrvatskoj. Navedeni podaci izvučeni su iz radova koji se ne bave specifično Srbima u Hrvatskoj, već im je tema općenita razina socijalne isključenosti, siromaštva, isključenosti, diskriminacije na tržištu rada i slično, uz iznimku nekoliko socioloških istraživanja koja se bave specifično povratnicima. S idejom da ovu situaciju treba početi popravljati i pripremiti teren za buduća istraživanja, Novosti su između 11. svibnja i 22. lipnja ove godine provele kvalitativno istraživanje o tome kako je biti mladi Srbin u Hrvatskoj na šest lokacija, redom u Rijeci, Donjem Lapcu, Petrinji, Belom Manastiru, Pakracu i Kninu.

 

O uzorku i nacrtu istraživanja

Na svakoj lokaciji organizirana je po jedna fokus grupa, odnosno vođena je grupna diskusija u kojoj je sudjelovala manja grupa pripadnika srpske manjine u dobi od 16 do 37 godina. Glavni je cilj bio ispitati kako mladi Srbi i Srpkinje vide posljedice rata i međunacionalne odnose u svojim mjestima, susreću li se s diskriminacijom i negativnim stavovima o svom nacionalnom identitetu, kako vide svoju budućnost, kako percipiraju glavne probleme za mlade ljude u mjestima u kojima žive i kakvi su im stavovi o ulozi politike u rješavanju tih problema. Sudionike smo regrutirali zahvaljujući riječkom pododboru Prosvjete i uredima Vijeća srpske nacionalne manjine u Kninu, Donjem Lapcu, Pakracu, Belom Manastiru i Petrinji. Istraživanjem je provedeno na prigodnom uzorku od 26 osoba srpske nacionalnosti u Rijeci (4), Donjem Lapcu (6), Petrinji (4), Belom Manastiru (3), Pakracu (5) i Kninu (4); 11 muškaraca i 15 žena.

Iako među sudionicima nije bilo onih koji skrivaju identitet, neki su izrazili nelagodu zbog toga što govore ekavicom: "Ja sam živela u Srbiji dugo, zato možda ja malo pričam ovako...", bio je komentar jedne sudionice iz Petrinje, a neki su se "ispravljali" kad bi iskoristili srpsku varijantu neke riječi

Većina sudionika (njih 22) u vrijeme održavanja fokus grupe živjelo je u tom mjestu, uz iznimku četvero sudionika/ica koji su se zbog posla ili fakulteta odselili, ali su i dalje vezani uz rodno mjesto koje često posjećuju. U kninskoj i petrinjskoj grupi zastupljeni su i mladi Srbi koji su dio života proveli u Srbiji u izbjeglištvu, dok se u Donjem Lapcu i Belom Manastiru našlo i dvoje sudionika koji su se odselili u inozemstvo radi posla pa su se kasnije odlučili vratiti u rodno mjesto. Što se tiče statusa na tržištu rada, obuhvatili smo troje srednjoškolaca, troje studenata, petnaestero zaposlenih i troje nezaposlenih, a u uzorku su otprilike podjednako zastupljeni svi uzrasti. Sudjelovanje je bilo anonimno, a identitet sudionika dodatno ćemo zaštititi parafraziranjem izjava koje otkrivaju previše specifične detalje da bi ih se citiralo.

Lokacije provođenja istraživanja, iako donekle određene logistikom i financijama, odabrane su jer zastupaju relativno širok raspon u pogledu udjela srpskog stanovništva, stupnja ekonomske razvijenosti i zahvaćenosti ratom. Važno je naglasiti da se rezultati ovog istraživanja ne mogu generalizirati na sve Srbe u Hrvatskoj i prije svega omogućavaju dublji uvid u teme koje se tek trebaju istražiti u budućim istraživanjima. Ispitanici koji sudjeluju na fokus grupama nisu reprezentativni za ciljanu populaciju, što se podrazumijeva kod kvalitativnih istraživanja. S druge strane, iako anketna istraživanja na adekvatnom uzorku mogu prikupiti važne podatke i generalizirati ih na populaciju, prednost fokus grupa i intervjua je dobivanje dubljih uvida i objašnjenja koja mogu upotpuniti brojke. Jednostavno rečeno, rezultati istraživanja koji slijede govore o tome s kakvim se sve problemima mladi Srbi susreću i koji su njihovi mogući stavovi o navedenim temama, ali ne govore o tome koliko mladih Srba u kojem gradu ima navedene probleme i stavove. Također, naš uzorak vjerojatno je u određenoj mjeri pristran već samim time što su sudionici bili voljni sudjelovati u istraživanju, dok sigurno postoje i Srbi koji nisu otvoreni za razgovor o ovim temama iz različitih razloga ili se (više) ne izjašnjavaju kao Srbi, ali taj je problem kod istraživanja ovakve teme neizbježan.

 

Nalazi istraživanja: diskriminacija i negativna iskustva

Kroz šest provedenih fokus grupa pokušali smo ispitati susreću li se mladi pripadnici srpske manjine s diskriminacijom i negativnim komentarima zbog pripadanja srpskoj manjini te kako vide posljedice rata i hrvatsko-srpske odnose u mjestu u kojem žive. Analizom transkripata rasprava proizašlo je nekoliko uvida: iskustva i stavovi vrlo su različiti ovisno o lokaciji istraživanja, iako su svi složni u tome da danas ima puno manje diskriminacije i negativnih komentara nego prije, kao i da rat uglavnom nije tema kojom se opterećuju njihove generacije. U Pakracu, Belom Manastiru i Petrinji sudionici su spominjali više različitih iskustava diskriminacije tijekom školovanja i zapošljavanja u odnosu na fokus grupe provedene u drugim mjestima. Iako se ovaj uvid ne može generalizirati na zaključak o regionalnim razlikama, on može biti indikativan za buduća istraživanja faktora koji utječu na raširenost diskriminacije. Ipak, u svim grupama osim one održane u Pakracu među sudionicima je prevladavao stav da se ne susreću često s diskriminacijom i negativnim komentarima, da uglavnom imaju pozitivna iskustva s Hrvatima i da se svi međusobno druže bez problema. Iako se sudionici istraživanja izjašnjavaju kao Srbi, u više fokus grupa pojavio se stav da možda ne nailaze na probleme jer se "ne ističu", a neki su govorili i o tome da paze kako govore u javnosti, što upućuje na postojanje suptilnijih vrsta prikrivanja identiteta koje bi također trebalo dalje istražiti.

Premda su se navodili primjeri diskriminacije i negativnih iskustava, bitno je naglasiti da je prevladavajući stav na svim fokus grupama bio da to nije nešto s čime se susreću često i da su hrvatsko-srpski odnosi dobri među mlađima

Na pitanje jesu li ikada doživjeli diskriminaciju zbog nacionalne pripadnosti prilikom zapošljavanja, školovanja i općenito, odgovori su varirali od mjesta do mjesta. Sudionici iz Rijeke imali su najpozitivniji stav i nisu navodili primjere susretanja s diskriminacijom u Rijeci. "Nikad nisam imala problema na poslu što se tiče toga da pripadam srpskoj nacionalnoj manjini. Mislim da kod nas nije problem to da je netko nacionalna manjina što se tiče zapošljavanja", navela je jedna od sudionica, a ostali su se složili s tim stavom. Jedan je sudionik rekao da ponekad čak nailazi i na pozitivne komentare na poslu i dodao: "Mislim da je ovdje generalno grad jako otvoren za sve, nema toliko negativnih komentara na bilo čiju nacionalnu pripadnost, srpsku ili neku drugu." Treća sudionica, koja nije rođena u Rijeci, izjavila je: "Generalno bih rekla da je grad puno otvoreniji nego grad u kojem sam živjela prije. Živjela sam u okolici Ogulina, i znači tamo sam doživjela puno, puno više tih nacionalnih ispada nego što sam to ikad doživjela u Rijeci otkako sam tu." Ipak, sudionici su spomenuli da se susreću s govorom mržnje upućenim Srbima u onlajn komentarima kojih je bilo, na primjer, prilikom koncerata srpskih pjevačica u Rijeci ili nedavnog otvaranja Srpskog kulturnog centra, ali naveli su da ti komentari ne dolaze nužno od građana Rijeke te da takvi stavovi ostaju na internetu: "Ali, ja smatram da su ljudi jaki samo na tim mrežama, s lažnih profila i tako. A uživo nitko ti ništa ne bi nikad rekao, ili rijetko tko."

Sudionici iz Donjeg Lapca također su bili složni u tome da u njihovom mjestu ne postoji ta vrsta diskriminacije, ali jedna je sudionica podijelila da je doživjela nepotreban komentar u vezi prilaganja potvrde o nacionalnoj pripadnosti prilikom prijave za posao: "S tim da sam, kad sam predavala papire, izvadila potvrdu da sam Srpkinja, i dobila sam odgovor da zašto sam to priložila uz ostalu dokumentaciju. Ja sam rekla da imam pravo na to, i to je to." Na njezino iskustvo nadovezuje se nekoliko izjava iz drugih fokus grupa koje upućuju na postojanje straha od isticanja srpskog identiteta. Na pitanje o postojanju diskriminacije prilikom zapošljavanja, sudionica iz Petrinje je odgovorila: "Pa puno ih se ne želi ni izjasniti, možda ljudi ni ne znaju tko je šta", na što se nadovezala druga: "Nema isticanja, da. Mi smo tu valjda navikli tako da se ne ističemo, bar ja tako smatram. Makar, ja kad kažem ime, odmah znaju svi, ali ne znam, nisam za sada došla do nekih problema." Sudionica iz Pakraca podijelila je slično iskustvo: "Evo, ja sam radila na dosta mjesta i apsolutno nikad nisam bila izložena nikakvoj diskriminaciji. Ne znam je li zbog toga što se nisam isticala, jer 99 posto ljudi ni ne zna da sam Srpkinja. Ne znam je li zbog toga ili su me ljudi jednostavno prihvatili jer se ni po čemu ne ističem u društvu. Ali nemam razloga... Rođena sam u Hrvatskoj, živim tu cijeli život, nemam preveliku povezanost sa Srbijom." Kakav god sudionici imali stav o tome treba li isticati srpski identitet ili ne, očito je da postoji prešućivanje identiteta na poslu, čak i za one koji se na popisu stanovništva izjašnjavaju kao Srbi.

 

Etnomimikrija, "neisticanje" i nelagoda

Na pitanje misle li da neki Srbi u Hrvatskoj skrivaju identitet i zašto, u većini grupa odgovor je bio potvrdan, kao razlog se navodio strah od reakcija okoline, ali uz konsenzus da je toga bilo puno više u starijim generacijama. Jedna sudionica riječke grupe podijelila je primjer iz nedavne prošlosti: "Ja sam imala iskustvo dok sam išla u školu da su se druga djeca upisivala kao nešto što nisu. Razumijem da je to dolazilo možda iz straha, za moje roditelje to nije dolazilo u obzir." Sudionik iz Knina spomenuo je slučaj poznanice koja je htjela promijeniti nacionalnost na popisu stanovništva jer joj je nelagodno kad izađe na izbore pa je pitaju želi li manjinski listić: "I sad se ona vodi u toj statistici da je Hrvatica. Ona se osjeća kao Srpkinja, nego jednostavno radi neke komocije, tako da vjerojatno ima još dosta slučajeva da ljudi izbjegavaju svoj identitet da kažu." Zanimljivo je usporediti konsenzus među našim sudionicima da je skrivanje identiteta stvar starijih generacija i da je strah od posljedica danas neutemeljen s onima iz istraživanja Filipa Škiljana o srpskom identitetu iz 2014. Škiljanovi sugovornici su se složili da upravo mladi Srbi češće taje svoj identitet jer ga je kontraproduktivno isticati, dok se stari manje boje jer imaju manje toga za izgubiti. Točan podatak o raširenosti skrivanja identiteta može dati jedino kvantitativno istraživanje, ali ovi rezultati upućuju na to da osim skrivanja identiteta postoje i druge suptilnije razine prikrivanja ili nelagode vezane uz srpski identitet.

Iako među sudionicima nije bilo onih koji skrivaju identitet, neki su izrazili nelagodu zbog toga što govore ekavicom, premda nam to nije bila tema: "Ja sam živela u Srbiji dugo, zato možda ja malo pričam ovako...", bio je komentar jedne sudionice iz Petrinje, a neki su se "ispravljali" kad bi iskoristili srpsku varijantu neke riječi. Sudionica iz Belog Manastira je to i eksplicitno prokomentirala: "Ja u nekoj svojoj privatnoj komunikaciji govorim srpskim jezikom i ekavicom, a kad izađem napolje, nekako se prebacim na hrvatski. Jer kad sam tamo gde sam kući i gde sam opuštena, ja se služim srpskim jezikom. A na ijekavicu se prebacim kad je neka službena komunikacija na poslu, ili tamo gdje se osjećam nesigurno verovatno, gde mi je novo." Dodala je ovome i simpatičnu i indikativnu privatnu anegdotu: "Recimo kad sam upoznala momka, dok veza nije bila ozbiljna, pa sve ono kao paziš vamo-tamo, međutim nakon neka dva-tri meseca, ja sam njemu došla i rekla: 'Dodaj mi hleb.' Njemu je to bilo čudno i ja sam njemu rekla: 'Ali tebi to treba biti znak da moj mozak sad tebe smatra svojim, da se ja osećam opušteno kraj tebe'."

Pitanja o diskriminaciji i neugodnim iskustvima ponekad su isprva izazvala muk ili vrlo kratke odgovore, pa je sudionike trebalo potaknuti potpitanjima kako bi dali primjere i počeli raspravljati. Kod nekih je bilo i defanzivnog stava – "Nema toga da ti iziđeš pa te svi biju zato što si Srbin. Kakve to veze ima s manjinama?" bio je komentar jednog sudionika koji uglavnom nije sudjelovao u raspravi, što upućuje na osjetljivost teme i postojanje spomenute grupe unutar srpske manjine koja ne žele razgovarati o ovim temama, što svako istraživanje čini donekle parcijalnim.

Petrinja – Srbi su se navikli da se ne ističu (Foto: Sandro Lendler)

Od glupog humora do otvorene diskriminacije

U svim grupama prevladavao je stav da je strah od reakcije okoline na isticanje srpskog identiteta danas u njihovoj generaciji suvišan, osim u Pakracu, gdje su se sudionici složili da je taj strah opravdan, čak i u njihovoj generaciji. To su potkrijepili i živopisnim primjerima iz vlastitog iskustva. Jedna sudionica navela je primjer verbalnog maltretiranja na nacionalnoj osnovi koje ona i njezini školski kolege i kolegice doživljavaju na nastavi i izvan nje, na što profesori preblago reagiraju, zbog čega se ponavlja. "Nekad pređu, nekad baš pređu granicu. Odvoje nas, odbace. Oni to non-stop rade. Namjerno to rade i živciraju nas. Većinom to rade kad profesora nema." Druga sudionica se nadovezuje primjerima ne nužno zlonamjernog, ali, kako su se i ostali sudionici složili, "glupog humora" upućenog Srbima u školi i na fakultetu: "Uvijek budu neke šale koje budu upućene Srbima. Konstantno neke fore imaju, ti si Srbin, ti si ovo, ti si ono. Mislim, kakve su to fore, bezveze." Jedna sudionica koja studira u Zagrebu podijelila je primjer neprofesionalnih komentara profesora na fakultetu: "Baš prije mjesec dana na predavanju, jedna profesorica je izgovorila nešto u kontekstu okolnih država, 'što južnije to tužnije', naglasila je to i preokrenula očima... i onako, to mi je bilo baš neprofesionalno za jednu profesoricu na fakultetu. Baš ono... Imaju i oni svoje izjave." Prisjetila se i nastave povijesti u školi kad se učilo o Domovinskom ratu: "Ne mogu reći da je predavanje bilo usmjereno protiv Srba, ali bilo je podsmijeha, netko se nasmije, pa se onda i profesor nasmije..."

Sudionik iz Belog Manastira podijelio je slučaj otvorene diskriminacije na poslu, kad je prilikom razgovora o svom promaknuću nadređeni usred sastanka ustao i usprotivio se tome jer on ne priča "čistim hrvatskim jezikom". Druga sudionica iz iste grupe ispričala je iskustvo svoje rođakinje: "Kad je krenula u prvi razred, bilo je dvadesetak učenika za odjel na srpskom jeziku, međutim preko noći su se ljudi predomislili i rekli da ne žele upisivati u odjel na srpskom. Kasnije se pričalo da su nekima postavili to kao uslov za posao. Ali to je bilo davno." U Kninu su se sudionici složili da ima slučajeva diskriminacije prema Srbima, ali da su to ipak rijetki slučajevi, pogotovo u posljednje vrijeme. Sa sljedećim stavom jednog sudionika složio se i ostatak grupe: "Pa mislim da neki poslodavci to gledaju. Ne gledaju naravno svi, ali mislim da je teže... Možda nekakva javna uprava, tamo se to više gleda." Kažu da sami nisu doživjeli diskriminaciju ni na poslu ni izvan njega, ali jedan sudionik naveo je primjer svojih roditelja koji su se ranih 2000-ih vratili iz Srbije u Knin: "Tražili su posao u Kninu i indirektno su bili odbijeni. Rekli su im – stariji ste ljudi, mi tražimo mlađe ljude – iako nisu bili stariji, tako da je to bio neki izgovor, iz tog iskustva kažem da ima, ali sada toga nema." Jedna sudionica je rekla da osobno ne pamti nijedan slučaj diskriminacije po toj osnovi, ali je navela da njezin brat ima bitno drugačije iskustvo.

Na nekoliko grupa pojavilo se mišljenje da se diskriminacija prema Srbima prilikom zapošljavanja smanjila posljednjih godina zbog manjka radnika. Riječima sudionika iz Knina: "Ja bih rekao trenutno da možda nema toliko diskriminacije jer manjka radnika, pogotovo u državnim službama i javnim deficitarnim zanimanjima, u zdravstvu pogotovo. Na primjer, u policiji se dosta Srba zaposli bez ikakvih problema. Tako da takvih sad problema nema, ali prije je bilo." Slična primjedba pojavila se i na grupi u Donjem Lapcu, gdje je jedan sudionik rekao da dosta ljudi iz Donjeg Lapca radi u gospićkoj bolnici, na što je dodao: "Ali dobro, u medicini dosta fali ljudi, pa mislim da im nije više bitno."

 

Suživot nije pojava, već pravilo

Iako su se navodili primjeri diskriminacije i negativnih iskustava, bitno je naglasiti da je prevladavajući stav na svim grupama bio da to nije nešto s čime se susreću često i da su hrvatsko-srpski odnosi dobri među mlađima. Osobe sklone govoru mržnje i diskriminaciji opisivali su kao iznimke, pojedince "kakvih se uvijek nađe", dok s većinom Hrvata imaju dobre donose. Suživot Srba i Hrvata ocijenjen je pozitivno u Rijeci, Lapcu, Petrinji, Belom Manastiru i Kninu, gdje je jedan sudionik izjavio: "Suživot nije pojava, već pravilo. Mi živimo zajedno već dugo, imamo tu neku kulturološku povezanost, i od prije rata."

Samo su sudionici u Pakracu imali drugačiji stav, pa je tako jedan sudionik izjavio: "Rekao bih da su te neke posljedice ipak ostale. I da će trebati vjerojatno puno vremena da to dođe u neku normalu", a druga sudionica se nadovezala: "Prenosi se ta mržnja na mlađe generacije. Mada ja osobno nisam imala nikakvih problema." Međutim, nije samo lokalna situacija ta koja utječe na procjenu hrvatsko-srpskih odnosa pa i osjećaj prihvaćenosti srpskog identiteta, nego i situacija u cijeloj državi. Pitali smo sudionike u kojim hrvatskim gradovima i mjestima misle da bi im bilo lakše odnosno teže kao Srbima, a odgovori su se preklapali u svim grupama: kao pozitivni primjeri navodili su se Rijeka, Zagreb, Istra, a kao negativni Split, Zadar, Knin, Vukovar, Gospić, Metković, Imotski. Čak je i u Rijeci, gdje su sudionici najpozitivnije ocijenili hrvatsko-srpske odnose i svoja iskustva, generalni stav o tome kako je biti Srbin u Hrvatskoj jedan sudionik ovako sažeo: "Nije lako biti pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj, mislim da je mnogo lakše biti Albanac u Hrvatskoj nego Srbin. Bilo koja druga nacionalna manjina ima mnogo manje negativnih komentara i osuda na nivou cele države u odnosu na srpsku manjinu."

U idućim tekstovima analizirat ćemo stavove mladih pripadnika srpske manjine o kvaliteti života za mlade u Rijeci, Donjem Lapcu, Petrinji, Pakracu, Belom Manastiru i Kninu, kao i o potencijalnim političkim rješenjima detektiranih problema i njihovim stavovima o politici kao sredstvu promjena nabolje. Kao odgovor na osnovno pitanje "Kako je biti Srbin u Hrvatskoj?" i zaključak prvog dijela analize ponovit ćemo potrebu za daljnjim istraživanjima, ali nećemo pogriješiti ako rezultate analize sažmemo riječima partizanskog vođe Filipa Kljajića Fiće i konstatiramo: "Teško je biti Srbin, ali lepo."

(Nastavlja se)